RIJEKA Nogometaši Rijeke očekivano su minule nedjelje na Rujevici svladali Slaven Belupo, što ne bi bila vijest da prije toga u četvrtfinalu Kupa nisu eliminirali Dinamo i da dvije minimalne pobjede (1:0) u kratkom razdoblju, različitim okolnostima i protiv dviju momčadi oprečnih kvalitativnih vrijednosti nisu ostvarili na temeljima novog promišljanja igre trenera Simona Rožmana. Poslije razočaravajućeg otvaranja proljetnog dijela sezone i debakla njegove ideje u Kranjčevićevoj (Lokomotiva 1:2), Rožman je sišao s oblaka na kojima su počivale neostvarene ideje o napadačkom nogometu i preko noći promijenio sustav i način igre, a zapravo se počeo povoditi nogometnom logikom, umjesto teorijom iz udžbenika i laptopa.

Svjestan slabosti uže obrane (Escoval, Velkovski, Smolčić), koja na vjetrometini slobodnoga prostora u Kranjčevićevoj nije imala nikakvih izgleda protiv brzonogog Kastratija, ali i poučen lošim iskustvima prethodnih dvoboja s Dinamom (0:5, 0:3), Rožman je ovaj put protiv »modrih« prvi put zaigrao s trojicom stopera u zadnjoj liniji (3-5-2), središnji blok zatvorio s petoricom igrača, a Rijeka u većem dijelu utakmice stajala s osmoricom igrača iza lopte. Formacijski raspored igrača pritom nije bio toliko bitan, koliko činjenica da je plitko postavljena riječka obrana u značajnoj mjeri suzila manevarski prostor Bruni Petkoviću kao ishodišnoj točki napadačke igre Dinama. Suma sumarum, Rožman je u trećem pokušaju uspio nadmudriti Nenada Bjelicu, a njegova nogometna filozofija kroz prizmu težnje nadigravanju izgubila smisao slijedom činjenice da je najvažnije pobjede za kormilom riječkoga prvoligaša ostvario u utakmicama (Hajduk 4:0, Dinamo 1:0) tijekom kojih se momčad uglavnom branila.

Baš zato se Rožmanov »revolucionarni« trenerski preobražaj u prvom redu ogleda u pripremi utakmice sa Slaven Belupom, protiv kojega je u istoj formaciji (3-5-2) istrčala ista momčad koja je igrala protiv Dinama, uz očekivana odstupanja u pozicioniranju bočnih igrača (Tomečak, Štefulj), koji su protiv kvalitetom podređenog protivnika stajali puno više nego protiv Dinama. Naravno da su Riječani protiv Slaven Belupa stvorili puno više izglednih prilika, ali značajni pomaci u igri »bijelih« ionako se u prvom redu očituju u jednoj drugoj rubrici: protivnici su u posljednje dvije utakmice uputili samo jedan udarac u okvir Pandurovih vrata!?

P. S. Rožman će se u pripremama sljedećih utakmica prije ili kasnije morati suočiti s pitanjem o tome hoće li se u svom radu i dalje povoditi nogometnom logikom koja u poimanju igre u završnici u sustavu 3-5-2 podrazumijeva napadački tandem Čolak – Acosty ili će istu podrediti karizmi nezamjenjivih prvotimca (Gorgon, Andrijašević) i zvučnih pojačanja (Pires)?