RIJEKA Momčad je svoje odslavila i proslavila. Sad se oporavlja i pokušava vratiti energije koliko god može jer proslava naslova prvaka bila je – prvi čin. U četvrtak navečer ide drugi. Proslavili smo bujol, sad ćemo i važ! Opet Slaven Belupo, opet Rujevica. Ovaj put od 19 sati i gotovo tisuću gostujućih navijača. Koprivničanci traže prvi trofej u klupskoj povijesti. Velika Rijeka ide po – dvanaesti.

Sveukupno dva naslova, šest kupova i jedan superkup. I još dva kupa osvojena prije hrvatske neovisnosti. To je već ozbiljna priča, to su vitrine velikog kluba. To je na vrhu CV-a trofejnog kluba.

Od svih tih kanti, bujola i važeva u eri Damira Miškovića osvojeno ih je sedam. S jedine dvije titule prvaka kao vrhom vrhova. Nekad smo pobjeđivali Real, ali u Jugoslaviji jedva da je i jedan Dinamo smio koji put biti prvak, a kamoli Rijeka.

Sad se slavi drugi naslov u osam godina, a jedan Hajduk nije ga osvojio 20 godina. Promijenjena realnost HNL-a, pobjednički DNK zauvijek utkan u grb s amforom nepresušne Rijeke.

A valjda je svima jasno, valjda su svi dovoljno dobro upoznali i Damira Miškovića i Radomira Đalovića da im bude jasno kako ta dva »luđaka« s jednakim fanatičnim žarom s kojim su htjeli titulu sad žele – duplu krunu.

Među navijačima je bilo onog posve razumljivog »Ma daj naslov, onda mi se fućka za kup«. Ali sad kad si taj naslov uzeo, ne dozvolivši Slaven Belupu da ti jednom zapuca u okvir gola… Sad ideš i po Hrvatski kup s još većim zanosom i željom.

U onom prelijepom klasično navijačkom stilu prema Rujevici se slijevaju tisuće pitanja vezanih uz prijelazni rok. Mladi crnogorski reprezentativac, krilni napadač/polušpica Omar Sijarić je već potpisao, Mišković je najavio kako je »Fruk prerastao ovu ligu«, medijski se naklapa o postocima koje će Rijeka imati od Tonijevog transfera, ali izuzev eventualnih klupskih objava, nećemo se baviti prijelaznim rokom do kraja ovog tjedna.

Pojačanja

Ima vremena… Bit će to ludilo svaki dan u prvom planu barem dva mjeseca. Rijeka je prvak i ide po Hrvatski kup, sve ostalo sad je nebitno, a oni kojima je to posao na pojačanjima rade jednako »luđački« naporno kao što Đale i njegov stožer rade s momčadi. Antonini Čulina i Darko Raić-Sudar imaju radni dan koji traje najmanje 15, a protegne se i na 20 sati dnevnog posla. Bit će novitada, bit će i klasičnih senzacionalističkih pogrešnih »informacija«. Od svega toga momčad treba zaštititi što je više moguće. Neka se dečki u miru pripreme za finale, neka u miru slave i odmore se. Tada će se zaroniti u temu »mercato«, u najnepredvidljivije moguće nogometne vode.

Još ostajemo u povijesnoj večeri 25. svibnja. U onoj divoti riječkog zajedništva, radosti i slavlja. Dva najveća simbola preteške tuge iz 1999. su trener Nenad Gračan i strijelac regularnog, ali poništenog gola vrijednog titule prvaka – Admir Hasančić.

»Doktor« Neno je na ovim stranicama već rekao svoje, sada je red da se čuje i Hasančić. Koji je utakmicu gledao u društvu još jednog Bosanca koji je svojevremeno nosio dres Rijeke, stopera Kenana Čejvanovića.

Najprije se već na parkiralištu naletjelo na Čejvanovića, a onda u onom (ako ćemo iskreno) polusvjesnom radosnom tumaranju od press-stolova preko loža, miks-zone, terena i klupskih ureda, na tribinama osjetili tapšanje po ramenu i onaj poznati glas jednog od Riječanima najdražih stranaca koji su igrali na Kvarneru. Stranca koji to zapravo nije i nakon sedam godina u riječkom dresu ne može niti biti.

Ono meko i razvučeno bosansko »Aloooo, pa gdjeeee siiii…?!« i odmah pad u zagrljaj. Kako kaže Gračan: »Ma kakva 1999., ne spominjite je, ovo je sad klub dvostrukih prvaka.«

Admir Hasančić zajedno s Čejvanovićem stajao je na platou između dviju tribina Rujevice i najjednostavnije, a najtočnije rečeno – cvao od sreće.

