RIJEKA Robert Murić obilježio je utakmicu u Varaždinu dvjema asistencijama kojima su »bijeli« očekivano izborili četvrtfinale Kupa Hrvatske i na isteku jesenskog dijela polusezone dočekao najvišu točku kvalitete svoje izvedbe otkako je došao na Kvarner. Njegov talent nije bio sporan, suigrači iz mladih dana u Dinamu trudili su se tko će sipati više komplimenata na njegov račun, a Murić je na trenutke pokazivao svoju nogometnu genijalnost.

Ključno je »na trenutke«, jer Muriću su se do ove jeseni događali sporadični bljeskovi, potezi kakvi tjeraju navijače da mu aplaudiraju, a trenere da zahvaljuju nebesima što imaju takvog igrača u momčadi. Onaj slalom baš protiv Varaždina na početku prošle sezone ili pogodak protiv Istre 1961 na Aldu Drosini potezi su kakve mogu napraviti samo igrači koji imaju »ono nešto«.
Murić to ima, ali morao je shvatiti da samo od toga neće moći opstati u današnjem nogometu.

Iako se u jednom trenutku činio otpisanim, pogotovo nakon što je njegov otac Branko javno prozvao trenera neznalicom (»Žao mi je što mi sin igra u klubu gdje trener nema pojma«), Rožman je pokazao svoju ljudsku veličinu, objasnio Muriću koji su kriteriji za mjesto u momčadi i očito ga uvjerio da može biti najbolji. Ali samo ako on sam to stvarno želi.

I doista, ove se jeseni dogodio strelovit igrački rast, Murić više nije postao igrač za potez, lažnjak ili loptu kroz noge, već krilo koje jednako požrtvovno igra u obama pravcima, a kvalitetu da potezom rješava utakmice ionako ima urođenu. Jer da nije tako, nema šanse da bi Rijeka odigrala onakve utakmice protiv Napolija, Real Sociedada ili AZ Alkmaara… Još donedavno se za Murića govorilo da je igrač koji ne igra obranu, da nema snage za igrati u obama pravcima, ali europske utakmice pokazale su iskorak u tom pogledu.

A pošten odnos i doprinos na kraju se negdje vrate, u ovom slučaju kroz brojke i učinak za momčad. Murić je zabio Napoliju pa onda i Lokomotivi iz jedanaesterca, a zatim se prometnuo u onoga koji je »kuhao« golove. Galoviću je asistirao za pogotke protiv Dinama pa njemu i Menalu protiv Varaždina, a poslije njegovih kornera Rijeka je postigla dva pogotka protiv Real Sociedada čime je Murić zaokružio taj svoj iskorak od igrača za potez u nekoga tko može igrati nogomet kakav Europa danas traži. Sada ne smije na tome stati; ako se nastavi potvrđivati, granica mu je na razini puno višoj od one na kojoj je Rijeka.