RIJEKA  Prva HNL pobjeda pod novim trenerom napokon je došla prošlog vikenda, igrači su još na odmoru, sutra počinju treninzi (i individualni testovi), a zapravo tek sad počinje – nova era pod novim trenerom. »Medeni mjesec« je gotov.

Victor Sanchez Dal Amo upoznao je momčad, neće zazirati od toga da, ako treba, pošteno zagrabi i u Školu nogometa. Svi će se, koliko je god to moguće usred sezone, fizički dovesti u red i kreće doba – čiste meritokracije. »Minuli rad« se briše. Ili možeš i hoćeš, svejedno kako se god zvao i koliko god godina imao, ili ideš na kraj reda dok se ne dovedeš u fizičko i mentalno stanje dostojno prve momčadi Rijeke.

Šef te momčadi je 49-godišnji Španjolac koji je igrao za Real Madrid, na travnjaku »lomio« i jednog Paola Maldinija, bio kandidat za španjolskog izbornika i šefa svih mladih selekcija, osvojio Ligu prvaka, dvije Primere (jednu s Deportivom iz La Corune), jedan španjolski Kup, dva Superkupa i U-21 Euro, a prošle sezone kao trener postao prvak Slovenije.

Na Kvarneru je nešto više od mjesec dana, kakvi su dojmovi o klubu i gradu?

– Ljudska dio priče uvijek je važniji od profesionalnog pa ću početi s tim osjećajem. Koji je sjajan. Od prvog trenutka sam oduševljen ogromnom sličnošću Hrvatske i Španjolske u načinu na koji doživljavaju i žive nogomet. Najtočnije je reći kako se na Kvarneru od prvog dana osjećam kao doma. I svaki put kad me ljudi zaustave u gradu puni su podrške, a ljubav prema klubu i gradu vidljiva je iz svake riječi, osjeća se na svakom koraku. Ta strast, to me oduševilo jer tako i ja živim nogomet i želim da i moja momčad ima tu strast. U profesionalnom smislu… Nisam očekivao da Rijeka ima uvjete za trening kao Real i da me na Rujevici čeka hrvatski Valdebebas, ali tereni za trening i svi popratni sadržaji, od klupskog restauranta nadalje su fenomenalni. Uvjeti za rad su savršeni – priča Sanchez u svojem prvom velikom razgovoru za hrvatske medije.

U rosteru je nekoliko igrača koje su navijači na djelu vidjeli malo ili nimalo i sve ih zanima – zašto? Idemo poimence: Vignato, Iankov, Kreilach, Bodetić, otkad ste vi došli i Ndockyt… Možete li nam pojasniti razloge za svakog igrača?

– Ne. Neću analizirati individualno. Otkad sam došao svi su radili na isti način, imali isti tretman i iste šansu da se istaknu na treninzima te pokažu kako su spremni odgovoriti mojim zahtjevima. Pa u prve dvije utakmice određenu su minutažu dobili svi. Odmah. Mislim da su jedini izuzeci bili ozlijeđeni Kreilach i Škorić te mladi Bodetić. Imamo jako puno igrača, 31 je u prvoj momčadi. Ja odlučujem o tome tko će na teren, tko na klupu, a tko na tribinu. Onima koji ne igraju ili će u budućnosti igrati manje mora biti jasno da moraju pokazati više kako bi me natjerali da promijenim odluku o početnom sastavu.

Luis Enrique/Foto REUTERS

Jeste li zadovoljni načinom na koji prihvaćaju i apliciraju novi način igre koji ste uveli, a radikalno je drukčiji od nogometa kakav se igrao pod vašim prethodnikom? 

– Jesam. Od prvog dana. Značajno napreduju u usvajanju mehanizama u igri. I ne izmišljam ja ništa novo. Nogomet se može igrati na jako puno načina, a ja želim da moja momčad može način igre i formaciju promijeniti i usred utakmice. Dakle planovi B, C… Moraju postojati. Na kraju sve ovisi o onima koji istrče na teren, a oni se dijele u dvije skupine. Imate nogometaše i imate – igrače. Ja volim igrače. Nogometaši vode računa o frizuri, tetovažama, dizajnu kopački. A igrači, oni jedva čekaju i trening i utakmicu, žele napredovati, pokazati svakom protivniku da su bolji, brži, jači, kompaktniji, dobiti loptu i preuzeti odgovornost, pokazati koliko su bitni u sustavu svoje momčadi i da ga taktički razumiju, žele dominirati u duelima, zabiti gol, asistirati, donijeti pravu odluku… Puno više volim prave igrače nego nogometaše.

