Riječanka Ivana Aničić sudjelovala je na prvom izdanju akademije za volontere lidere, u organizaciji Svjetske organizacije studentskog sporta, FISU, koja je nedavno održana u Rusiji. Pet dana boravila je u gradu Kazanu u društvu više od stotinu volontera iz 91 države diljem svijeta, gdje je zajedno s drugim mladim ljudima imala priliku razmijeniti iskustva u području sportskog menadžmenta, koordinacije volontera i organizacije velikih događanja. Riječ je o područjima djelovanja, u kojem Ivana Aničić u mladim godinama već posjeduje iznimno značajno iskustvo. Riječ je o koordinatorici volontera u Hrvatskom akademskom sportskom savezu, a ovaj je posao obavljala na brojnim sportskim projektima, kao što su EuroBasket 2015., Davis Cup 2016. i 2017. godine, WTA Bol Open 2017., Europsko prvenstvo u rukometu na pijesku 2017., a najveće događanje na kojem je dala svoj obol svakako su bile Europske sveučilišne igre Zagreb – Rijeka 2016.

– Nakon Europskih sveučilišnih igara Zagreb – Rijeka prošle godine, dobila sam priliku sudjelovati na zanimljivoj akademiji gdje sam upoznala mlade iz cijelog svijeta i razmijenila iskustva. Sudjelovala sam u brojnim predavanjima o organizaciji univerzijada, upotrebi komunikacijskih vještina i provedbi volonterskih programa. Tijekom Akademije imali smo priliku razmijeniti iskustva te sam prezentirala Volonterski program Igara za koji sam bila zadužena. Bila mi je iznimna čast pokazati što smo dosad postigli u volonterskom menadžmentu i veselim se primjeni novostečenih znanja, pojasnila je Ivana Aničić.

Iskustvo i ideje

Akademiju vidi kao odličnu platformu za razmjenu iskustava i razvoja novih ideja, a prvo izdanje završilo je prezentacijom grupnih projekata na temu obilježavanja Međunarodnog dana studentskog sporta, koji se na svjetskoj razini drugu godinu zaredom obilježava 20. rujna. Organizatori akademije u Kazanu nagradili su Ivanu Aničić, kao jednu od deset najaktivnijih sudionika. Prvih petero dobilo je nagradu odlaska na Univerzijadu, a drugih petero, među kojima je i ona, nagrađeni su odlaskom u Boston, na sedmodnevnu školu engleskog jezika.

– Odlazak na akademiju definitivno se isplatio, ne zbog ove nagrade, naravno, nego zbog toga što sad, u koju god državu svijeta poželim ići, imam nekoga tamo. Bila je to zaista odlična prilika, jer nemam tako često priliku susresti ljude iz Južnoafričke Republike, Zambije, Meksika ili Argentine. To je totalno drugi svijet, a odlično je što svi radimo zapravo isti posao, na koordinaciji volontera. Svi imamo iste probleme s kojima se suočavamo na svoje načine. Pojedine države pritom primjenjuju različite sustave. U Velikoj Britaniji sustav funkcionira tako da imaju studentski sportski centar, koji se bavi isključivo volontiranjem u sportu, drugi isključivo sa sportskim natjecanjima, što je nešto čemu i mi težimo s Riječkim športskim sveučilišnim savezom i Uredom za sport Sveučilišta u Rijeci. S druge strane, postoje afrička iskustva, gdje ljudi imaju brojne egzistencijalne probleme u svakodnevnom životu pa možete zamisliti kako se onda mogu motivirati za volontiranje. S treće strane imamo Norvešku, gdje je volontirati stvar prestiža. Čudno im je da netko to neće raditi, stvari se razlikuju od kulture do kulture. Super mi je što u većem broju država, kao što je kod nas, studentski sport vode sami studenti. Tako imamo Argentinu, gdje 24-godišnja djevojka vodi cijeli nacionalni sportski savez. Ovdje se čini nezamislivim da bi se studentima dalo da rade tako velik posao, ali kad se gledaju tuđi primjeri vidi se da se to može i te kako uspješno, pojasnila je Ivana Aničić.

Volontiranje je sve više prepoznato i u Hrvatskoj u kojoj se dio mladih ljudi odlučuje na neki vid volontiranja. Najčešće je riječ o pomaganju potrebitima ili na sudjelovanje u velikim sportskim događajima. Ivana Aničić ističe kako je rad s volonterima najljepši posao na svijetu.

Od srednje škole

– Volontiranje pomaže u više aspekata od kojih su najvažniji razvoj empatije, osjećaja pripadnosti i korisnosti, kao i pravednosti, a s druge strane nas uči kako pravilno komunicirati, spoznavati način rada velikih sustava te poboljšava organizacijske sposobnosti, napominje.

Ivana Aničić volontiranjem se počela baviti još u srednjoj školi, a konkretno volontiranjem u sportu čim je upisala Pravni fakultet.

– Uključila sam se u organizaciju europskog studentskog prvenstva u odbojci 2007. godine i ondje upoznala ljude koji su volontirali u Riječkom športskom sveučilišnom savezu. Nakon tog prvog natjecanja krenuli smo s europskim prvenstvom u rukometu, a uslijedilo je nekoliko europskih i svjetskih natjecanja u bridžu. Počeli smo pisati kandidaturu za Europske sveučilišne igre 2016 Zagreb – Rijeka. Imala sam čast biti u užem timu koji je pisao kandidaturu i pružila mi se prilika da se zaposlim. U međuvremenu sam diplomirala na Pravnom fakultetu pa počela raditi pravne poslove za Europske sveučilišne igre, zajedno s još nekoliko kolega, objašnjava.

