RIJEKA  Leicester osvoji Premiership. Na Poljud se ne spuste Marsovci nego Gzira pobijedi 3:1 i izbaci Hajduk iz Europe. Ivković obrani dva penala Maradoni. Hrvatska osvoji drugo mjesto na svijetu. Hrvatska izbaci Brazil s Mundijala. Ili, na riječki način: u lovu na naslov Bijeli u finišu sezone nanižu tri poraza, a onda osvoje dvostruku krunu. Po prolomu oblaka i na blatu Šubićevca svi čekaju bljesak Fruka, a svjetski gol za pobjedu u rašlje zabije Devetak. Svi se pitaju »Zar je taj neki Oreč igrač za Rijeku?«, a deset mjeseci kasnije dečko je kandidat za odlazak na Svjetsko prvenstvo.

Niti je količina novca ključna za uspjeh, niti statistika, koliko god bila istinski znanstvena disciplina, može objasniti taj predivni, a istodobno »ludi« i toliko nepredvidljivi nogomet. Valjda ga zato tako volimo. Jer ujedinjuje, puni nas najljepšim emocijama, a privlači neizvjesnošću u kojoj i najveći autsajder može slomiti najvećeg favorita.

Nema te statistike koja može objasniti poraz Rijeke kod Dinama, 1:2 u 12. kolu. Koji to brojčani pokazatelji mogu izreći važnost sljedeće situacije: izjednačiš, dominiraš, domaći ne znaju gdje su, Rijekino vodstvo visi u zraku, a onda sudac ne isključi protivničkog igrača koji je zaslužio otprilike tri crvena kartona u deset sekundi? I onda još pet minuta prije kraja primiš gol kakvog čovjek koji ga je postigao nikad nije zabio u karijeri niti će to više ikad učiniti. Ne postoji statistika koja to stavlja u svoje izračune i algoritme.

Tiago

Tiago Dantas ne mora imati nijednu asistenciju da bi se vidjelo kako je bez konkurencije daleko najvažniji čovjek za tečnost Rijekine igre (iako, naravno, ima 6 asistencija i 8 kreiranih velikih šansi). Toni Fruk stvorio je najviše velikih prigoda suigračima (11). Da su samo u HNL-u zabili pola tih šansi,Toni bi bio uvjerljivo prvi asistent Rijeke. A statistički ima jednaki broj asistencija kao Šimun Butić. Dvije. Rijeka nema klasnog napadača, klasičnu »devetku« koja redovito trpa, ali Ante Matej Jurić, Daniel Adu-Adjei i Duje Čop zajedno su zabili 14 golova u jednoj polusezoni. I baš ih lijepo rasporedili (4-5-5). Nebitno je tko više zabija u kojem natjecanju, jedino je važno da lopte ulaze u mrežu. A Sanchez zna kad je vrijeme za kojeg od njih da povede napad.

I, kad smo već kod golova, najefikasniji je Fruk koji kod igra desetku, a ne na poziciji najisturenijeg napadača kao kod Đalovića, ali svejedno je uvjerljivo najbolji strijelac hrvatskih prvaka u 2025./26. s ukupno 11 postignutih pogodaka. Premda je i drugi po promašenim zicerima (6) u cijeloj ligi.

Niko Janković je, iz mali milijun razloga, igrao daleko manje no prošle sezone, dečka se redovito optužuje za sebičnost, forsiranje šuta umjesto dodavanja bolje postavljenom suigraču, a on je kao deseti po minutaži svejedno »nekako« skupio tri asistencije pa na kraju polusezone s Devetkom i Radeljićem dijeli drugo mjesto Ri-asistenata. I drugi je Ri-igrač po broju ključnih dodavanja u HNL-u.

Luka Menalo ima još manje odigranih minuta od Jankovića, često su to samo dijelovi utakmica jer ulazi s klupe, a zabio je četiri gola.

Samuele Vignato je nogometni virtuoz, talijansko-brazilski majstor, mlađahan, tek mu je 21 godinica. Kad pogledaš konkretnu statistiku: dva mršava pogotka i tek jedna asistencija. Zato što je došao tek u rujnu, zato što godinu prije toga gotovo uopće nije igrao pa mu je nogometni mudrac Victor Sanchez postupno dizao kondiciju, formu i minutažu. I… Nije Samuele trebao zabiti ni ta dva i namjestiti jedan gol da svima odmah postane jasno kako je u pitanju – igračina. Bio bi pojačanje svakoj HNL momčadi, a Rijeka s njim ili bez njega nije ista momčad.

