RIJEKA Dok su drugi slavili, dvoje ljudi koji su stvorili šampionsku Rijeku uzeli su koju minutu predaha. Da prođe bar taj cunami inicijalnih, golemih i veličanstvenih emocija. Drugim riječima, da bar stanu suze koje su nekontrolirano tekle, da se doslovno prestanu tresti, da se sentiment vrati u koliku-toliku normalu prije odlaska na Korzo među, kako u klubu svi kažu – naše ljude. Navijače Rijeke.

Hrvatski nogometni klub Rijeka funkcionira kao obitelj. Takav klub stvorila je obitelj Mišković. U prvom planu, vulkan energije, predsjednik Damir Mišković. Koji u svakoj privatnoj ćakuli i ogromnom broju javnih istupa ističe, podvlači, naglašava:

– Nijednog trofeja, nijednog slavlja ne bi bilo da nema moje supruge. Snježana je ta koja sve drži dok sam ja na sto drugih strana, Snježana je ta koja me nekoliko puta »vratila« kad sam već urlao kako mi je svega dosta, kako odlazim i puštam klub, Snježana je ta koja nađe staloženost kad svi pogube živce. Bez nje… Odavno mene ne bi bilo u klubu. Pola intervjua koje sam ja dao trebalo je raditi s njom.

Rijekin predsjednik je temperament koji, kad mu pukne film, to ne može ni sa čim sakriti. Kad Damir Mišković potroši zadnji živac, onda se to čuje i vidi izdaleka.

I nije ni izbliza toliko »opasno« kao kad emocija preplavi gospođu Snježanu Mišković. Posebno ako je to ljutnja, bijes jer joj je netko dirnuo u obitelj. Ta staloženost koju spominje suprug, do nje se dolazi u tišini. Pogled »ubija«, a tišina je doslovno prijeteća.

Interne šale koje već godinama kruže: »Ne bih se volio zamjeriti Miškoviću, ali radije njemu sto puta, nego jednom Snježani«! No, stvar upravo i jest u tome da je prva dama HNK Rijeka osoba koja uvijek nekako nađe taj unutarnji mir i snagu da mirno dovede brod (obitelj) do sigurnog veza, u mirni porat. Na štetu vlastitog zdravlja.

Još je bila na karuselu najnaglašenijih mogućih emocija kad je sažimala prve dojmove svega što su ona i oni koje voli više od sebe prošli u proteklih godinu dana.

Teški trenuci

Pa u prvoj rečenici kao najveću glupost razotkrila ono za što svatko normalan zna da je upravo to. Glupost – ideja kako se »Miškoviću ne isplati biti prvak«. Cijela je Hrvatska mogla u izravnome prijenosu vidjeti djelić sreće nakon osvojenog naslova. Manji broj ljudi mogao je vidjeti kolika je ta radost, da su i prvi čovjek kluba i prva dama kluba sretni u najmanju ruku kao najsretniji navijač.

U svakoj sekundi kroz Snježanu Mišković prolazila je svaka neprospavana noć zbog Rijeke, svaka pobjeda i poraz, sva osporavanja i uvrede, pa u konačnici i blistavi trijumf.

– Neke stvari, neke muke i ljutnje, zauvijek će ostati u naša četiri zida jer tako je jedino normalno, ali jest, definitivno je sve bilo vrijedno samo da ovo opet doživimo – kaže Snježana Mišković.

– A bilo je svakako, samo ne lako. Ali sad, ovo… Ovo što smo doživjeli i napravili nakon jedne beskrajno duge godine i to godine pune muke, problema, vrijeđanja. To nam je nagrada i za one užasno teške trenutke. Što mislite kako je bilo vidjeti Damira, čovjeka s kojim dijelim život i s kojim želim u miru dijeliti sve do kraja života i to što duže, kako trpi neljudske uvrede i totalne laži na svoj račun? A ono kroz što je prolazio, koliko je to utjecalo i na njegovo zdravlje, ne smijem ni misliti… Al’ dobro. To samo mi znamo. Ne ponovilo se. Pregrmjeli smo. Pa našim ljudima, svima onima koji iskreno vole klub i grad, a ima ih ogroman broj, pa u konačnici svima u klubu i obitelji, donijeli tu neopisivu radost – uz ogroman je osmijeh završila rečenicu malo podigavši trofej koji je držala u rukama, koji će sat i pol kasnije biti odnesen na Korzo, na proslavu naslova druge riječke nogometne titule prvaka Hrvatske.

Vi ističete njega, a on kaže: »Da mi nema Snježane, ne da ne bi bilo ovog naslova (lako moguće i duple krune) nego odavno ne bi bilo ni mene u klubu«.

