Našao je vremena. Radomir Đalović uvijek nekako nađe vremena. Na kratkoj pauzi dvodnevnog sastanka klupskog vodstva i struke nije se ni osvježio u moru, ni na pol ure »ubio oko«, nego ispunio obećanje o tome kako ćemo, kad se dojmovi osvajanja naslova prvaka i Hrvatskog kupa odmah u debitantskoj sezoni na klupi Rijeke bar malo slegnu, u miru popričati o svim usponima i padovima pa na kraju osvojenim trofejima i slavljima.

Na kraju je ispalo kako se s Radomirom Đalovićem, takvim kakav jest, nije napravio klasični intervju. Malo je tu bilo pitanja i uobičajene nogometne analize. Samo ga je trebalo pustiti da sam priča. I u prvi su plan odmah uletjeli i u njemu ostali – ljudi. Rijeka, emocija. Nije išao bilo kakvim redom. Nije krenuo niti hijerarhijski od vrha, niti je počeo od sebe. Zapravo, jedina pitanja koja je i trebalo postavljati ticala su se baš njega samoga.

Privatni život nikad nije dijelio s javnošću. Niti u njemu kipti ikakva potreba da sebe ističe u prvi plan.

– Prva sezona i odmah povijesni uspjeh. Dojmovi su se donekle slegli. Racionalno mi je sve jasno, ali proći će jako puno vremena da postanem istinski svjestan veličine onoga što je Rijeka napravila. Ako ni zbog čega drugog, a onda zato što su mi već u noći slavlja osvojenog kupa misli same od sebe bježale prema sljedećoj sezoni. Prema pripremama, prijelaznom roku, europskim utakmicama, branjenju onoga što smo osvojili i ne namjeravamo to prepustiti nikome. Brate, nema minulog rada u nogometu. Nema! A dvostruka kruna, cijeli taj put od one najteže moguće noći u Ljubljani do proslava naslova prvaka i osvojenog Kupa, sve to stane u tri riječi. Ljubav prema Rijeci. Svih nas u stožeru, svih u momčadi, svih u klubu. Svih na tribinama, svih pred TV ekranima. Svi smo gurali u istom smjeru jer nas veže samo jedno: svi mi neizmjerno volimo Rijeku. Sve je to priča o ljubavi prema Rijeci – počeo je Đalović. I onda su krenula imena. Kako su mu iz srca dolazila na pamet.

Foto Ana Križanec

– Dean Šćulac. Definicija i dobrote i inteligencije. Vodi svoju borbu na drugoj strani svijeta. A koliko se puta sjetio pa nazvao… Stalno je zvao, stalno bio uz nas pa ma koliko bio daleko. Pružao podršku, bodrio, davao nam optimizam. To je samo i jedino čista ljubav za klub i grad.

– Antonini Čulina. Koliko je taj mladi čovjek prošao ogromnih tuga i radosti, koliko mu se toga dogodilo u godinu dana. Da bi nakon suza tuge dočekao samo suze radosnice. I obiteljske i profesionalne. Svaki slobodni trenutak uz obitelj. A nije tog vremena bilo puno. Ja znam. Zato što je stalno, doslovno i svaki trening bio uz nas. Ma što god proživio. To je ono što navijači ne mogu znati, nije to nešto što se vidi u prijenosima ili s tribina. Kolika je on podrška. Kako proživljava svako veselje i svako razočaranje. Koliko radi za Rijeku. Da sve to ispričam, napunili biste jedan broj novina od prve do posljednje stranice. Najveći respekt na svijetu i svaka čast, majstore! Zaslužan je kao da je dao 20 golova i imao 20 asistencija. Čule… Dovoljna je zapravo samo jedna riječ: ljudina!

– Ivan Mance. Pa nema većeg navijača Rijeke. Stanem na pozornicu, dva trofeja ispred mene, na Korzu more naših ljudi. On u Turskoj, radi čovjek svjetski posao. I ja usred te ludnice od slavlja okrenem videopoziv, da i on sve vidi uživo, bar preko telefona jer znam koliko bi htio biti s nama. Znate mene, skačem, urlam, pjevam, trčim gore-dolje, a on… Gleda sve to iz Turske, sjedi čovjek, riječi ne progovara, s lica mu ne silazi najveći mogući osmijeh i neprekidno teku suze od sreće. I… Što je to? Samo, jedino i isključivo: ljubav prema Rijeci. Nema tu ničeg drugog osim čiste, bezuvjetne ljubavi.

Čudo od čovjeka

– Damir Mišković. Od milijun ljudi na njegovom mjestu jedini bi on sve izdržao i ostao svih ovih 13 godina i više. Predsjednik HNK Rijeka jednostavno je – čudo od čovjeka. Što je on sve napravio za klub. Za grad. Za ovaj kraj. Koliko je noći neprospavao, živaca i zdravlja izgubio da bi donio radost našim ljudima. U borbi za naslov mi izgubimo tri utakmice zaredom, znaš što kralj napravi? Zove igrače, bodri ih, govori im koliko im vjeruje da ćemo biti prvaci. Znamo da u njemu gori od želje da sve osvojimo, a on nas najprije sve umiri pa onda izmotivira da smo bili uvjereni kako krećemo s pobjedama pa makar protiv Reala igrali. Uplati čovjek duple premije. Nakon triju poraza! A što je za mene napravio, kakvu mi je šansu dao. To kako Mišković vodi ovaj klub, to je za dokumentarac k’o onaj Jordanov »Last dance«. To je filmska priča, majke mi!