Ante Majstorović je stoper od 32 godine, Rijeka mu je vrh karijere. Neće se njegovim izlaznim transferom zaraditi ni centa. A dragocjen je kao da vrijedi puste milijune! Jer koja će to statistika dočarati i potvrditi istinu kako je Majstor (i bez kapetanske vrpce) vođa momčadi, onaj koji odmah u prvoj minuti digne protivnika u zrak da mu da do znanja s kim ima posla i gdje je došao, prvi koji prsima odbija ratoborne rivale i unosi im se u facu ako igraju pregrubo ili taknu nekog od njegovih suigrača. Nema tog super-računala koji će važnost Majstorovićevog briljantnog karaktera i iskustva pretočiti u neki statistički podatak. A svi mi to vidimo i znamo, suigrači osjećaju i beskrajno cijene.

Mladen Devetak za većinu je tek prosječni lijevi bek. Solidan u obrani, limitiran prema naprijed. Prošle sezone zabije svjetski gol za pobjedu u Šibeniku, gol bez kojeg ne bi bilo titule. U prvom dijelu ove sezone taj »prema naprijed limitirani« bek ima tri asistencije i pogodak, nakon Zlomislića ima najveću minutažu. Ogromno povjerenje nekad Đalovića, danas Sancheza. Nitko ne govori da Rijeka traži boljeg lijevog beka.

 Samuele Vignato/M. GRACIN

Ili, ako bacimo oko u prošlost, Damir Desnica daleko je od toga da bude igrač s najviše golova, asistencija i(li) nastupa za Rijeku. A kad se bira najbolji svih vremena gluhonijemi velemajstor, nema konkurencije. On je taj. Jer ljudi, neovisno o brojkama, znaju zbog čije su čarolije jedva čekali nedjelju i odlazak na Kantridu.

Ili uzmimo strani primjer. Može Messi zabiti još 200 golova i osvojiti još jedan naslov svjetskog prvaka, ali nikad neće doći ni blizu statusu božanstva koji je imao i u Argentini (i Napulju) će zauvijek imati neponovljivi genij Diego Armando Maradona. Pa makar Messijeva statistika bila tisuću puta bolja.

Emocija

Ili primjer kroz prizmu riječke tuge. Sopićevi »luđaci« igrom razbijaju Dinamo, ali ne povedu. Pa Bruno Petković onako gotovo šetuckajući najprije izbori slobodnjak pa ju s 18 metara lagano zavuče u rašlje. Križaj sve xG-ove, triput više udaraca na gol i ostale statistike. Dinamo je tad uzeo oba trofeja.

Nogomet je emocija. Kad Dantas okrene stranu ili stane na loptu, kad Vignato zavrti svog čuvara na pol’ kvadrata (o Frukovim majstorijama da ne govorimo) to ne ulazi u podatke koje kompjuter obrađuje, ali ima ogromnu važnost i za momčad i za navijačka srca. A i za protivnike koji ih se, iz aviona vidljivo, jednostavno boje. Jer znaju da imaju posla s bogomdanim talentima.

Victor Sanchez (zasad!) nije napravio izrazito veliki pomak u HNL poretku, no svima je jasno da uz dva povijesna dosega, 5:0 u Jadranskom derbiju i izboreno europsko proljeće, njegova Rijeka sad ima daleko bolju igru od one kakvu je imala početkom sezone prije njegovog dolaska i da je daleko veći broj igrača podignuo formu, ojačao konkurenciju i vlastito samopouzdanje.

Ali u ljudskoj je prirodi da naginje tim brojčanim ilustracijama. Ocjenama igrača za svaku utakmicu (jedna od besmislenijih stvari u novinarstvu i sportu). Listama Top 3, Top 5, Top 10. Statistički najboljima u bezbroj kategorija. I ima to svoju težinu, naravno. Puni respekt analitičarima i analitici. No, ona otkriva samo dio priče.

 Ante Oreč protiv Sparte Prag/M. GRACIN

Strijelci

1. Fruk (11)

2. Čop, Adu Adjei (5)

3. Menalo, Jurić (4)

Asistenti

1. Oreč, Dantas (6)

2. Janković, Devetak, Radeljić (3)

3. Fruk, Butić (2)

Osvojene lopte (HNL):

1. Majstorović (21)

2. Petrovič (18)

3. Radeljić (15)

Stvorene velike šanse (HNL):

1. Fruk (11)

2. Dantas (8)

3. Oreč (4)

Ključna dodavanja (HNL)

1. Fruk (30)

2. Janković (28)

3. Dantas (22)

Uspješni driblinzi (HNL)

1. Fruk (29)

2. Menalo (13)

3. Oreč (10)

Udarci na gol (HNL)

1. Fruk (43)

2. Janković (25)

3. Adu Adjei (21), Jurić (20), Čop (18)