Trenutak u kojem je Rijeka pobijedila Kopenhagen i izborila play-off Europske lige mogao bi postati nova prekretnica u ovoj postšampionskoj eri riječkog prvoligaša. Baš kao što je to bio onaj Stuttgart prije sedam godina, koji je značajno ubrzao sve procese koji su se počeli događati ulaskom privatnog kapitala u klub, tako je i ovaj veliki uspjeh došao u pravom trenutku da, osim financijske injekcije, omogući kontinuitet nastupa u Europi i vrati atmosferu koju se dugo tražilo.

Matjaž Kek na današnji je dan prije točno dvije godine podnio ostavku na funkciji trenera Rijeke, njegov odlazak, kako se to moglo i pretpostaviti, izazvao je uragan emocija najžešćih navijača i bilo je iluzorno očekivati da će nasljednik biti dočekan raširenih ruku. Ma tko god bio.

Karte su se posložile tako da se radilo o Igoru Bišćanu, kojem je Armada u početku spočitavala grijehe iz mladosti (kasnije je sporan bio njegov pomoćnik Renato Pilipović), zauzela stav da će bojkotirati navijanje što je bitno narušilo atmosferu na Rujevici. Koliko god se trudile ostale tribine na trenutke nešto napraviti, bez Armadina huka to jednostavno nije bilo moguće.

Razvodnio se time i broj gledatelja (u zadnjim dvjema sezonama Rijeka je izgubila prosječno 800 gledatelja po utakmici), atmosfera na tribinama je nekada stvarno bila mučna, a ono finale Kupa u Puli najbolje je pokazalo kakva je Rijeka kada ima navijače iza sebe.

Situacija se tek donekle promijenila Bišćanovim odlaskom, ali neuvjerljivi rezultati Simona Rožmana na početku njegova mandata bili su povod za kritike na račun njega i momčadi. Neke su bile više, druge manje opravdane, mnogima je teško prihvatiti da je Rijeka napravila zaokret prema kojem se kao pričuvna opcija na boku sada dovodi igrač Orijenta (Travaglia), a ne više Torina (Vešović) i da novi smjer kojim se krenulo treba vremena da se pokaže je li ispravan ili nije. A Kekov primjer najbolje je pokazao da je vrijeme i potvrdu onoga na čemu se ustraje najlakše kupiti nekim velikim rezultatom.

I Rožman je poput Keka u nešto više od godinu dana od početka mandata izborio Europu i osvojio Hrvatski kup, ali najveća pobjeda mu je što se dugo na Rujevici nije osjetila tolika količina pozitivne energije kao što je to bio slučaj protiv Slaven Belupa. Možda je malo pretenciozno to reći, ali još od one utakmice protiv Salzburga u trećem pretkolu Lige prvaka prije tri godine nije bilo takve simbioze igrača i navijača.

Rijeka ju je sada isprovocirala u Kopenhagenu, a Slaven Belupo bi mogao biti prijelomna točka koja će po pitanju atmosfere vratiti Rijeku tamo gdje je bila u trenutku Kekova odlaska. Zasluga je to darovita trenera koji je omogućio rezultatski uspjeh, ali i izgradio svlačionicu u kojoj se interes kolektiva stavlja ispred pojedinačnog. Ona scena s kraja utakmice, kada Andrijašević prepušta izvođenje jedanaesterca Kulenoviću, najbolja je potvrda da je Rijeka opet postala Rijeka!