ZAGREB  Jedina nedjeljna utakmica ovog kola SuperSport HNL-a još jednom je potvrdila koliko je dojam o nogometnoj utakmici podložan kutu gledanja. Sučeljavanje Lokomotive i Rijeke okončano je remijem (1:1), a akteri obje iz obje momčadi se nisu mogli oteti dojmu da su baš oni bili bliži pobjedi.

Statistički pokazatelji, pak, govore da su na svakoj strani proknjižena četiri udarca unutar okvira gola, dajući za pravo onima koji smatraju da je konačni ishod bio najrealniji. Takve rasprave danas bi možda bile suvišne da se sudbina nije narugala momčadi Victora Sancheza u 54. minuti, kada se Ante Matej Jurić na centru iščupao iz čvrstog zagrljaja Cheikha Diopa Mbackea, pretrčao Denisa Kolingera i jurnuo sam prema golu.

– U punom trku me presjekla bol u tetivi i nisam mogao pobjeći do kraja. Žao mi je što se nitko nije stigao priključiti da barem pokušam odigrati pas za završetak te akcije. Zbog tih bolova u tetivi morao sam napustiti igru dvije-tri minute nakon toga. Nadam se da ta ozljeda neće biti ozbiljnije prirode – objašnjava Jurić.

Kobna tetiva je tu 54. minutu svela na tek na lucidan potez u sendviču suparničkih igrača.

– Prvo sam htio sačuvati loptu na centru i pričekati da mi se priključe suigrači. Onda sam osjetio da mi se otvara situacija za bijeg. Prošao sam Kolingera, krenuo prema golu, a zatim me presjekla ta bol u tetivi. Strašno mi je žao zbog toga – dodaje 22-godišnji napadač.

Odlično otvaranje

U svakom slučaju, savršeno je jasno da je Rijeka propustila priliku za preskakanje Varaždina, Istre 1961 i Lokomotive. Doduše, prednost bi činila tek gol-razlika, odnosno jedan bod, no u toj priči bi ionako važniji bili psihološki učinak i saznanje da proboj na treće mjesto do kraja prvog više ne bi izgledao kao podvig vrijedan divljenja.

Povrh toga, nedjeljna utakmica na stadionu Maksimir nije mogla bolje početi za Rijeku. Mreža Lokomotive zatresla se već u 3. minuti, nakon akcije Nike Jankovića i Šimuna Butića te s(p)retnog dolaska lopte do Jurića koji je prizemnim udarcem s dvanaest metara savladao Josipa Posavca.

– Odlično smo otvorili utakmicu, kao i zadnje dvije-tri. Da budem iskren, mislim da se lopta sretno odbila do mene. Dobro mi je sjela, poveli smo i htjeli smo zabiti još jedan gol do kraja prvog poluvremena ili u ranoj fazi drugog. Bilo je prilika za to, ali, na našu žalost, nismo uspjeli. Što je, tu je. Žao nam je što nismo odnijeli tri boda u Rijeku, ali moramo podići glave i okrenuti su prema utakmici koja nas očekuje u srijedu – kaže Jurić.

U pitanju je gostovanje u sklopu osmine finala SuperSport Hrvatskog kupa, kod Mladosti iz Ždralova. Društvo iz istočnog dijela Bjelovara ove je subote u zadnjem kolu prvog dijela Druge NL pobjiedilo do tada prvoplasiranu Kustošiju u Zagrebu (2:1), postavši jesenski prvak, što znači da sada očekuje Rijeku sjajnom raspoloženju.

– Tamo idemo bez kalkuliranja i sigurno nećemo podcijeniti suparnika. Želimo pobjedu za plasman u četvrtfinale Hrvatskog kupa i potvrdu da se vraćamo tamo gdje nam je i mjesto. U Ždralove idemo pokazati da smo Rijeka, aktualni osvajač dvostruke krune – najavljuje 23-godišnji centarfor.

Povratak uspomenama iz rane faze utakmice na stadionu Maksimir u prvi plan doziva 7. minutu. Tada je, naime, Jurić na desnoj strni blizu centra na snagu otresao Tinu Jukića i sjurio se prema golu Lokomotive. Na rubu kaznenog prostora sijevnuo je još jedan snažan udarac kojem je nedostajalo samo malo preciznosti. Da je to ušlo…

– Uvijek idemo maksimalno od prve minute utakmice. Ako mi to ne napravimo, suparnik hoće. Otvorila mi se ta prilika i lopta mi je opet dobro sjela. Tražio sam bliži kut, ali nije ušla. Mreža se zatresla s vanjske strane – prisjeća se Jurić.

Promjene

Da je to ušlo, bodovni ulov bio bi na dohvat ruke. Ovako se Lokomotiva oporavila od početnog šoka i opasno zaprijetila sredinom prvog dijela. Štoviše, u nekoliko navrata se učinilo da je relativno brže izjednačenje neizbježno.

– Istina, Lokomotiva je u tom razdoblju preuzela inicijativu i stvorila je dvije-tri dobre situacije pred našim golom. Međutim, mislim da smo se znali odgovoriti na taj njihov pritisak. Dobro smo se držali u tom dijelu utakmice, a pred kraj prvog poluvremena smo uspostavili ravnotežu – tvrdi Jurić.

U takvim situacijama najčešće se kao opravdanje spominje potrošnja iz prijašnjih utakmica, odigranih u kratkom vremenskom razmaku. Rijeka je imala dvije.

– Protiv Hajduka i AEK-a smo praktički igrali u istom sastavu, zato je trener za gostovanje kod Lokomotive napravio dosta promjena, da što više igrača dobije odmor. Mislim da se nije osjetilo da smo u kratkom razdoblju odigrali dvije vrlo teške utakmice prije toga – kaže Jurić, ciljajući na sedam promjena unutar udarne jedanaestorke u odnosu na četvrtak pod okriljem Konferencijske lige.

Sve je izgledalo dobro za Rijeku do 76. minute, kada je Lokomotiva došla do izjednačenja zahvaljujući crnogorsko-slovenskoj vezi, odnosno proigravanju Marka Vešovića i egzekuciji Aleksa Stojakovića. U tom je trenutku preskakanje Varaždina, Istre 1961 i Lokomotive ipak odgođeno za neko drugo kolo.

– Mnogi smatraju da je tih 1:1 najpravedniji ishod, ali… Ne znam što bih rekao nakon svega. Tražili smo pobjedu i imali smo svoje prilike da to ostvarimo. Možda bod na ovom gostovanju nije loš, ali da smo zadovoljni – nismo. Sezona je duga i svi u klubu smo fokusirani na napredak. Zbog toga vjerujem da ćemo se uskoro vrati tamo gdje Rijeka pripada – zaključuje Jurić.