Povjerenje

Unatoč lošim rezultatima i HNL pobjedi na koju se čekalo do prošlog vikenda, podrška vama kao treneru je gotovo univerzalna, 99 posto javnosti vam vjeruje i misli da ćete Rijeku vratiti u vrh ili na vrh?

– Samopouzdanje i emocionalna čvrstoća su jedni od temelja. Ja vjerujem u svoj rad i sam sebe od igračkih dana svakodnevno izazivam da budem sve bolji i bolji. Povjerenje godi, vjerujem da ću ga opravdati, a navijačima i svima u klubu jedno veliko hvala na podršci i povjerenju. Radimo na tome da Rijeku vratimo jako visoko.

Je li istina da ste bili među kandidatima za izbornika Španjolske?

– Jest. Bio sam u užem krugu onda kad je Savez na kraju odabrao Luisa Enriquea. Imao sam jako komotnu poziciju u Savezu i otvorenu mogućnost napredovanja i prošle godine, ali odlučio sam napraviti ono što vam maloprije spomenuo: izazvati sam sebe i izaći iz zone komfora pa otići u novu sredinu. Otišao sam u Sloveniju koja nogometno nije slična Španjolskoj, ali Olimpija je klub koji se htio vratiti trofejima i naslovima jer je iza sebe imao jako lošu sezonu. I uspjeli smo. I osvojiti naslov i napraviti uspjeh u Europi. To je ono čemu uvijek težim otkad sam bio igrač. Pobjeđivati, biti prvi, osvajati trofeje, dokazati da mogu napredovati u novim situacijama i okolnostima. Istu ambiciju tražim od mojih igrača. Sad sam došao u momčad koju nisam pripremao i u čijoj selekciji nisam sudjelovao, ali siguran sam da ću opet naći način da i Rijeku vratim na mjesto dostojno njene tradicije i ugleda. Često sam dolazio u okruženja koja su bila u padu, kad se trebalo spasiti od ispadanja ili vratiti trofejima. I uspijevao sam. U Rijeci vidim da su igrači spremni slijediti moje ideje, da su posvećeni poslu i razumiju koje promjene treba napraviti. Zaboraviti prošlu sezonu, stvoriti novo zajedništvo i opet pokazati neutaživu glad za trofejima.

Nedostaje li vam određeni tip igrača za način nogometa koji želite da vaša momčad igra?

– Ne. Ponavljam, nemam fiksnu formaciju. Želim inteligentne igrače koji će shvatiti i primjenjivati potrebne linije kretanja, koji će preuzeti odgovornost u duelima kad se branimo i u zadnjoj trećini kad napadamo. Donijeti pravu odluku, slijediti dogovor i uigrane akcije kojima stvaramo situacije da imamo više igrača od protivnika na određenom dijelu terena. To ova momčad usvaja. Imena me ne zanimaju, nego one koji čitaju igru na pravi način. Na nama je da ih stavimo u situacije brojčane nadmoći i u obrani i u vezi i u napadu. Na njima je da u tim situacijama donesu pravu odluku. I to uvježbavamo, na tome radimo. Misliti i govoriti o onome što ti nedostaje je defetizam. Nisam takav ni kao čovjek, ni kao trener. Obožavam raditi na tome da moja momčad, igra i rezultati budu što bolji, da igrače koji imam napravim boljima i povećam im vrijednost. Nogomet ovisi o duelima. I u obrani i odlukama i potezima koji se u povlače u izgradnji igre te u napadu. Taktikom, to jest zajedničkim koordiniranim kretanjima kreiramo situacije u kojima će naši igrači imati prednost nad protivnikom. Onda je na njima da te situacije riješe pravim potezom i pravom odlukom, što je stvar voljnog momenta, tehnike i fizičke spreme koju poboljšavamo.

Momčad je dobila pet dana odmora?

