RIJEKA Devetnaest profesionalnih sezona, gotovo 500 odigranih službenih utakmica i više od 100 zabijenih golova… Damir Kreilach u 37. godini života odlučio je zaključiti igračku karijeru, odnosno zaokružiti cijelu priču. Od Rijeke do Rijeke. Tako se može opisati njegov put jer, iako je prvi dodir s nogometnom loptom bio u Opatiji, Kreilach je stasao na Kantridi, gdje je došao kao desetogodišnjak, a s 18 godina pod vodstvom tadašnjeg trenera Zlatka Dalića debitirao za voljeni dres. I ubrzo je postao kapetan, a traku je nosio u baš svakom klubu u kojemu je igrao. Rijeka, Union Berlin, Real Salt Lake, Vancouver Whitecaps. Svugdje je ostavio velik trag, u svakom klubu se povezao s navijačima i stekao status lidera.

– Da sam bio u stanju skicirati svoju karijeru, ne bih mogao bolje. Bilo je fenomenalno, biti u mogućnosti igrati pet godina u Rijeci, jednako toliko u Njemačkoj, pa sedam i pol godina u MLS-u… Životna želja mi je bila završiti karijeru u bijelom dresu, i to mi se ostvarilo. Postoji li neki žal? Apsolutno ne. Jedino što sada osjetim je zahvalnost prema svim trenerima, suigračima i djelatnicima klubova u kojima sam igrao.

Od dna do vrha i vrha do dna. I na kraju krajeva, navijačima, te obitelji bez koje to ne bi bilo moguće. Bili su dio jedne predivne karijere – započinje Damir Kreilach, rođeni Vukovarac, kojemu je doduše Kvarner već od druge godine života postao dom. Razlozi su oni negativni, rat je njegovu obitelj »natjerao« da iz Vukovara dođu u Opatiju.

PREDIVNO DJETINJSTVO

Ali za Damira se sve odvilo na najbolji mogući način.

– Jesam li osjetio gorčinu ili neke negativne emocije zbog toga u djetinjstvu? Apsolutno ne. To što se događalo u Domovinskom ratu se dogodilo i nikada ne treba zaboraviti. Ali, tu su najveću žrtvu izvukli moji roditelji, tata koji je bio u ratu, i brat koji je imao pet, šest godina pa se toga sjećao. Ja sam imao tu sreću da se ničega ne sjećam i to je zapravo jedna sreća u nesreći. Put me doveo u Opatiju.

Živjeli smo kao prognanici u hotelima i tu sam imao predivno djetinjstvo. Prošli smo sedam, osam hotela, a od moje pete do desete godine smo živjeli u hotelu Agava. Potom su roditelji kupili stan na Kantridi, prije svega zbog mene, da budem bliže treninzima kada sam kao desetogodišnjak prešao u HNK Rijeka. Bilo je tu puno prognanika u Opatiji te smo se svi zbližili. Pedeset posto svojeg dana sam provodio na igralištu, Gorovo je uvijek bilo prepuno djece i to ne bih mijenjao ni za što. Uza sve poteškoće koje je obitelj imala u tom trenutku, gdje se izgubio dom i gdje si prisilno došao ovdje, to je pozitivna priča koja nam se dogodila i to je bila velika sreća u nesreći.

Roditelji Snježana i Željko te brat Davor su također ostali na Kvarneru, a Damiru je danas sa suprugom Ivanom te kćerima Mijom i Mari dom u Kastvu. Upravo je stariji brat Davor »krivac« za početak bogate nogometne karijere.

– Moj prvi sport je bio stolni tenis jer je brat Davor krenuo igrati. Onda je nakon godinu dana krenuo na nogomet i eto, ja sam došao u NK Opatija s pet godina i 10 mjeseci. Jako brzo sam zavolio nogomet.

Imao sam talent, ali više bih naveo red, rad i disciplinu. Brat kao uzor? Apsolutno. To vidim sada po svojim kćerima gdje je razlika od tri godine i devet mjeseci. Mlađa kći želi sve raditi kao starija. U tom trenutku sam i ja gledao na taj način. U tim godinama ti je brat uzor i gdje god ide on, tu bih i ja.

Oko četiri godine kasnije, Damir iz Opatije prelazi u Rijeku. Potez je već tada pokazivao da se radi o talentu?

