RIJEKA Željko Sopić prvi je trener koji je istinski ustrojio igru Lindona Selahija na dobro poznatoj poziciji korektora obrane. Lindona je doveo Robert Palikuća, a igrač odmah postao ljubimac publike svojom borbenošću i zalaganjem. Ali… Sezone su prolazile, deseci skauta i predstavnika inozemnih klubova dolazili gledati albanskog Belgijca, no niti jedna prava ponuda nikad nije legla na adresu kluba s Rujevice. Borben, uz silne trkačke kapacitete, Selahija je bilo na sve strane. Dok nije došao Željko Sopić.

Kod njega, baš kao i kod Radomira Đalovića, ne prolazi iskakanje iz jasnog postavljenog sustava pa je Selahiju pretprošla sezona bila sezona karijere. A prošla vrhunac karijere, osvajanje dvostruke krune u godini isteka ugovora.

S menadžerima Naisa Djouahre, koji je u istom statusu, vode se pregovori o novoj suradnji. To nije slučaj s Lindonom pa se Rijeka polako miri s činjenicom da 26-godišnjak koji je u pet godina dao sve što je mogao za dres Bijelih polako postaje riječka prošlost.

Jer uza sve neupitne kvalitete, na drugoj strani medalje bili su česti mučni pregovori o novim ugovorima, natezanje s menadžerima, nepoštovanje već postignutog dogovora i stiska ruke.

Rijeka se, dakle, okreće drugim rješenjima. Ima Dejana Petroviča čiji način igranja nogometa Đalović jednostavno obožava, drži kontakt s menadžerima i obitelji Adriona Pajazitija (i samim igračem, naravno), radi na dovođenju još jednog zadnjeg i(li) »all round« veznjaka, a u ozbiljnim je pregovorima i s jednom »šesticom«.

Godinama je mrvicu iznad zacrtane gornje granice, ali još uvijek igrač na kojem se, za sezonu-dvije, možda i može nešto zaraditi. Hrvatskoj je nogometnoj publici itekako poznat jer u dvije godine je kao igrač Istre 1961 odigrao 69 utakmica u SHNL-u.

Oleksandr Petrusenko. Ukrajinski zadnji vezni koji po potrebi može i na jednu od središnjih obrambenih pozicija ili umjesto korektora veze i na »osmicu«. Tzv. »box to box« veznjaka. Ima 27 godina, bio je mladi ukrajinski reprezentativac.

Rođen u Kijevu, iz Ukrajine otišao u ljeto 2022. (pola godine ranije Oleksandrovu je domovinu poharao rat) pa preko mađarskog Honveda bez odštete došao do Krasne zemlje, skrasio se u Puli.

Puno aduta

I ostavio vrhunski dojam. Kao igrač iznimno koristan, kao karakter fenomenalan, lako je doznati od najupućenijih, najboljih poznavatelja pulskih nogometnih prilika i realnosti svakodnevice na »Drosini«.

Petrusenko je iz Istre 1961 otišao u Tursku, u Antalyaspor. Dakle i zemlja i klub u koje se iz SHNL-a odlazi, a ne očekuje migracija u suprotnom smjeru.

Na žalost navijača kluba čiji je grad lokacija zimskih priprema desetaka klubova iz cijele Europe, Antalyaspor je upao u baš ozbiljne financijske probleme. Do 2026. imaju FIFA-inu zabranu ulaznih transfera, a kašnjenje s isplatom ugovorenih rata mnogim igračima zapravo daje odriješene ruke u promjeni kluba, bez obzira na to koliko ih ugovor još veže s turskim klubom.

Ako se tri mjeseca zaredom ne isplati plaća, nogometaš je slobodan. Ne znamo konkretno je li to slučaj i s Petrusenkom, no najvjerojatnije jest, inače Rijeka vjerojatno ne bi ni ulazila u pregovore s igračem kojeg je njegov aktualni klub Istri 1961 platio pola milijuna eura i sigurno ga se za manje od toga ne bi odrekao. Osim ako ne mora.

Petrusenko je ime oko kojeg je lako predvidjeti jednoglasje i kad se u obzir uzme navijački kut gledanja. Instant »plug and pla«’ igrač. Nije zvijezda, nije napadački raskošan niti rješava utakmice kao primjerice Toni Fruk, ali ima jako puno aduta u svom repertoaru.