Foto Nikola Blagojević

– Barbra Boro Grašo, Orlando Rivetti, Korado Vujnović… Ova je titula, ovaj je kup, ova je dvostruka kruna za njih. Ajde zamisli koliko bi se radovali, koliko bi radosnica isplakali, koliko bi sretnih zagrljaja s njima bilo. Fizički više nisu s nama, a nekako… Svi osjećamo da su uz nas. A tko zna koliko je takvih navijača koji su doživjeli prvu dvostruku krunu, a ovu nisu. Koliko se naših ljudi sjetilo svojih najmilijih koje više ne mogu zagrliti, a u zagrljaju bi s njima od sreće plakali slaveći Rijekine trofeje. I opet, reci ti meni, što je to ako nije ljubav za Rijeku?!

– Tisuće i tisuće navijača koji će za javnost ostati bezimeni, a kako su nas popratili, kako su nas vukli prema naprijed. I to doslovno: stalno. Nakon doslovno svake pobjede i nakon doslovno svakog poraza. Ufff… Preplave me emocije kad se sjetim. Onaj Menalov gol, golovi zadnjem kolu za naslov, u finalu za Kup, pa u Šibeniku kako Devetak zabije, Zloma skine zicer, Fruk i Djouahra odigraju onu akciju u utakmici u kojoj cijela momčad ne igra kako bi htjela, ali ne daju na sebe nikome, vjeruju, trče, bore se pa na kraju pobijede. Koliko smo utakmica dobili 1:0. U Puli kad ga Fruk uvali iz slobodnjaka. I pobjede s igračem manje. To je Rijeka. Pa još kad je Miškovićeva Rijeka kojoj nitko ne može slomiti duh… E onda dobiješ duplu krunu i kad svi pričaju o Dinamu i Hajduku. A na kraju sve uzmemo mi. Jer samo smo mi Rijeka.

Nakratko je stao pa smo mu nabacili jedno ime. Ipak je ovo intervju s Radomirom Đalovićem.

– Pusti to. Što misliš da bih ja uspio da uz sebe nisam imao Čaglja, Landeku, Vargića, Tercola, team manadžera Rivettija…? Nema šanse. Ljudi imaju obitelji, djecu. A jedva da smo se micali sa stadiona.

Ne mogu to napraviti Rijeci?

– Da mi je tad netko rekao kako ću za manje od dvije godine biti glavni trener Rijeke koja osvaja i naslov i Kup, samo bih mu se nasmijao i rekao: »Ma pusti tu priču, daj Bože, ali ne ostajem ja da bih ispao neki junak, nego zato što sam sa sobom ne bih mogao živjeti od osjećaja da sam izdao Rijeku.« A i to je ništa drugo nego ljubav.

Neke od najljepših trenutaka već ste pobrojali. Najteži moment trofejne sezone?

– Znam ja da smo se upisali u povijest, da će naša imena ostati zauvijek upamćena, ali kad se sjetim one večeri i noći u Ljubljani… Poluvrijeme, gubiš 0:4. Ne vjeruješ. Gledaš igrače, nikome nije jasno zašto igraju tako loše. Poslije dva-tri dana saznali smo da je uzrok bila korona, ali tada, tu večer onaj očaj. Potpuno bespomoćan. Pa se još dogodi onaj prekid i cijeli se taj horor još razvuče u beskonačnost. Ne ponovilo se. Nikad više. Ali vjerovali smo. Moraš. Tko će ako mi sami nećemo? A kad ti je Mišković predsjednik, onda i ako na sekundu posumnjaš, on te prvi odmah podigne.

Našla se dva »luđaka«. I doslovno je negdje još ranije bilo zapisano da tako mora biti. Od najdubljeg ljubljanskog dna do vrha vrhova?

– Jest, sad i ja to znam. Ali tada i tamo samo misliš koliko si razočarao svakoga tko voli Rijeku. I to je i kroz sezonu, posebno kako se bližio kraj, a osvajanje trofeja postajalo sve opipljivija šansa, to je bilo jedino što mi je znalo proći kroz glavu, a da me uplašilo. Bili smo mi svi kao jedan, igrači su najveći junaci jer oni su vjerovali da mogu i radili bjesomučno, to je njihova najveća kvaliteta, ali meni se nekoliko puta pojavila misao od koje ti dođe neki strah – samo da na kraju ne osvojimo ništa i svi ti naši ljudi, naša Rijeka i naš Kvarner ne budu tužni. Već pomisao ne možeš podnijeti kad znaš koliko je ljudima stalo i kako te bodre. Ogroman broj njih došao je u Split na predzadnje kolo. Došli su već tada proslaviti pobjedu i naslov. Mi izgubimo. Ideš pod tribinu, ne znaš što te čeka, a Poljudom zagrmi riječka pjesma »Šampioni«! Pa gdje toga ima?! Samo Rijeka. Sve je to priča o ljubavi prema Rijeci.