Drugi dio posla na ESI-ju odnosilo se na volontiranje, što je, priznaje, zajedno sa sektorom ljudskih potencijala, područje koje ju izuzetno zanima, a pokazalo se da joj ove aktivnosti dosta dobro leže.

– Prvi test događaj za naše volontere bio je Eurobasket 2015., gdje me je Hrvatski košarkaški savez pozvao da se uključim u organizaciju. Bila nam je to odlična prilika, jer smo uključili volontere, koji su poslije s nama radili na samim Igrama i time dobili ogromno iskustvo. Paralelno s Igrama krenuo je Davis Cup, a Hrvatski teniski savez je čuo da se bavim ovim stvarima i pitali su me bih li se htjela priključiti. No, ESI su definitivno najveći događaj koji sam dosad radila i kruna mojeg angažmana na koordiniranju volontera na sportskim natjecanjima, imajući se u vidu broj sudionika, volontera i činjenicu da sam sudjelovala u svemu od samog starta i pisanja kandidature. Igre su obilježile cijeli jedan moj životni period. Ljude koje sam upoznala tada, smatram svojim prijateljima jer smo prošli toliko toga da nije normalno. Nije tu bilo samo završnih 20 dana, ESI su značile tri i pol godine rada svih nas. Mi koji smo radili na igrama imali smo uzrečicu: Ili ESI ili nisi, prisjeća se značaja prošlogodišnjih Europskih sveučilišnih igara.

Komunikacijske vještine

Najveća pohvala svima koji su sudjelovali u organizaciji, svakako je to što su sami sudionici poslije izjavljivali da su to bile definitivno najbolje igra na kojima su bili. O tome svjedoče i konkretne brojke, jer treće po redu ESI bile su igre na kojima je sudjelovalo najviše natjecatelja i volontera, a po prvi put su uključivale sportove za studente s invaliditetom.

– Nikad nismo imali tako strukturirani volonterski program, nikad nismo imali toliko volontera, posebno stranih volontera. Više od 140 stranaca došlo je u našu državu volontirati, to su bili dečki i cure od Australije do Kanade, iz svih dijelova svijeta. Činjenica da smo im uspjeli pružiti takav ugođaj da se osjećaju kao da su doma, čini treće ESI Zagreb Rijeka 2016. najboljim takvim igrama ikada. Meni osobno to i jesu, a i dan danas susrećem ljude, koji su od sudionika čuli koliko su im igre ostale u divnom sjećanju. Isto mi je ispričao sudionik akademije iz Finske, koji je o svemu čuo od svog prijatelja koji je bio natjecatelj. Cijeli volonterski program ESI-ja dobio je nagradu EUSA za fair play. Nije mi bilo poznato da je itko u svijetu, kao volonterski program, dobio nagradu za fair play, ali mi smo ju dobili, jer smo se očito pokazali kao odlična podrška sportašima. Bila mi je stvarno čast voditi tako veliki program, rekla je Ivana Aničić.

U riječkoj udruzi SMART naša sugovornica prošla je i edukaciju za koordinatora volontera, što joj je, kaže, bilo izuzetno zanimljivo, jer niz stvari koje su obrađivali, ona je već prošla u praksi pa je imala priliku podijeliti ta iskustva.

– Na ESI-ju smo imali 1.400 volontera s kojima je trebalo koordinirati. U tome su jako bitne dobre komunikacijske vještine. Ljudima je najvažnije kazati istinu i tada će sve ići lakše. Ako im budeš muljao, neće biti dobro. To je prvo pravilo s ljudima s kojima radim i mislim da je to jedino što funkcionira. Volonterima se uvijek trudimo pružiti edukaciju. Pričamo s njima o prezentacijskim vještinama, pisanju životopisa, motivaciji, načinima volontiranja kod nas i u svijetu, networkingu i slično. Ljudima pokušavamo prenijeti jedan širi spektar znanja, napominje.

Bitan je osmijeh

Volonteri imaju različite motivacije, od toga da na taj način žele upoznati poznate osobe i sportaše, do toga da žele upoznati ljude s kojima žive u istom gradu, a ranije nisu imali priliku s njima se družiti.

– Sve motivacije valja jednako cijeniti i ljudima pokušati pružiti pravu atmosferu natjecanja. Kad sportaš dođe na natjecanje, prvo što vidi je volonter. Ako je volonteru muka, ako nema osmijeh, onda će sve biti katastrofa. S druge strane, ako date sebe u organizaciju, pružite podršku volonterima pri edukaciji i tijekom samog natjecanja, automatski ste sretniji. Zato se cijelo vrijeme trudimo da sve bude cakum-pakum, pojašnjava.

Njoj osobno jedna od boljih priča koju je čula o motivaciji jest ona jednog petnaestogodišnjeg mladića, koji je volontirao na Eurobasketu.

– Htio je upoznati hrvatske reprezentativce, a nikad prije nije mu se pružila takva prilika. Javio se na naš poziv za volontiranje i zamolio ako on može biti onaj dečko koji briše pod, samo da bude što je moguće bliže njima. Naravno da nam to nije bio problem i tako je prošla već četvrta-peta utakmica, a njega su naši sportaši pozvali da im on dodaje loptu za zagrijavanje. Poslije nam je poslao mail zahvale da mu je to iskustvo koje nikad neće zaboraviti. Mogao je upoznati sve naše sportaše, što mu je bio sjajan doživljaj, prisjeća se Ivana Aničić.