Treneri plaćaju ceh

Simon Rožman postao je »žrtva« nemilosrdne i (ne)opravdane klupske politike riječkoga prvoligaša

Denis Frančišković

Simon Rožman i Damir Mišković/Foto Arhiva NL

Simon Rožman i Damir Mišković/Foto Arhiva NL

Zasigurno su mu probleme stvarali stalni odlasci pa potom balans momčadi dodatno poremetile prodaje Nevistića i Štefulja u Dinamo, dok su s druge strane dovedeni igrači koji se tek trebaju uklopiti u shemu dosad prepoznatljive igre



RIJEKA Nakon Jadranskih derbija posljednjih su godina uglavnom glavne tema bile pobjede. I to one Rijekine. Tko bi rekao da će se u razmaku od samo 17 dana na Rujevici sve toliko radikalno promijeniti, Hajduk je pod vodstvom Paola Tramezzanija dvaput matirao »bijele« na njihovom travnjaku rezultatom 0:1 i izazivao lančanu lavinu reakcija. Glavna tema (ne)očekivano je poslije Hajduka postao odlazak Simona Rožmana s kojim je klub samo 11 dana ranije produžio suradnju do 2024.! Iz usta uprave i trenera pritom su stizali »bomboni«, sve je prštilo od obostranog zadovoljstva i emocija produžetkom suradnje. Uz to, Rijeka je u ugovor s Rožmanom ubacila i odštetu u visini od milijun eura! No, sve se brzo raspršilo kao baloni od sapunice…


I onda je jedan nerealiziarni jedanaestarac Andrijaševića u nadoknadi za poravnanje »prelio čašu«, Rožman je dao emotivnu izjavu za televizijske medije, s pomalo suznim očima. Pola sata kasnije, nakon što su navijači uvredama častili igrače ispred stadiona, iz još uvijek svjetlom okupane Rujevice stigla je vijest. Rožman je podnio, a predsjednik Damir Mišković prihvatio ostavku trenera na kojem se uveliko temeljila budućnost i kontinuitet Rijeke.


Rožman se očito svjestan trenutka i odgovornosti odlučio za moralni čin, uvidjevši da se krizi ne nazire kraj, a nakon onog što je prezentirala njegova momčad protiv Hajduka. Bila je to praktički Rijeka u konopcima…


Rijeka se ugasila




Slovenski mladi stručnjak (37) na klupu »bijelih« inaguriran je 23. rujna 2019., mnogi su govorili na preporuku njegovog sunarodnjaka Matjaža Keka, i na Rujevici se tako zadržao točno godinu dana, pet mjeseci i četiri dana. Rijeku je vodio u 64 utakmice, u onih 49 ligaških ostvario je 23 pobjede uz 17 poraza i devet remija te gol razliku 69:62, dok je slavio u svih sedam Kup utakmica, pritom i u onoj finalnoj prošle godine na Šubićevcu kad su Riječani svladali Lokomotivu. Simon je tako nastavio kontinuitet osvajanja trofeja, a uz Rabuzinovo sunce, posebno je pamtljiv bio ulazak Rijeke u skupinu Europske lige rušenjem Kopenhagena, te dojmljive, ravnopravne predstave s Napolijem i Real Sociedadom. Bilo je to za tadašnju riječku nogometnu stvarnost iznad svih očekivanja.


Momčad je sjajno startala i u prvoj ovogodišnjoj korona utakmici, svladala nedodirljivi Dinamo u gostima 0:2 (19. siječanj), što je bila samo dodatna najava nabujale Rijeke. Mnogi su se već tada upustili u rasprave da je ova Rijeka spremna upustiti se u borbu za naslov s »modrima«, pa i iz utrke izbaciti Osijek. No, bio je to početak krize koja bi se još mogla protegnuti i u dogledno vrijeme. Riječani u sljedećih deset utakmica samo su dvaput pobijedili i to u gostima (Istra 1961 1:2, Lokomotiva 2:3), tri puta remizirali i pet puta izgubili, pritom dvaput od Hajduka. Dovoljno je reći i da je Rijeka svoju posljednju prvenstvenu domaću pobjedu na Rujevici ostvarila 8. studenog protiv Lokomotive (1:0).


Dugotrajni ritam srijeda-vikend, deset utakmica u mjesec dana očito su ispraznili momčad, više psihološki nego fizički. Ipak iz Rovinja je Rožman znakovito poručio: Bit ćemo super spremni i rastrčani za Jadranski derbi. I tu je pogriješio, Rijeka se ugasila pod reflektorima Rujevice i sasvim je jasno da će se poljuljana momčad teško izvući iz gliba krize. Krize rezultata, a još više krize igre koja se potpuno izgubila u kratko vrijeme.


Džentlmenski osjećaj


Istina, Rožmanu uz džentlmenski osjećaj i poznavanje trenutka u kojem je shvatio da više ne može voditi momčad te sam inicirao odlazak treba čestitati na brojnim drugim stvarima. Nogomet je na Rujevici živio 24 sata, kako što bolje spremiti momčad i pročitati protivnika bila je stalna pozitivna opsesija njega i posebice slovenskih pomoćnika Aleša Kačičnika i analitičara Alena Obreza. Imao je kao i Igor Bišćan dobar odnos s novinarima, uvijek spreman za razgovor ili »ćakulu« o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. No, dojam je, koliko god to nije potencirao, bio je na neki način »žrtva« nemilosrdne i (ne)opravdane klupske politike u kojoj je, još u doba korone, glavno bilo stabilizirati klub i »pokrpati« klupski budžet. U tom smislu zasigurno su mu probleme stvarali stalni odlasci (Čolak, Gorgon, Halilović) pa potom balans momčadi dodatno poremetile prodaje Nevistića i Štefulja u Dinamo, dok su s druge strane dovedeni igrači koji će se unatoč kvaliteti tek trebati uklopiti u shemu dosad prepoznatljive igre Rijeke (Kulenović, Menalo, Grezda Čerin, Mudražija, Vukčević…).


Uz nekoliko sjajnih nizova Rožman je već nekoliko puta bio i u svom mandatu u sličnoj krizi, no ova je rezultatski zasigurno najveća u eri Damira Miškovića. Pamte se tri Rožmanova poraza u nizu (Gorica, Osijek, Dinamo), pri meču je posebno odjeknula »modra« petica na Rujevici… Nakon toga odveo je momčad u karantenu u Sloveniju i izvukao je iz krize, ovaj put rovinjski izlet završio je neslavno i nakon svega neočekivano. Odlaskom trenera koji je izgorio u želji da Rijeku održi visoko unatoč svim problemima. Više jednostavno nije išlo. Teški su ovo dani za klub s Rujevice, a na vrata kucaju vodeći, Osijek i Dinamo.