RIJEKA Kvarner je još na predivnome vrhu šampionskog vala, na krilima sreće zvanima dupla kruna. Jedno krilo, osvojeni naslov, drugo krilo, osvojeni Kup. Naravno, to je navijački osjećaj, nešto što si čak i igrači sada mogu dozvoliti, ali klub niti smije, niti to ikome pada na pamet.

Sjajna je okolnost što je povijesni uspjeh u sezoni koja je završila prije samo 13 dana ulio dodatno povjerenje navijača u sve klupske strukture. Apsolutno opravdano kada je riječ o slaganju momčadi za sljedeću sezonu. Karusel imena svih mogućih i nemogućih, od posve realnih do potpuno nedostižnih pojačanja je neizbježan, ali to je jedan od najvećih nogometnih užitaka. Jer svi se »razumiju« u nogomet i misle da znaju bolje, ne od Miškovića, Raića Sudara, Čuline, Juričića i Đalovića, nego i od Dalića, Guardiole, Ancelottija… Pa navijači sanjaju i svatko »stvara« neku svoju momčad.

Ovoga puta, ako se osluhne sentiment publike, to čine realnije nego možda ikada dosad. Izgleda da je do »kolektivnog uha i mozga« riječkih navijača napokon doprlo ono što se nekad s Kantride, a sad već godinama s Rujevice, ponavlja, od svega je bitnija financijska stabilnost i sve će se raditi u okviru tih parametara. Naravno, vodeći računa o tome da pripreme počinju već 19. lipnja, a prva se europska utakmica igra 22. ili 23. srpnja.

Ambicije

Ako odlaske Djouahre, Selahija i Gode (istekli ugovori) uzmemo kao manje-više gotovu stvar, jasno je koji su prioriteti po pozicijama. Inicijalno, a možda i trajno, alternacija Devetaku na lijevom braniču bit će 21-godišnji Noel Bodetić, koji je prošlu sezonu posuđen Orijentu. Odigrao je po vrlo jednostavnom klupskom »receptu«, ako se ne istakneš na posudbi u Orijentu/Opatiji ili u našoj juniorskoj momčadi, onda se teško možeš nadati preseljenju u prvu momčad Rijeke. Noel je taj ispit položio i idućeg četvrtka bit će na prvom danu priprema Bijelih.

Pojačanja? Klub zasad sjajno krije konkretne ambicije na nemilosrdnom tržištu. Primjerice, stoper Krešimir Krizmanić najčešće je spominjano ime među navijačima, a na Rujevici nikada nije bio tema. Jednom ga je, kad su mu se ozlijedili i Mitrović i Dilaver, spomenuo još Željko Sopić. I to onako, usput. Od tada – nitko. Ni usput.

Ili drugi primjer, Adrion Pajaziti. Žestoka je konkurencija, gotovo nepobjediva, otkad su se u kombinaciju uključili inozemni klubovi, ali Rijeka ne bi imala ništa protiv dovođenja mlađahnog albanskog veznjaka. I ima svoje adute. Nitko ih nije bolje formulirao od Milana Radovića u jučerašnjem razgovoru za naš list: »Rijeka je mnogima top-destinacija. Zbog kulture življenja, navijačke podrške, klupskog ustroja i konstantne borbe za vrh.« Pajaziti će sigurno dobiti lukrativnije ponude, ali igračevo zdravo obiteljsko okruženje upravo Rijeku promatra kao najbolju moguću destinaciju za prirodan pozitivni iskorak, idealnu lokaciju s koje se napreduje prema bogatom zapadu.

Dakle, možda ne već prvoga dana priprema, ali što prije, to bolje, na Rujevicu se žele dovesti po jedan veznjak, krilo i napadač. A klupski »mercato-plan« prije nekoliko je dana Novom listu jasno i glasno prezentirao glavni trener Radomir Đalović. Najkasnije u lipnju dovesti dva-tri pojačanja. I uz to zadržati Fruka, Radeljića i Jankovića bar do kraja europskih kvalifikacija. Što je baš jako neizvjesna, ali ne i nemoguća misija.

A kad smo kod Đalovića… On ostaje, to je riješena stvar. Đalović se danas vraća u Hrvatsku i potpisat će novi ugovor. Trener i klub dogovorili su doslovno i posljednji detalj. Ugovor, svježe isprintan, već čeka.

Đaloviću je još prije gostovanja u Splitu ponuđeno da potpiše ugovor, jasno mu je stavljeno na znanje da klub računa samo na njega. Prije nego što je osvojen ijedan trofej. A sam je trener tada rekao da su i svi njegovi planovi vezani jedino uz Rijeku, ali niti 0,1 posto fokusa nije želio posvetiti bilo čemu drugome osim borbi za trofeje. Pa ni vlastitome ugovoru.

Kupci

I da demistificiramo još jednu, senzacionalistički prenapuhanu informaciju vezanu uz Rijeku. Da, predstavnici američkog milijardera Leeja Andersona posjetili su klub. Zapravo više od toga, prošli su klupskim prostorijama. Zadržali su se kraće od Dinamovog predsjednika Zvonimira Bobana koji je usput prošao Rujevicom da i službeno nakon stupanja na čelnu funkciju u Maksimirskoj 128 stisne ruku i kratko popriča s prvim čovjekom hrvatskih prvaka Damirom Miškovićem.

Bio je to inicijalni posjet ljudi koji imaju okvirnu ideju kupnje nekog nogometnoga kluba u Lijepoj Našoj. A ne kako je predstavljeno, finiširanje već dogovorenoga posla. U istom tom danu o mogućoj kupnji Rijeke prvu rundu »ispipavanja terena« obavili su još jedni potencijalni kupci. Posljednjih nekoliko godina gotovo da nema tjedna u kojem se to ne događa. Ali od inicijalnoga kontakta do neke poodmakle faze moraju proći mjeseci. Nikakva se višemilijunska akvizicija ne rješava u nekoliko dana ili tjedana. Damir Mišković zaista nikada nije upoznao Leeja Andersona, jednom je vidio njegove predstavnike, a svaki takav interes uvijek je, posve normalno i sukladno poslovnim užancama, popraćen s maksimalnim dužnim poštovanjem kluba prema svakom mogućem poslovnom partneru, investitoru ili novom vlasniku.

Kamo sreće da Rijeku preuzme milijarder s ozbiljnom namjerom za podizanjem svih klupskih segmenata nekoliko razina više. U tom slučaju nitko sretniji od aktualne uprave koja bi se povukla sa svojih pozicija ili (ako bi to novi vlasnik želio) ostala u savjetodavnoj funkciji, pomogla prilagodbi novoga gazde na sve specifičnosti i realnosti zbilje zvane vođenje kluba u SHNL-u.

No, nekoliko je onih koji su dosad debelo dalje odmakli od posljednje u javnost lansirane kombinacije pa na kraju od svega nije bilo ništa. Većina tih pregovora prošla je ispod medijskih radara, a bila je znatno ozbiljnija nego što je to ova američka. Barem zasad. Dajbože da u Rijeku uđu stotine milijuna eura ili dolara popraćene silnom sportskom ambicijom. Ali jedina je istina da taj posao nije pred završetkom, već tek treba vidjeti hoće li se ikada dogoditi još jedan sastanak.