RIJEKA Prva proljetna utakmica pa odmah velika. Nogometaši Rijeke nedjeljnom utakmicom u Maksimiru obilježit će zanimljiv jubilej, klub s Rujevice ući će u povijest kao prvi koji je odigrao tisuću utakmica u HNL-u. Riječ je o 21. prvenstvenom kolu koje u Maksimiru odmah nudi poslasticu, sudar dviju prvoplasiranih momčadi. Vodeća hrvatska četvorka odigrala je jedina svih 30 prvenstava, a razlog zašto Bijeli prvi stižu do brojke od tisuću leži u sezoni 1995/96. kojom se baš i ne mogu pohvaliti. Naime, Rijeka je tada, za razliku od Croatije, Hajduka i Osijeka, koji su bili sudionici Lige za prvaka, igrala u Ligi za ostanak koja je imala dva kluba više i samim tim odigrala četiri utakmice više.

Kako je sve počelo gotovo prije tri desetljeća? Rijeka je tu premijernu utakmicu na Kantridi odigrala prestupne 1992., točnije 29. veljače, pred dvije tisuće gledatelja u ranom poslijepodnevnom terminu i pobijedila Šibenik 2:0 golovima Bana (14’) i Scorije (25’). Momčad je vodio Marijan Jantoljak, a Rijeka nakon 22. kola u konkurenciji 12 momčadi prvenstvo okončala šesta. Bila je to godina kad je rat u Hrvatskoj postajao sve brutalniji, kad su sportaši, u ovom slučaju nogometaši, prkosili neprijatelju odigravanjem svojih utakmica diljem Hrvatske. Unatoč granatiranju i brojnim drugim opasnostima.

Karlovac i dresovi

– Sjećanja pomalo blijede, znam samo da smo imali mladu momčad koju smo formirali skoro 90 posto od naših igrača – kaže tadašnji trener Marijan Jantoljak, riječka vratarska legenda. – Igrači izvana su otišli i opredijelili smo se za naše mlade igrače, gotovo sve iz omladinskog pogona. Formirali smo jednu momčad koja se dobro nosila s ostatkom Prve lige – reći će Jantoljak.

Cijelo to doba bilo je posebno specifično zbog ratnih okolnosti u kojima se živjelo i radilo.

– Inače, teško je bilo u to vrijeme igrati i posebno putovati. Znali smo stajati ispred Karlovca i čekati dok granatiranje prođe. I s ugašenim svjetlima putovali smo kroz neke dijelove Dalmacije. Teško je bilo, ali sve smo izdržali. Sve su to bila naša djeca, a financijsko stanje također je bilo loše. Novaca nije bilo, a znali smo i posuđivati dresove od Halubjana. No, izdržali su, stasali, a mnogi su postali vrhunski igrači – dodaje Jantoljak.

Mile i Gashi

Zoran Ban, grobnički napadač koji je potom otišao u Juventus, zabio je taj prvi gol. Sjeća se tog trenutka i svega onog što se događalo oko momčadi.

– Kako se ne bih sjećao. Uvijek se sjećaš prve cure i prvog gola, ha, ha… – kaže u šali Ban. – Škero mi je centrirao s desne strane, a ja sam bio na drugoj stativi. Bio je to gol prema Zapadu i Armadi. Drugi gol dao je Elvis. Bila je to dobra generacija. Stanje je bilo teško i u klubu i u državi, ali sport jednostavno nema granica. Prevladavala je ljubav nas klinaca prema Rijeci i Kantridi. Ona je bila jača nego sam rat. Igrali smo širom Hrvatske, pred Šibenikom čekali da se smiri granatiranje, dijelom putovali brodom za Zadar… Uistinu teška vremena. Bila je to jedna ružna epizoda koja je iza nas, ali koja je u samoj momčadi imala jako puno lijepih trenutaka i uspomena. To nas je na neki način i ojačalo.
Rane devedesete nosile su puno toga. Oni koji su živjeli s klubom i oko njega mogli su osjetiti sve što nosi taj nesretni spoj sporta i rata.

Zoran Ban i Elvis Scoria/G. KOVAČIĆ/Foto PIXSELL

– Bilo je to vrijeme besparice, plaću nismo dobivali po nekoliko mjeseci, a imali smo i bonove za hranu u restoranu kod »3. maja« i još na nekoliko mjesta. Ali zato je bila vrhunska kumpanija u svlačionici. Sjećam se Gashija i sve te zafrkancije. Društvo i generacija bili su sjajni. Posebno bi spomenuo Milu Tomljenovića kao sjajnog čovjeka. On je uistinu bio osebujan u najpozitivnijem smislu – prisjetio se Ban.

Trideset godina, tisuću utakmica… I puno uspona, ali i padova, radosti i tuge proživjela je Rijeka. Ali ipak opstala i posljednjih deset godina profilirala se u ponajbolji hrvatski klub.