– Jako je teško u tim godinama govoriti o talentima. Ja sam na poziv trenera Borisa Pučića došao u Rijeku, a uz njega su tu bili i Robert Rubčić, Mladen Ivančić, Zoran Šestan, Zoran Škerjanc, Boris Tičić, Ivan Kocijančić, Zvjezdan Radin, pokojni Mladen Romić… Imali smo privilegij da su nas, kao djecu, takve legende trenirale. Bili su nevjerojatni igrači, imali su i ljudske kvalitete i odgojili su nas na najbolji mogući način.

U to vrijeme još nisam bio svjestan do čega će me nogomet dovesti, iako sam već i s osam, devet godina dodatno trenirao. Negdje u kadetima sam shvatio da bi moja nogometna priča mogla postati ozbiljna. Kada dobiješ poziv u U-14 i U-15 reprezentaciju shvatiš da je netko »bacio oko« na tebe. Ipak, to su godine puberteta i ne znaš kako će se tada stvari razviti.

Damir Kreilach/Foto N. BLAGOJEVIĆ

NAJJAČA GENERACIJA

A kada su u pitanju U-19 i U-21 reprezentacije Hrvatske, Kreilach je tada teren dijelio i s Ivanom Perišićem, Dejanom Lovrenom, Domagojem Vidom…

– Ta je reprezentacija, sada gledajući, bila i najjača generacija koja je tada igrala. Uz njih trojicu, tu su bili i Rakitić, Kalinić, Pivarić, Badelj, Barbarić, Šorša, Jugović… Bila je nevjerojatna generacija i jedno fenomenalno iskustvo igrati s takvim imenima. Žalim li jer nisam dobio priliku u A vrsti? Ni za čime u karijeri ne žalim. Da mi je bila želja nositi hrvatski dres u A vrsti, mislim da je to želja svakog sportaša. To se nažalost nije ostvarilo.

Vrativši se na klupske teme, Kreilach je upravo pod vodstvom današnjeg izbornika Hrvatske, Zlatka Dalića, upisao prve minute u dresu Rijeke. Bilo je to 12. travnja 2008. godine na gostovanju kod Osijeka.

– Rezultat u toj utakmici nažalost nije bio najbolji (poraz 0:1). No, bilo je fenomenalno iskustvo jer sam imao priliku surađivati s vrhunskim ljudima, a onda legendama. Ivanov, Štrok, Bule, Šafarić, Jertec, braća Sharbini, Jakirović, Đalović… Tko mi je davao najviše savjeta? Nino Bule od prvog dana, dok sam sjedio pored jednog vrhunskog sada trenera, a tada i velikog mentora, Sergeja Jakirovića. Onda je tu bio i Dario Dabac, koji mi je bio cimer, pa Igor Čagalj i Davor Landeka, koji su fenomenalni dečki.

Kreilach je kod Zlatka Dalića upisao prve minute, kod Roberta Rubčića zaigrao nešto više, a pravi »boom« doživio kod Nenada Gračana u sezoni 2009/2010.

– Kod Rubčića sam počeo igrati kao desni bočni, a s tom pozicijom dotad nisam imao nikakvih dodira. Ali opet, i mladima danas savjetujem u nogometu, bitno je biti odgovoran i vjerojatno me stavio na tu poziciju radi odgovornosti, a ne radi kvalitete. Kvalitete za tu poziciju nisam imao previše.

Kod Gračana sam igrao zadnjeg veznog i to se nastavilo dalje. Dečkima u mladim godinama je kod trenera Gračana bilo bitno zgrabiti priliku. Kockice su se posložile baš zato jer sam bio spreman iskoristiti šansu. Rezultati nisu bili bajni, ali individualno je netko procijenio da imam kvalitetu igrati u Prvoj ligi. Kada imaš Ramóna Fernándeza i Hrvoja Štroka u ekipi, koji su igrači nevjerojatne nogometne kvalitete, oni ti olakšaju tvoj način igranja. Uvijek je bilo »daj njima pa će oni riješiti«.

TEŠKE SITUACIJE ODGAJAJU

Rijeka je tada završila na devetom mjestu ljestvice, jednako kao i naredne sezone, a najgore je bilo 2011./2012. kada se klub jedva spasio ispadanja. Kreilach je s devet golova bio prvi strijelac Rijeke… Bile su te godine jako teške za sve igrače, koji plaće u jednom trenutku nisu dobivali po osam, devet mjeseci. No, 2012. godina označuje i početak ere Damira Miškovića.

