RIJEKA Damir Kreilach završio je svoju igračku karijeru i emotivnim se pismom oprostio od »svih ljudi od nogometa«. U majčinom naručju kao beba je spašen iz ratnog pakla rodnog Vukovara. Obitelj je izbjegla u Opatiju. Takva trauma, bojazan za vlastiti i život onih koje voliš više od sebe, bijeg s obiteljskog ognjišta, ostavljanje svega onoga što je generacijama stvarano… Unese to golemu gorčinu u ljude. Bijes i razočaranje koje se prenosi na djecu. No, obitelj Kreilach je drukčija. Pa je i Damir drukčiji. Iznad svega – ljudina.

Vođa i zaštitnik

Odgojen i sazrio na ponos svojoj obitelji. I onoj u kojoj je rođen i onoj koju je kao odrastao čovjek stvorio sa svojom Ivanom. Čim je kao 10-godišnjak, još onako neukrotivog dječačkog čuperka došao iz Opatije pa kročio na Kantridu, svima je odmah postalo jasno da »mali Krajla« neće biti niti običan nogometaš, niti jedan u nizu bezbojnih karaktera. Beskrajno pristojan, civiliziran i pošten. Komentirali smo kako je predobar. Pojest će ga ovaj hladni nogomet u kojem je novac važniji od čovjeka, a PR važniji od istine. Ispalo je da smo, hvalabogu, bili u krivu. O kako smo bili u krivu!

»Mali Krajla« postao je – veliki Damir Kreilach. Kapetan u doba teške klupske besparice. Vođa. Danas se u savršenim uvjetima treniranja i igranja za Rijeku neki igrači nećkaju izaći pred mikrofone nakon lošijih utakmica. Kreilach bi, ako treba, stao i triput dnevno. Jedva je prešao dvadesetu, teme su bile »sto tona« teške, ali vrpca oko ruke bila je i ponos i obveza. Kapetan je na terenu vodio, a izvan terena štitio suigrače.

Iz Rijeke u Berlin pa u Salt Lake, a prije povratka u Vancouver. Svugdje kapetan. Svugdje uzor. I okrenite cijelu Hrvatsku, Njemačku i Ameriku i Kanadu zajedno i nećete pronaći ama baš niti jednu osobu, ni onog jednog zlobnika koji bi o Kreilachu rekao bilo što izuzev niske superlativa. To ima samo Rijeka. Takav je samo Damir Kreilach. Godinama prije povratka govorio je: »Vratit ću se završiti karijeru u mojoj Rijeci.« Nažalost, odigrao je samo sedam minuta. Odbio bilo kakvu pomisao da na bilo čiji račun, a u ime starih zasluga, zaigra i sekundu više nego što treba. »Rijeka je bila i ostala moj dom«, napisao je u emotivnom oproštaju. A tih simboličnih sedam minuta opisao kao »samo podsjetnik da srce bira put, a Bog upravlja koracima«. Uz dodatak: »Ipak, ponosan sam što sam se vratio kući i što sam ponovo dio mog kluba.«

Uzor svima

Danas je otac dviju kćeri, 36-godišnji menadžer HNK-a Rijeka za posudbe i razvoj igrača. Ljetos kad se vratio, u jednoj neobveznoj ćakuli o djeci i roditeljskim radostima i brigama, napokon je prihvatio davnu sugestiju da prijeđemo na »ti«. Nakon dva desetljeća. Damir Kreilach. Daleko više od običnog nogometaša. Sad i kao živi putokaz svakom klincu koji okuša nogometnu sreću na Rujevici kako se treba ponašati, raditi i živjeti onaj koji ima privilegiju nositi Rijekin grb.

Kad je imao 15 godina, govorilo se: budući kapetan. Kad je otišao u svijet, govorilo se: budući klupski djelatnik. Postao je i jedno i drugo. A nikoga ne bi začudilo da jednom postane i budući glavni sportski direktor ili – predsjednik!