– Da, jer kad se sutra vrate, čekaju ih testovi da dobijemo one bazne informacije o stanju svakog igrača pa onda svakome možemo još bolje pomoći kroz individualne programe kako bi poboljšali tri ključna pojedinačne elementa: brzinu, snagu i izdržljivost.

Što je bilo presudno u odluci da dođete baš u Rijeku?

– Želja da se dokažem u klubu koji ima europski ugled, koji je prvak, u kojem vlada pravi mentalitet i atmosfera. Plus ona potreba za izazovima, da dokažem kako se posrnula momčad pravim radom i pristupom može vratiti na vrh. I sve to u savršenim uvjetima za rad. Ja sam činjenicu da uz moje ime stoji »glavni trener prve momčad HNK Rijeka« doživio kao dar koji sam s oduševljenjem prihvatio.

Znate da ćete u svakom prijelaznom roku ostati bez pokojeg igrača i to vam je u redu, pomirili ste se s tom činjenicom stvaranja iznova svakog ljeta, a vjerojatno i svake zime?

– Dolazim iz Španjolske koja je samom svojom veličinom te ogromnim brojem osvojenih klupskih i reprezentativnih trofeja u situaciji da golemi dio prihoda klubovi osiguravaju od TV prava. Bio sam već u Sloveniji, sad sam u Hrvatskoj. Manje zemlje, manji broj stanovnika, manje lige, manji novac od TV prava i sponzora. Živi se od prodaje igrača. To jako dobro znam i nemam problem s tom činjenicom. Znam koliko je i rizična jer moraš i imati rezultate i stalno razvijati novopridošle igrače, integrirati ih u momčad. No, pravom koordinacijom trenera i momčadi sa sportskim direktorima i predsjednikom taj se rizik smanjuje, a pozitivnim stavom, optimizmom i željom za napornim radom iznova se stvaraju nove vrijednosti. I osvajaju trofeji! To je Rijeka i ponavljam, rad u ovom klubu za mene je dar koji sam dobio, šansa za dokazivanje koju sam prigrlio s oduševljenjem.

Šansa juniorima

Spomenuli ste zaradu od TV prava?

– U Španjolskoj se tim novcem puni 70 posto klupskog proračuna. A HNL… Milijun eura po klubu. U Rijeci to nije ni 10 posto budžeta. Čuo sam da je do prije koju godinu bilo još daleko lošije, ali i ovo sad… U zemlji koja je baš onako dušom i srcem nogometna taj milijun je – ništa!

Kako premostiti taj problem?

– Onako kako to Rijeka radi. Imati svoj model, svoj način rada i slijediti ga. Pogledajte Flicka i Barcelonu. Bez problema se daje šansa igračima od 17, 18, 19 godina. A mi damo šansu Thaqiju i o tome se priča kao o nekom raritetnom potezu. Tijekom pauze treninzima ću priključiti ne samo brojne juniore, nego i neke kadete. Tko god površno baci oko na moj CV, vidjet će koliko sam mladih igrača promovirao. Ili onih koji su znali doći na probu ne samo iz druge, nego i iz treće lige. Prošlo je mjesec dana otkad sam tu. Inicijalno nije bilo pametno raditi neke revolucije. Sad ćemo i individualno podizati spremnost igrača, a ja neću gledati ni imena, ni datum rođenja. Samo zasluge, na treninzima i utakmicama. Moramo voditi računa od toj djeci, ne razmišljati da će nam trebati za koju godinu, nego možda već sutra kad netko ode, ne može igrati zbog ozljede ili kartona… Prošlost je bitna kao tradicija, ponos i učiteljica. Ali već osvojeni trofeji su ti doma u vitrinama, danas nemaš nikakve koristi od njih sad kreni po nove. Vidim taj trud kod igrača, ali rezultati govore da nije dovoljan! Kad dođe trenutak istine, a to su utakmice, mi nismo pobjeđivali koliko smo htjeli. Ni u HNL-u, ni u Konferencijskoj ligi. Dakle, treba nam poboljšanje – u svemu. Zato ćemo sad provesti testove da vidimo što treba učiniti kod svakog igrača da bude bolji. Pomoći ćemo im da budu uigraniji, donose bolje odluke i budu fizički spremniji.

Vaš trenerski putokaz?