– A to je tako. Kad je jednome teško, drugo mora pomoći. Drukčije ne ide i ne smije biti. Je, nije vas slagao – smije se gospođa Mišković.

– Neću se žaliti, nego reći onako kako je. Na kraju dana jako puno toga padne na moja leđa. Moram misliti na njega, moram smirivati situaciju, moram riješiti jako puno stvari. Ali isplatilo se. Prvaci smo, isplatilo se! Izašlo je puno toga van, kroz suze i zagrljaje, ali ostalo je još puno toga što će u danima koji dolaze polako isplivati. Evo, i sad suzdržavam suze. Još da osvojimo taj kup u četvrtak, pa onda valjda možemo na neki barem kraći godišnji odmor. Da se, doslovno, oporavimo od svih muka, ali i od slavlja.

Žena uvijek spremna na najjaču moguću zaj….ciju, ona koja je stijena i kad svi oko nje pucaju, u večeri osvajanja naslova bila je: klasična navijačica. Donja se usna zatresla kad je rekla: »Prvaci smo«. Teška samokontrola da opet ne krenu suze. Baš briga i nju i supruga za milijune, posao, premije, bonuse, nagrade…

Žena koja, otkad je postala baka, na šalu »Gospođo, je l’ vam treba pomoć da prijeđete cestu?«, odgovara s: »Ajde, dođi malo bliže ako imaš m..a, pa ćemo vidjet’ kome treba pomoć«, u večeri osvajanja naslova samo je bez riječi i s peharom u rukama gledala radost ljudi koji rade u HNK Rijeka, u još jednoj obitelji koju su stvorili ona i suprug.

Nakon više od 13 godina i ona polako sanja da s Damirom napravi, kako sama kaže, »neki jako dobar plan za dalje«. A s druge strane, da nema nje, prije puno godina ne bi bilo ni Damira Miškovića na čelu kluba. Živjeli bi jedan nemjerljivo mirniji i spokojniji život.

– A gledajte, neke se ljubavi jednostavno dogode i ne može čovjek protiv toga. Na kraj pameti mi nije bilo, kad smo došli u našu Rijeku, ni u snu nisam očekivala da će ta priča ovoliko trajati. Istina je da obožavam sport, ali neupitni broj jedan bio je rukomet. Na kraju krajeva, i igrala sam ga, bila sam rukometašica. Nogomet sam voljela tu i tamo pogledati. I onda dođeš, prihvatiš se nečega i to postane dio tebe. E sad, nakon 13 godina…

Potpora i zaštita

Kako kaže Damir, možda i penzija?

– Možda. Vidjet ćemo. Jedina istina je ova: cijela naša obitelj je u tome, sve snosimo mi sami. I ne da od nekog nemaš barem mrvicu empatije, nego nas još i vrijeđaju?! A kad je stani-pani, nema tih vrata na koja mi možemo pokucati. Nego, ajde majstore, snađi se. To su ljudi, obitelji, ljudske sudbine, egzistencije. I dok smo on i ja tu, ti će ljudi i ta obitelj imati našu punu potporu i zaštitu. No…

Opet tri točkice koje treba dovršiti.

– Medijski su istupi, normalno, 99,99 posto Damirov dio posla. Ali ovako kako vi i ja sad razgovaramo »on the record«, razgovarali smo i neslužbeno, bogzna koliko puta. I svaki put je dio te ćakule koja nije za novine bilo ono »čuvaj zdravlje i pusti sve, što ti to treba«?! Uvijek sam nalazila, uvijek smo nalazili snage, i kad je bilo najteže, dignuti se i gurati dalje. E sad, nakon 13 godina… Nemam što kriti. Sve to iscrpi čovjeka. Ali baš onako žestoko. Do kraja. Pa meni je u drugom dijelu sezone bilo teško odlaziti na utakmice. Šutiš, ne pokazuješ, a ideš s grčem u želucu. Ne ostaneš kod kuće da možeš u miru svog doma izreći sav onaj »repertoar« koji mora izaći iz tebe, a ne da nije za javnost, nego nedajbože da te netko čuje koliko nervoze izbacuješ iz sebe.

– Došla bih na utakmicu, strepjela, grizla se za jezik i… Pravila se fina! – smije se Snježana.

Dakle, plan za mirniji život ili ostaje li u ovom nogometnom ludilu…

– ‘Ajmo uzeti duplu krunu, dobro se odmoriti, pa ćemo onda Damir i ja s djecom sjesti i kad se slegnu svi dojmovi, donijeti konačnu odluku. Sad slavimo i spremamo se za još jedno slavlje! – rekla je Snježana Mišković.