Uvijek Haso nosi taj osmijeh, s tim ide kroz život, kroz veselja i tuge, ali ovakvog kakav je bio prije protekle nedjelje vidjeli smo samo prije osam godina. To je radost koju donosi samo ozdravljenje, zarastanje više od četvrt stoljeća otvorenih rana.

Nikad mu nije bio problem i satima razgovarati, ali ni 20 minuta nakon što je Rijeka osvojila svoju drugu titulu sreću za početak nije mogao iskazati nikako drukčije nego dugim, dugim zagrljajem. Žestokim, šampionskim, skoro uguši čovjeka.

A da je mogao, zagrlio bi cijeli Kvarner. Jer, neka je Haso stoput Haso i neka iz Bosne, ali Rijeka je njegova i on je Riječanin zauvijek. Nema ni nonića, ni djeteta koje ga ne prepozna kad dođe u najljepši kutak svijeta.

Nije tražio nikakvu ložu, nisu ga zanimali nikakvi VIP-ovi, najprobranije delicije i ostale trivijalnosti. Bio je među »rajom«. Sjeo je na tribine. Među svoje ljude. I iz kože htio iskočiti od sreće.

– ‘Ajde sad ti meni reci… Pa što je ovo?! Da mi je netko prije 25 godina rekao što ću doživjeti, odgovorio bih da mi ne dira u ranu. A vidi sad. Bio sam tu 2017. i protiv Cibalije i evo me danas. Ne jedan, već sam dočekao drugi naslov. Gledaj ovu radost, gledaj ove ljude… Ovo je Rijeka kakvu smo odavno zaslužili, a sad je imamo. Veću, ljepšu i trofejniju nego ikad. Srce mi je puno kao da sam i ja igrao! – pričao nam je Admir Hasančić. »Uno di noi!«

– Izgubiš titulu pred 25 tisuća ljudi, tišina u kojoj čuješ jecaje, plač od tuge. I onda dvaput doživiš da slaviš taj naslov, da ga Rijeka svima uzme iz ruku, al’ pošteno, borbeno, nogometno. Ne može čišće, zasluženije i divnije. Nitko nije mahao »ofsajd« protivniku prije nego je uputio centaršut. Osvojili smo jer smo najbolji.

Čestitke

Počelo je i nabrajanje:

– Čestitke svim momcima, čestitke Đaloviću, čestitke cijeloj momčadi i stručnom stožeru, naklon do poda predsjedniku i navijačima. Skoro cijelu ovu sezonu Rijeka je bila ta koja je vodila glavnu riječ u hrvatskom nogometu. U inat svima koji su je otpisivali, u inat svima koji svake godine pričaju kako je kraj lijepoj priči s Kvarnera, u inat svima koji jedva čekaju neki poraz da krenu s pljuvanjem po njima. Oni su vjerovali. Trener, igrači, uprava. Cijeli klub. Svi. Jer da nisu, vjeruj mi, ne bi došli ni blizu da ovako nešto naprave. Znaš li ti koliko je teško u sezonu ući razočaranjima u Europi, promjenom trenera, prodajom najboljih igrača da bi klub mogao normalno živjeti, a na kraju biti iznad svih i svakoga?! To mogu samo oni koji žive za Rijeku i koji nakon svakog udarca ustanu da bi uzvratili duplo jače.

Prokomentirao je i samu utakmicu:

– Ulog je naslov, a momčad samelje protivnika. Šansu nam nisu napravili. U okvir gola nam nisu zapucali! Malo je reći da je Rijeka ovo zaslužila. Naslov ide na jedino mjesto na koje je trebao otići.

Preletio je kratko u zadnjih tridesetak godina:

– Poslije nas bilo je svega, svakakvih muka. A i u moje vrijeme skoro da je bio običaj da kasne plaće – smijao se Hasančić.

– Došlo je ono kratko razdoblje s dva osvojena kupa pa onda… A nemamo se što lagati: preživljavanje. Dolaskom Damira Miškovića došle su titule, postali smo vrh hrvatskog nogometa. Prodaje se, a Rijeka je stalno ili visoko ili na vrhu. Očigledno to netko sve ove godine jako dobro radi. Svako toliko krene priča »nema pravog skautinga, nema ovog, nema onog«. Čuj, nema pravog skautinga, a Rijeka stalno prodaje i osvoji sedam trofeja od čega dva naslova?! Da ne spominjem europske pobjede i nastupe. I nema šanse da u četvrtak ne uzmemo i još jedno Sunce, vidjet ćeš. Uz ovakve navijače, ovakvu momčad i ovakvog trenera, slavit ćemo još jedan trofej – rekao je Hasančić, a onda se začuo zvuk helikopterske elise, zvučni signal dolaska trofeja naslova prvaka Hrvatske na Rujevicu i svi su razgovori stali.