– Sportska kultura. Formira te kao osobu, jača ti karakter. Kad si sportaš, kad se natječeš, onda je to tvoj život. Sport te uči da se vratiš iz najdubljih ponora. Jer više učimo iz poraza i posrtaja nego iz pobjeda. Pobjede uljuljkaju u lažnu sigurnost one koji nemaju sportsku kulturu. Ali teški trenuci… Naporni treninzi, porazi, ozljede, loše serije rezultata. Sve što te tjera da ojačaš pa budeš još bolji. Nema sportaša koji samo pobjeđuje. Dok se nisam posve posvetio nogometu, bio sam i tenisač. Neki od najvećih španjolskih tenisača, recimo Juan Carlos Ferrero i Feliciano Lopez, moji su prijatelji. U tenisu se ne možeš »sakriti« iza suigrača, svaki poen je samo tvoj. I znate koji je postotak uspješnosti u razmjeni poena jednog Rogera Federera? Otkrio ga je sam po završetku karijere: »Osvojio sam 52-53 posto poena«. I ta dva-tri postotka čine ga jednim od najvećih, ako ne i najvećim svih vremena. Michael Jordan je rekao: »Više sam ključnih šuteva promašio nego pogodio. Gubio sam. Gubio opet i opet i opet… Zato i jesam postao pobjednik«. To je to. Nogomet, tenis, košarka. Možemo i o brojnim drugim sportovima. Sportska kultura. Pouke su uvijek iste. I treba učiti od najboljih.

Momčad najvažnija

Tko je najbolji igrač Rijeke, imate li vi u momčadi i najboljeg igrača HNL-a?

– Ne volim takav način razmišljanja. Danas imamo hrpe podataka i svi donose neke ocjene, koje su subjektivne. Znam da navijači to vole, da svatko ima svoje mišljenje, svog ljubimca i poštujem to, ljudski je. No ja kao trener tako ne rezoniram. Hoću da najbolja bude Rijeka i isključivo o tome mislim. Odgovorit ću vam citatom jedne od najvećih legendi koje su Real i nogomet ikad imali. Alfredo di Stefano je rekao: »Ne postoji jedan igrač, koliko god dobar bio, koji može biti bolji od cijele momčadi«. Te riječi kao natpis stoje i u hodnicima stadiona »Santiago Bernabeu«. Niti jedan igrač nije važniji od momčadi. A svako toliko se rodi genij, kao što je bio baš Di Stefano, s kvalitetom da svojom igrom poveže skup individualaca u skladnu momčad. Ali nema igrača važnijeg od momčadi. I zato sam se oduševio, neopisivo obradovao baš onako punim srcem i dušom kad sam naglas pročitao, a onda su mi odmah preveli natpis na Rujevici. Krepat ma ne molat – izgovara Sanchez, kristalno razgovijetno.

– To je to! Ako zaista želiš biti najbolji, ako zaista želiš biti među elitom, onda nema odustajanja. To je bila i moja vodilja nekad kroz igračku, danas u trenerskoj karijeri. Radije umrijeti nego odustati.

Ima li nešto čega se nismo dotaknuli, neka poruka koju želite prenijeti javnosti?

– Jedna navijačima, jedna igračima. Prvo: navijači, hvala vam na podršci. Sinergija igrača i navijača je najdivniji dio nogometa, sreća nakon pobjeda, zajednička sreća, zahvalnost što smo dio Rijeke. Drugo: igrači, vi morate trenirati i igrati upravo za te trenutke, pobjednička slavlja s vašim ljudima koji vas bodre i koji su vam zahvalni, a ne za novac koji će kad-tad doći upravo kao posljedica tih slavlja.

Zaključno?

– Nogomet je kao život. Nije posut samo ružama i slavljima. Posrtaji, problemi i muke sastavni su dio života i nogometa. U teškim vremenima pokažeš koliko si jak. Rijeka je prvak i osvajač Hrvatskog upa, ali je i osma u ligi i izgubila je prvu utakmicu Konferencijske lige. Moramo biti bolji. Dakle, zaključak nije moj, nego ga Rijeka ima odavno: Idemo… Krepat ma ne molat – poručio je Victor Sanchez.

Victor Sanchez za igračkih dana u dresu Kraljevskog kluba/Foto REALMADRID.COM