RIJEKA Denis Bušnja u igru je ušao u 76. minuti umjesto Rusa Mihaila Merkulova, koji je pokrio lijevi bok riječke obrane. Nepunu minutu kasnije Prince Ampem je ubacio loptu s lijeve strane, Bušnja je loptu prsima spustio na travu i odapeo ljevicom. Lopta je odsjela u mreži Lovre Rogića na veliku radost igrača Rijeke i njihovih navijača, dok Šibenčani nisu mogli vjerovati što ih je snašlo. Bolja igra većim dijelom utakmice i brojne šanse »nagrađene« su – porazom. Prvi je to pogodak Bušnje za prvu momčad Rijeke u HT Prvoj ligi.

– Osjećaj je bio stvarno super, fanstastičan. Ušao sam i u prvom dodiru s loptom zabio gol. Bolje nisam mogao ući u utakmicu. Kada je lopta letjela, vidio sam da ima prostora za udarac ako je brzo primim. Raspalio sam je lijevom, iako mi to nije bolja noga. Da sam se namještao na desnu nogu, obrambeni igrač Šibenika bi me stigao i blokirao. Odlučio sam se za udarac lijevom i hvala Bogu, ušla je – kaže Denis Bušnja, 21-godišnje krilo Rijeke.

Ove je sezone Bušnja skupio 152 minute u sedam utakmica. Ovo mu je treći pogodak, dva je postigao u pretkolima Konferencijske lige. Uglavnom je Tomićev džoker.

– Dva gola postigao sam u Europi, konačno sam zabio i prvi u HNL-u. Zabio sam jedan u Kupu. Stigao je i prvijenac, i to, hvala Bogu, na Rujevici. Nisam mislio da ću zabiti, ali ušao sam željom da malo podignem ritam, daj Bože asistiram ili zabijem. Ova pobjeda nam jako puno znači uoči PAOK-a. Nije bilo jednostavno, ali momčad koja je počela utakmicu prvi put je zaigrala zajedno. Izmjene su puno donijele, trener Tomić je pogodio sa svim zamjenama, od Drmića do Harisa Vučkića, koji je dobio nekoliko duela. Stvarno mi je drago što smo osvojili ta tri boda, zbog kluba, igrača, navijača, koji su nas bodrili cijelu utakmicu… Još je Osijek kiksao u Puli.

Vjetar u leđa

Rijeci slijedi utakmica godine. Plasman u Konferencijsku ligu vodi preko PAOK-a, koji stiže na Rujevicu u susretu što se igra u četvrtak od 20 sati.

– Za nas je ta utakmica s Grcima u četvrtak kao finale. Igramo doma i moramo pokazati tko je domaćin. Imamo vjetar u leđa, imamo navijače. Mislim da se u ovoj utakmici puno toga nas pita, samo moramo biti koncentrirani. Vjerujem da će trener pronaći najbolju postavu, a svi moramo biti spremni i koncentrirani kao momčad. Možemo i nadamo se da ćemo pobijediti i ući u skupinu Konferencijske lige.
Za Bijele nema predaha do reprezentativne stanke. U četvrtak ih čeka PAOK, u nedjelju neočekivani lider Hajduk na Poljudu.

– Naporno je, ali imamo regeneraciju, dobre fizioetapeute, koji se brinu o nama. U klubu imamo sve uvjete, krio saunu, saunu, led… Koliko treniramo, toliko se i oporavljamo. Sve je na vrhunskoj razini.

Prošlu sezonu Bušnja je bio na posudbi u Seredu. Trideset odigranih utakmica puno su značili za njegovo nogometno sazrijevanje.

– Mislim da sam sazrio. Te utakmice jako su mi puno značile, možda kvaliteta u slovačkoj ligi nije kao u HNL-u, ali ima agresivnosti, trke i duela. Ima i kvalitetnih momčadi poput Slovana iz Bratislave, Trnave, Dunajske Strede tako da su mi te minute jako puno značile. Ipak se radilo o Prvoj slovačkoj ligi, ozbiljnoj ligi i drago mi je što sam otišao tamo. Meni je najvažnije bilo da imam minute u igri. U mojim godinama nema baš smisla biti u dobroj momčadi, a sjediti na klupi.

Po povratku nas Rujevicu Bušnja strpljivo čeka svoju priliku i svoje minute u igri.

– Svaki bi igrač volio igrati više, ali trener je taj koji odlučuje. Ja sam uvijek spreman, na raspolaganju treneru i stavi li me u momčad od prve minute ili u posljednjih pet minuta, uvijek ću dati svoj maksimum, svojih sto posto. Šutim i radim, nema druge.

Zagorska veza

Može igrati na lijevom ili desnom krilu, kao i na mjestu ofenzivnog veznjaka.

– Najviše volim igrati lijevo krilo ili prednjeg veznog igrača.

Bušnja je rođeni Varaždinac koji je prve nogometne korake napravio u Čakovcu. Otac Tomo je inače iz Zagorja, iz Bednje, odakle potječe Andrej Kramarić, kao i Robert Murić.

– S tri godine smo se preselili u Međimurje, u Gardinovec, tamo gdje ima najviše krumpira… Sada sam Riječanin, tu sam od 15. godine. U Rijeci sam kao kod kuće. Nisam nešto od mora, ali Rijeku stvarno volim. Kada sam bio u Slovačkoj, više sam volio doći u Rijeku nego u Čakovec.

Bušnja je dobio poziv i za U-21 reprezentaciju. Odlazak s 15 godina od roditelja donosi plodove.

– Roditelji su jako sretni, pogotovo mama Larisa. Ona gleda svaku utakmicu, navija. Voli nogomet možda i više od mene… Mama i djevojka Blerina najveća su mi podrška. Otišao sam s 15 godina. Mama je rekla, »odluči sam da za deset godina ne kažeš da sam ti ja upropastila karijeru«. Mama nije željela da odem. Bio sam mamina maza i na početku je bilo stvarno teško. Bilo je suza…

Svaki vikend sam išao kući, baš mi je bilo teško. Doma sam imao sve, hranu, sve čisto i ispeglano, dok sam u Rijeci najprije dvije godine živio u domu. Morao sam tražiti gdje ću jesti, što ću jesti, gdje ću oprati robu, gdje ću je osušiti… Ali to je moj put, prošao sam to.

Zato sada postiže golove vrijedne pobjede, a nalazi se tek na početku karijere.