– Nelagodna i teška situacija u kojoj nismo dobivali plaću mi je u jednu ruku i pomogla da očvrsnem jer sam s 22 godine prolazio kroz sve te nedaće. Pokojni Robert Komen je tada dao cijelog sebe da klub opstane. Bilo je teško igrati, a imao sam sreću da sam bio tada u godinama u kojima nisam imao svoju obitelj, imao sam podršku roditelja, brata i tada djevojke, a danas supruge. Prolazili smo situaciju u kojoj smo prvih pet, šest kola bili prvi, pa smo došli u situaciju da ispadamo iz lige… Kasnije shvatiš da neki najsitniji problem u drugim klubovima uopće nije problem.

Na kultnoj Kantridi kada bi pala kiša bismo se pripremali iza gola, ili smo išli dva puta na dan u Šmriku gdje je bio natopljen teren i gdje ništa nisi mogao napraviti. Iz svih tih situacija shvatiš da kada imaš sve na pladnju moraš biti jako zahvalan. Najteži trenuci su te odgojili. Dolazak Miškovića? Prije i nakon njega je razlika nebo i zemlja.

Alen Horvat bio je trener Rijeke na početku te 2011./2012. sezone, a upravo njega je Kreilach često isticao kao jednog od najboljih trenera s kojima je surađivao.

– On je sigurno u top pet trenera koji su me vodili, te godine smo igrali sa svim igračima koji su potekli iz omladinske škole. Nije mu bilo lako zbog situacije u klubu, a opet, apsolutno je stao iza svih nas. Znao je da imamo kvalitetu i pod njegovim vodstvom, a onda su se nažalost dogodile neke situacije u klubu zbog kojih je on dobio otkaz.

Potom dolazi Mišković, pa sezonu kasnije i trener Matjaž Kek, a Kreilach na ljeto 2013. godine odlazi u Union Berlin, koji je tada igrao 2. Bundesligu. Taman prije onog povijesnog Stuttgarta…

– Došao sam u Njemačku ne znajući ni engleski ni njemački kako treba. Za par mjeseci sam naučio jezik i drugu sezonu postao kapetan momčadi. Union je radnički klub kao i Rijeka, imao sam sreću što sam imao priliku igrati za radničke klubove, gdje se zna što je cilj. I gdje je bila fenomenalna kohezija između igrača i navijača.

VELIKO RAZOČARENJE

Najuspješnija sezona u vrijeme dok je Kreilach bio u Unionu je bila 2016./2017., kada je klub završio na četvrtom mjestu te je bio samo dvije pobjede od promocije u Bundesligu.

– To je apsolutno bilo razočaranje. Bili smo prvi 27 utakmica, a zadnjih osam kola uzeli samo osam ili devet bodova! Sa 60 bodova smo završili sezonu, a inače u prosjeku s toliko bodova momčadi direktno ulaze u Bundesligu ili su minimalno u baražu. Bilo je to jedno veliko razočaranje.

Kada je nakon prvog dijela sljedeće sezone vidio da klub nije blizu promocije u viši rang, a da on više ne dobiva pravu priliku, odlučio je preseliti. I to u – MLS. Real Salt Lake.

– Iz jednog razloga sam otišao, a to je da sam kroz karijeru navikao biti standardni igrač. Trener me tada nije vidio u nekoj rotaciji, a Real Salt Lake me htio potpisati još na ljeto 2017. godine, ali sam odlučio pričekati pola godine da vidim kako će nam ići sezona i borba za Bundesligu. Odlazak u SAD? Ne bih rekao da je bilo stresa radi velike promjene. Sve je to kako si uzmeš. Imao sam nevjerojatnu podršku svoje supruge, mame, tate, brata, roditelja od moje supruge… Ništa onda nije teško. Najteže je bilo njima. Nismo se vidjeli na mjesečnoj bazi i to je bilo teško. Ja sam znao zašto ondje idem i imao sam sreću da radim što volim.

Salt Lake City i Utah su prvo poznati po mormonima, pripadnicima vjerske zajednice, a u sportu je broj jedan košarka te Utah Jazz. Ondje je 2019. godine stigao Bojan Bogdanović, bivši hrvatski košarkaški reprezentativac, koji je s Kreilachom sklopio veliko prijateljstvo.

– Na ulici se ne vidi i ne osjeti utjecaj mormona. Ja samo mogu reći da me netko pita gdje bih opet živio u Americi, to bi bio Salt Lake City. Grad i Utah kao savezna država su odlični za odgajati djecu i stvarati obitelj. Naravno, drugačiji je grad od velegrada poput Los Angelesa i New Yorka. Miran je i sređen život, a školstvo je fenomenalno. Utah inače ima veliku bosansko-hercegovačku zajednicu, ondje živi oko 30 tisuća ljudi iz BiH.

