Povijest postoji kako bi bilježila. Pa će tako na toj svojoj beskonačnoj crti kao posebno zanimljivi datum zabilježiti 1. rujna 2025. godine. Ponedjeljak kad je otišao Đale. Vjerojatno nikad, pa stoga i nigdje, nije se dogodilo da smijenjeni, otkazani nogometni trener izazove toliko pozitivnih reakcija kod navijača kluba iz kojeg odlazi. Jer odlazeći treneri u pravilu ne izazivaju emocije. Posebno ne pozitivne.

Ali kad je Đale u pitanju – staro i mlado, žene i muškarci danas bivšem treneru Rijeke Radomiru Đaloviću šalju – rijeke ljubavi.

Mogu se sad, nakon povjesničara u priču uključiti i sociolozi jer ima tu itekako puno materijala i za njih, ma mogu i psiholozi i tko već sve ne, da bi na kraju odgovor uvijek bio isti: Đale je unikat, iskrena, nepatvorena emocija s izrazitom sposobnosti prenošenja tog “virusa” na igrače i navijače, na najvažnije aktere nogometne igre. K tome, Đale je naslagao, vratimo se opet povjesničarima, nevjerojatan niz “nemogućih” misija koje je sve do jedne okretao u korist kako sebe tako i igrača i navijača.

Godinu prije osobnog dolaska na središnje mjesto struke, gordo je rekao ne izdajničkom, karijerističkom vlaku: moj kupe s vama ne ide, ostaje u Rijeci. Početak prošle sezone bio je još teži. Konflikti s cijenama ulaznica i naprasni odlazak Sopića. Otkaz, ne bijeg kao što je to učinio njegov prethodnik. Iako se klimavo došlo do konferencijskog play offa, Ljubljana je doslovno spržila nade u Europu. Kako se činilo i u domaće prvenstvo. Očekivalo se mnogo lošeg, miris katastrofe krajem lanjskog ljeta širio se Rujevicom.

Ali ne, Đale je bio jedan od rijetkih koji je budućnost Rijeke vidio u – pobjedničkom tonu. Korak po korak, gol po gol, kolo po kolo kao da sam, vlastitim rukama gradi golemu piramidu, slagao je neku novu, nikad viđenu Rijeku. Većina javnosti i medij nisu tim dobrim pozicijama Rijeke pridavali skoro nikakvu pažnju.

Slučajni klub, slučajni plasman. A Rijeka prva. Bez poraza, s nikad manje primljenih golova.

Pa onda – slučajna jesen, Đale kao i svaki početnik – ima sreće. No umjesto tog toliko prizivanog kraha, trener Rijeke na dva najteža ispita, 22. veljače 2025. kad u prvenstvu s 4:0 pada Dinamo te svega četiri dana kasnije kad u Splitu s 3:1 iz kupa izbacuje Hajduk dolazi do nogometnog doktorata!

Ali ono što je važnije i od doktorske disertacije, ono što je srcu najvažnije, njegov EE – energija i emocija – stvara fantastične silnice koje mu u zagrljaj dovode igrače i navijače. Rađa se vjera kako se zajedničkim snagama može pomaknuti planinu, kako se golim rukama može do vrha piramide.

Na kraju, u svibnju svih svibnjeva, ali baš ničim izazvan dovodi na Rujevicu dvostruku krunu! Od kluba kojeg su svi osim najvjernijih navijača nakon Ljubljane – otpisali.

Iako je to svakom navijaču Rijeke, dok suze tako snažno peku oči, skoro nemoguće priznati: otišao je Đale u idealnom trenutku.

Nova je sezona donijela vrlo, vrlo promjenjive igre i rezultate. Tribine, svega koji mjesec prije tako čvrsto i jedinstveno zagrljene, počele su se vrpoljiti. Neprijeporno je kako bi se s jeseni sve više negodovalo te tiho, ma i glasnije, počelo zazivati njegovu smjenu. I ne, nije mogao otići u boljem trenutku jer je Rijeci uz dvostruku krunu nakon pet godina osigurao jesen, ma i zimu u Europi.

I što je svakom navijaču Rijeke posebno važno: otišao je u danu nakon večeri u kojoj je na konopcima Poljuda tako znalački držao Hajduk.

Otišao je onako kako treba, i ma koliko čudno zvučalo – onako kako to zaslužuje.

Kao boksač koji napušta ring uzdignutih ruku jer je karijeru u Rijeci završio super pobjednički, nakon Olimpije bez ijednog važnog poraz.

Nikad ne reci nikad, ali za dugo se u nogometnom svijetu – posebno ne u birokratski i medijski predvidivoj Hrvatskoj za koju postoje samo dva kluba u čiju se korist nekažnjivo slažu razne kombinacije i makinacije – neće pojaviti trener s rukopisom Radomira Đalovića.

Čovjeka koji je pokazao da se u ovom materijalističkom i novcem zaraženom okruženju emocijama može dosegnuti jednu od najviših stepenica u povijesti kluba. I grada istog naziva. Oduševiti ljude koji unatoč svemu nogomet žive isključivo srcem.

I koliko mu danas opet, pa i neki od domaćih, sporili znanje i trenersku vještinu, apsolutno smo sigurni da će postići velike uspjehe. Onaj tko ima ne samo veličanstvene veljaču i svibanj, već i osjećaj za ljude, tome su vrata uspjeha širom otvorena.

Iako naša srca plaču, ona mu istovremeno žele da još nekom podari makar djelić svibanjske Rujevice. Cjelinu, to će i povijest priznati, više nikad nitko neće.