Vrijeme potrebno na prilagodbu hrvatskim nogometnim specifičnostima je nepostojeće. Čovjek je dvije godine igrao u SuperSport HNL-u, iz Hrvatske je otišao prije manje od deset mjeseci i doslovno mu ne treba ni minuta adaptacije i(li) aklimatizacije.

Dokazano je koristan timski igrač, kvaliteta za klub kao što je Rijeka. U naponu je snage, ima dovoljno iskustva, profesionalna mu je navika biti u onom tzv. »radnom« dijelu ekipe.

Staturom, nizanjem kilometara, duel-igrom i taktičkom disciplinom ne ostavlja niti jedan upitnik o tome može li odigrati korektora veznog reda u bilo kojem sustavu. Sam ili u paru s još jednim sličnim igračkim profilom.

Karakterno, ljudski – preslika uloge na travnjaku. Pozitivac koji momčad stavlja iznad osobne promocije. Više tih nego jedan od onih čiji ćete glas čuti čim se približite svlačionici. Borac, trkač, a sad već i rutiner sa 170 utakmica u četiri lige.

Jedino što bi čelnike i struku Rijeke moglo odvratiti od finalizacije posla mogli bi eventualno biti klupski uspjesi prijelaznog roka vezani uz identičnu poziciju. Jer nije Pajaziti jedini veznjak koji bi mogao postati novi stanovnik svlačionice kojom ravna Đalović.

No, vraćajući se na temu Petrusenka, teško je naći bilo kakvu zamjerku ili manu toj kombinaciji. Osim ako je tijekom pregovora u vidu nerealnih financijskih apetita ili jamstva za mjesto u startnoj postavi odjednom ne stvori sam igrač. Naravno, postoji i element da u sve uleti neki bogatiji klub s boljom ponudom, no to je nešto na što nitko s Rujevice ne može utjecati pa o toj temi nema smisla ni razglabati. Bogatiji klubovi idu u kategoriju »više sile«.

Đalović i jamstva

U svakom slučaju, Đalović će sljedeće sezone (pa i da mu Fruk, Janković i Radeljić ostanu do kraja europskih kvalifikacija) puno toga morati raditi ispočetka. Točnije, s popriličnim brojem novih igrača.

Riječki je forte što je trener iskusniji za jednu sjajnu sezonu, što su igrači koji će ostati kao i svi u klubu savršeno dobro upoznati sa svim trenerovim idejama i zahtjevima. Njegova Rijeka ima jasno definiran identitet kao momčad. Temelj svega je ono što uvijek mora biti temelj, naporan rad, zajedništvo i osjećaj pripadnosti klubu i grbu.

Đalovićeve momčadi nikad neće pokušati u djelo pretočiti neku SHNL-verziju »tika-take«. Uspjeh se bazira na čvrstoj obrani koju igraju doslovno svi, na taktičkoj disciplini i što okomitijoj igri prema naprijed.

Ono što treba poboljšati je razbijanje protivničkog niskog bloka. Brzina igrača nije od velike koristi ako je kontra momčadi bunker i devet-deset suparnika u dvije obrambene linije na 20 metara od gola. Tu nema tranzicije. Tko god je zaigrao s tri stopera, napravio je problem Bijelima. Naravno, ističemo stvari koje Đalović zna daleko bolje od svih i posve je svjestan korekcija koje treba i želi napraviti.

A Đalović je jamstvo jednog jako važnog segmenta, neovisnog o kvaliteti i formi njegove momčadi. Dinamo će vjerojatno opet imati najkvalitetniji kadar, Hajduk i Osijek potrošiti daleko više novca nego Rijeka. Hajduk ima Livaju, Osijek ima Rožmana u svojoj drugoj sezoni i ljeto da složi momčad.

No, nitko nema golemo riječko bogatstvo, mir u radu bez nerealne presije uprave i navijača. Plus trenera koji niti jedne sekunde neće dozvoliti da se na treningu, a kamoli na utakmici, ide i pola posto manje od maksimuma.

U riječkoj nogometnoj realnosti, Oleksandr Petrusenko nekako djeluje kao igrač koji bi se po svemu uklopio i u zahtjeve struke i u mentalitet momčadi. Baš nekako po mjeri za Rijeku.