Prijateljstvo s Bogdanovićem? On je došao ondje taman prije koronavirusa te smo zajedno sa suprugama provodilo puno vremena zajedno. Naravno, pričali smo jako puno i o nogometu, domaćem i stranom. Bojan je baš nogometni fanatik pa smo imali tema.

RESPEKT U IGRI

MLS je kao liga počela rapidno rasti dolaskom Davida Beckhama, a danas je najveća zvijeda u ligi Lionel Messi.

– Bilo je i devedesetih godina dobrih igrača za koje mi tu nažalost ne znamo. Dolaskom Beckhama je došlo do »booma« i godinama je postojalo samo bolje. Razumijem da je liga i dalje velika nepoznanica za ljude u našoj državi jer nitko neće pratiti utakmice koje su u noćnom terminu. Ali MLS je vrhunska organizacija i odlična je kvaliteta nogometa. Amerikanci su spremni od svega napraviti show i ljudi uživaju na tribinama.

Naš najveći uspjeh dok sam igrao u Real Salt Lakeu je bilo finale konferencije 2021. godine, kada smo izgubili od Portlanda i Darija Župarića. Bila je to fenomenalna sezona i posebno što smo došli do finala s budžetom koji nije bio prevelik. U MLS-u ima financijski bogatijih klubova. Jesmo li razmišljali ostati u SAD-u? Bila je opcija, nudili su mi da ostanem raditi u klubu. Lijepo je tamo živjeti, ali toliko nam je nedostajala obitelj. Roditelji, braća i sestre pa i prijatelji… Isti su mi ugovor nudili i u Vancouveru, a imao sam mogućnost odlaska i u Seattle, ali na kraju smo se odlučili vratiti u najdraži grad.

MLS priču je zaključio u Vancouveru. Zanimljivo, i ondje je u jednom trenutku nosio kapetansku traku, iako je u klubu bio godinu i pol dana.

– Ondje sam i došao kao neki mentor, ali i da si produžim karijeru nakon operacije 2022. godine. Salt Lake mi je nudio trenerski ugovor, a ja sam si htio produžiti karijeru. Mislim da su me treneri vidjeli kao kapetana zbog toga što na prvo mjesto stavljam red, rad i disciplinu. Mnogi imaju talenta, ali svakom treneru u sportu je bitno da se može osloniti na igrača. Njima je bitno da imaju povjerenje kada dođe do težih situacija.

Prepoznali su to kod mene i imao sam sreće da sam imao odličan odnos s trenerima u svim klubovima. Jesam li imao problema s mlađim igračima? Uvijek je dolazilo do respekta, nikada nisam zahtjevao da oni rade ono što ja ne radim. Bilo je talentiranijih i boljih od mene, ali van terena moraš imati respekt prema djelatnicima, navijačima i respekt u igri. To je ključ.

PET TRENUTAKA ZA PAMĆENJE

Damir Kreilach je sada u HNK Rijeka preuzeo funkciju u sportskom segmentu kao menadžer za posudbe i razvoj igrača. Na kraju svega, koja mu je sezona ostala u najljepšem sjećanju?

– Vratit ću se na one trenutke kada završiš karijeru koji te čine ponosnim. A kod mene je to oproštaj Armade i razgovor s pokojnim Koradom Vujnovićem u emisiji »Pod stijenama Kantride«. Zatim je tu utakmica kod kod Borussije Dortmund gdje su navijači Uniona napravili predivan transparent preko cijele tribine, a bio je tu i jedan predivan oproštaj od Salt Lakea… U Vancouveru gdje sam bio 16 mjeseci su me ispratili na sjajan način. I sada ovo što sam doživio na Rujevici. Pet trenutaka koji stanu u pet dana cijele moje karijere. To je zasluga svih ljudi koji su bili dio moje karijere.

Damir Kreilach “uhvaćen” sa svojim “juniorkama” u dresu Real Salt Lakea sredinom 2019. godine/Foto Jeff Swinger

Budućnost? Jako puno talenta ima na našim prostorima. Na nama je u klubu da procijenimo tko će se isprofilirati na najbolji način. Meni je baza naša prva ekipa i ti igrači Rijeke koji su na posudbama. Bitno je da kada se ti dečki vrate da budu spremni preuzeti ulogu u prvoj ekipi. Mi se svi mijenjamo, ali klub ostaje, uvijek je bio i uvijek će ostati. Vjerujem da imam iskustva pomoći im, a na njima je jesu li spremni prihvatiti najbolji mogući savjet – zaključuje Damir Kreilach na završetku jednog od poglavlja u svojoj nogometnoj priči.