RIJEKA – Riječka trofejna nogometna priča začeta je 24. svibnja 1978. godine. Generacija predvođena trenerom Dragutinom Spasojevićem je nakon pobjeda nad »Partizanom« (1:0), vinkovačkim »Dinamom« (1:0), »Hajdukom« (0:1), te »Veležom« (3:1) stigla do svojeg prvog nacionalnog finala Kupa – natjecanja koje se tada nazivalo Kupom Maršala Tita. Put »bijelih« do finala nije bilo lagan, tada se, naime, igrala samo jedna utakmica, a »Rijeka« je svoj prvi finale između ostaloga izborila četvrtfinalnom pobjedom u Splitu. »Rijeka« je u finalu na stadionu »Crvene zvezde« slovila favoritom u ogledu s »utopljenikom« s Kosova, ali utakmica je donijela nešto drugačije odnose snaga.

»Rijeka« se mučila, nervoza je učinila svoje, a jedini pogodak u režiji Milana Radovića postignut je tek u produžetku. Važ je naš! Poklič mnogih generacija navijača »Rijeke« rođen je upravo tih svibanjskih dana na Kvarneru kada su brojni navijači »Rijeke« prvi put na trgu ispred hotela Bonavija dočekali svoje junake s trofejom.

Trofejne sedamdesete

Godinu dana nakon prvog, povijesnog trofeja, »bijeli« su uspjeli još jednom otići do kraja u kup-natjecanju. Riječani su dvije utakmice finala s »Partizanom« (igrale su se dvije utakmice kada je finalist bio iz Beograda) osigurali pobjedama nad »Borcem« iz Čačka (3:0), pulskom »Istrom« (4:3-11m, 0:0), niškim »Radničkim« (1:0), te »Crvenom zvezdom« na Marakani (0:1). Prvi susret na Kantridi »Rijeka« je dobila 2:1 zahvaljujući pogocima Cukrova i Bursaća. Ispostavilo se da je taj jedan pogodak prednosti bio sasvim dovoljan uoči beogradskog uzvrata koji je završio bez pogodaka. Riječki kapetan Zvjezdan Radin i druge godine zaredom podigao je pokal, a »Rijeka« postala jedini klub uz »Hajduk« i »Crvenu zvezdu« koja je uspjela obraniti naslov pobjednika Kupa bivše države.

Godine 1987. »bijeli« su osigurali svoje posljednji, trećo finale Kupa Jugoslavije, upamćeno u riječkom navijačku puku po sudačkoj krađi u režiji beogradskog suca Petrovića i nesretnim jedanaestercima koji su nakon dramatičnih preokreta donijeli radost navijačima »Hajduka«. »Rijeka« je tada izgubila svoj prvi finale Kupa, a dobila organiziranu navijačku, Armadu, nastalu tijekom polufinalnog ogleda s »Budućnosti« u Titogradu (Podgorici).

Beogradski finale

Sedam godina nakon nesretnog finala na »Partizanovu« stadionu »Rijeka« je stigla do svojeg prvog finala Kupa Hrvatske. »Croatia« je dobila prvu utakmicu u Maksimiru (2:0), koja je donijela visoke tenzije na travnjaku i oko njega. Ti događaji odredili su i okolnosti u kojima se igrao riječki uzvrat upamćen po ranom pogotku pokojnog Dubravka Pavličića, te sukobima Armade i »specijalaca« nakon utakmice. Pokojni predsjednik Franjo Tuđman na kraju nije uručio »modrima« pokal iako je bio najavljen. »Rijeka« je izgubila drugi finale (trener je bio Srećko Juričić, aktualni sportski direktor), ovoga puta od bolje momčadi, ali pod općim dojmom navijača da je taj pokal jednostavno morao završiti u Maksimiru.

Na novi pokušaj čekalo se dugih 11 godina, a novi trofej čak 26 ljeta. »Bijela« momčad pod vodstvom trenera Elvisa Scorije je u svibnju 2005. godine izborila dvije finalne utakmice protiv »Hajduka«. Nije dobro krenulo. Splićani su poveli u prvoj utakmici na Kantridi, no onda je u nastavku uslijedio preokret. »Bijeli« su na krilima Mitua i Ercega osigurali minimalnu prednost uoči poljudskog uzvrata. Dumitru Mitu zabio je u Splitu za 0:1, a kapetan »bijelih« Danijel Šarić krenuo stopama Zvjezdana Radina.

Gorak okus

»Rijeka« je na proljeće 2006. godine uspjela ono što su napravile trofejne klupske generacije s kraja 70-tih godina – obraniti naslov pobjednika Kupa Hrvatske. »Varteks« je teško stradao na Kantridi. »Rijeka« je slavila sa čak 4:0 i odradila većinu posla već nakon prvih 90 minuta. Uzvrat u Varaždinu trebao je biti formalnost, no pretvorio se u noćnu moru mnogih navijača.

»Rijeka« je izgubila 5:1, a čak tri pogotka primljena su u posljednjih šest minuta utakmice. Mnogi navijači »Rijeke« i danas su uvjereni da bi Varaždinci (tada je za njih branio današnji zamjenik sportskoga direktora Rijeke Ivan Mance) zabili i presudni šesti pogodak samo da je utakmica potrajala još koju minutu. Igrači, koje je tada s klupe vodio trener Dragan Skočić, jednostavno su prerano počeli slaviti trofej što su i zaslužili po kvaliteti i igri prikazanoj u većem dijelu sezone.

Ako je trofej iz 2005. godine bio svojevrstan revanš »Hajduku« za nikad prežaljeni finale iz 1987. godine, onda je finale protiv »Dinama« 2014. godine bila slatka osveta za poraz u istoj fazi kup natjecanja doživljen 20 godina ranije. »Bijeli« su veliki dio posla obavili već u prvoj utakmici u Maksimiru kada je Ivan Tomečak zabio za 0:1. U uzvratu su »modri« također poraženi (2:0), a momčad predvođena trenerom Matjažom Kekom postala je prva koja je trofej osvojila na domaćem travnjaku – pod stijenama Kantride.

Nogometaši »Rijeke« sutra u Varaždinu igraju svoj osmi finale Kupa, imaju priliku osvojiti svoj osmi trofej (pet kupova, jedan naslov prvaka i jedan Superkup), šesti nacionalni kup, odnosno četvrto Rabuzinovo Sunce. Aktualna generacija već je napravila svoje osvajanje prve, povijesne titule prvaka pritom rušeći mnoge predrasude i rekorde. Sada ima priliku otići korak dalje.

Momčad prvaka jednostavno je predodređena mijenjati klupsku povijest i postati prvom koja će u klubu donijeti duplu krunu, te pritom u navijača »Rijeke« izbrisati gorak okus poraza bez posljedica u varaždinskom finalu iz 2006. godine. »Bijeli« nisu prije nekoliko dana u Maksimiru izgledali najbolje. Na stranu sudački poguranci, »Dinamo« je prvi put ove sezone dobio »Rijeku« i to zasluženo – boljom igrom. Naravno da to nije bila realna slika Kekove momčadi, koja sigurno još nije rekla svoje posljednje rečenice ove sezone.