RIJEKA Nije dobro, jer se može smatrati privatizacijom medija, pisati u prvom licu. Ali nekad se naprosto mora i tako: Bijeli brod i milanski korteo idu u red najuzbudljivijih i najemotivnijih događanja kojih sam i osobno bio akter.

Doživjeti jedinstvo tisuću ljudi različite dobi, naobrazbe, socijalnog statusa, glazbenih preferencija i čega već ne, ali zato iste ljubavi. Dvije noći bez spavanja da se ne bi izgubila niti minuta uživanja nešto je što se ne može platiti, kupiti nabaviti, »izmuljati« kao što to oni koji istinski ne vole »Rijeku« čine žicajući ulaznice za velike derbije.

Korteo. Milano i nekoliko tisuća navijača »Rijeke« koji pjevajući pjesme posvećene »Rijeci« idu središtem modne metropole svijeta doživljaj je uzvišen poput Bijelog broda. Različit po svemu, ali jednak po emociji. Na desetke trgovina najluksuznijom odjećom zaključane, navučenih rešetki, s morem zaštitara i policije. Ali trgovci su se iznutra smješkali i neumorno škljocali fotoaparatima mobilnih telefona. Očigledno ma koliko su se u svakom slučaju nauživali ulaska u svoje prostore poznatih i popularnih ljudi, spektakl koji je predvodila Armada nisu doživjeli. Bilo je predivno, ponovilo se.

Propisi i zakoni

Ono što nije dobro, ma koliko bilo efektno i, opet u prvom licu, ma koliko bakljade smatrao neponovljivom dekoracijom nogometnih utakmica, propisi i zakoni su neumoljivi. Kazne još plastičnije izražavaju tu neumitnost. Tisuće eura odlaze u dim i to doslovno, iako bi bilo nemjerljivo korisnije da odu u – humane svrhe. Kao pomoć socijalno ugroženima ili pak ljudima kojima je za pobjedu nad bolešću potrebno itekako mnogo sredstava. Uostalom, dijelom su to ljudi koji vjerno dolaze na utakmice najdražeg kluba.

Jer, moglo se čuti ovih dana, nakon poraza od Dinama, trećeg u seriji, kako se poraz od Austrije – neće praštati. Ne, da ne bi bilo zabune nisu to rekli najvjerniji pristaše kluba. Ni u ludilu. Takve misli dolaze od ljudi koji su nedavno opet otkrili »Rijeku« pa im ona za novac uložen u ulaznice valjda svaki put mora maksimalno vraćati. Strašno!

Kad nekog voliš, voliš ga u svakoj situaciji. I spreman si praštati. Uostalom, o čemu pričamo – Austria je 24 puta osvajala prvenstvo zemlje po kojoj nosi ime, dok je 27 puta bila osvajač Kupa. U službenim međunarodnim natjecanjima sudjeluje skoro šest desetljeća, od 1960. godine i da, da ne zaboravimo, – viceprvak je Austrije. Pa s kojim onda pravom možemo eventualni remi ili, ne daj Bože, negativni rezultat smatrati tragedijom?!

Rijeka i svi mi njezini navijači imamo naprosto samo jednu jedinu i jedinu obavezu – beskrajno uživati u činjenici da smo jedini hrvatski klub na čijem se stadionu odigravaju međunarodne utakmice najvišeg ranga, uživati u činjenici da smo ovih ljetnih i jesenskih mjeseci bili ravnopravni gledatelji i navijači, kao i naši igrači protivnici takvim veličinama kao što su one koje igraju na milanskom San Siru ili bečkom Prateru.

Foto: D. ŠKOMRLJ

Da, još nešto, Rijeka polako ali sigurno ulazi u zonu od 100 najvećih i najuspješnijih europskih klubova. Pa je li to dovoljno za sreću? Je li to uspjeh ili nije?

Forza Fiume

Provincijalno razmišljanje? Možda, možda smo naviknuti biti zadovoljni »s malim«, ali doživjeti milanski korteo neponovljivo je zadovoljstvo. Jednako kao što će to biti gostovanje Milana na Rujevici, u službenoj, natjecateljskoj možda i presudnoj utakmici za nastavak natjecanja u Europi. Iskreno, bi li to bio spreman pokvariti bilo tko ‘ko istinski voli »Rijeku«. Ni u ludilu. Ma kako bilo s Austrijom, želja je jedinstvena – uživati u gostovanju Milana pred punim tribinama.

Forza Rijeka nek zaori se, forza Rijeka i kad ne ide… Ma kako se kretao rezultat protiv Austrije to mora biti jedina misao. Voljeni klub se voli i kad mu ne ide i kad naniže tri uzastopna poraza. Bez izgreda jer jedina šteta može biti naše kažnjavanje, zabrana dolaska navijača na utakmicu protiv Milana. Na događaj koji ide u red najznačajnijih u povijesti »Rijeke« i Rijeke. Samo Rijeka, nikad protiv nje.