Foto Ana Križanec

Partija nogometa

Kako ste se opuštali prošle sezone, koji su bili ti trenuci mira i odmora?

– E, toga se ne sjećam – smije se Đale. – Možda pokoja partija nogometa nakon treninga, nas iz stručnog stožera. Tu se nasmiješ, podbadaš jedan drugoga, na koju minutu zaboraviš posao.

Prije svih Fruk, a onda Janković, Djouahra… Ofenzivci, sami su sebe stavili na naslovnice, to je tako u nogometu. Ali gotovo cijela svlačionica ističe dvojicu koji su jako rijetko medijski bili u prvom planu. Jedan je došao tiho da tiše ne može, a drugi došao pa se vrlo brzo ozlijedio. A obojicu suigrači ističu.

Prvi, Ante Majstorović. Na novinarsko, neslužbeno, »Je li to sigurno igrač za Rijeku?«, Darko Raić-Sudar samo je kimnuo glavom i rekao: »Nemaš brige. Znam koga sam doveo.« Sve ostalo je povijest. Vaše impresije?

– A što ćeš pričati o Majstoru, sve su ljudi vidjeli. Pa obožavaju ga svi, od navijača do doslovno svake osobe u klubu. Nije tu bilo pola minute rasprave, odmah smo se svi složili da ga dovedemo. Čovječe, koliki su gledajući s visine stali pred Rijeku, koliki su probali i s grubostima, da nas uplaše, da nešto naprave na mišiće. I nalete na Majstora. Ma zgazio ih je, sve! Prvi u obrani Rijekinog gola, u obrani Rijekinog grba. Ima 31 godinu i ugovor na još jednu sezonu, a klub je među prioritete stavio novi, duži ugovor s njim. Time je valjda sve rečeno.

Duje Čop. Dokazano ime. Krene s golovima Dinamu i Osijeku pa onda ozljeda. Kad se oporavio, nerijetko bi počinjao na klupi. I opet svi ističu koliko je bio važan?

– Pa valjda je Rijeka dokazala da joj treba vjerovati kad je dovođenje igrača u pitanju, a?! To je isto bila jako jednostavna odluka. Mi smo jednostavno znali da će Duje, i da ne odigra nijednu utakmicu, napraviti čudo za ovu momčad. Jer smo znali i kakav je igrač i kakav je čovjek. Ali stvar je momčadi. Stalno to ponavljam. I Škorić koji se ozlijedio i Menalo koji je igrao štogod je trebalo i Oreč koji je došao ozlijeđen i Manev koji je imao manju minutažu… Svi, svaki od njih je svaki dan bio u službi momčadi. Igrao ili ne igrao, trenirao ili bio mjesecima ozlijeđen. Rijeka iznad svih.

Kako teku razgovori struke s predsjednikom? Srećko Juričić je hodajući klupski spomenik i pojam smirenosti. Ali vi, predsjednik i oba direktora niste baš neki tihi mladići. Jesu li to mirni razgovori ili bude svega?

– Ahahahaaa… Pa sami ste rekli. Nije baš uvijek tiho i mirno. Ali prvo: zna se red i zna se tko je šef, tko je na vrhu. Drugo, nema tu niti jedne sekunde zamjeranja jer zato smo se i našli. Da raspravimo, napravimo plan i onda svi iza tih odluka stanemo pa makar se sto puta posvađali dok razgovaramo. Dovest ćemo pojačanja i bit ćemo konkurentni za sve što nas čeka.

Prije nešto manje od dvije godine rekli ste: »Ne u Dinamo, ne bih otišao ni da me zvao Manchester City.« Što biste napravili danas?

– Javio predsjedniku jer sam bez ugovora, a nema smisla da Rijeka ostane bez odštete – smije se Đalović tako da grmi kilometar oko njega. I navijači, budite mirni. Ako i nije potpisao dok mi ovo pišemo… Potpisao je dok vi ovo čitate.

Goran Kovacic/PIXSELL

– Na pamet mi ne pada da moj ugovor bude ni prva, ni najvažnija tema ovih razgovora koje vodimo o stvaranju nove momčadi. A zar bih o tome razgovarao i jednu minutu da mi je u mislima bilo tko drugi osim Rijeke? Ne sumnja nitko kako ću potpisati novi ugovor, malo odmoriti, a onda u Slovačku. Tamo je od 11. do 28. lipnja U-21 Euro i svi mi koji želimo UEFA Pro licencu moramo biti tamo tjedan dana.

OK, ‘ajmo o Rijeci 2025./26.?

– Nadam se da neće biti svima simpatična zato što je četvrta i nije dogurala dalje od polufinala kupa, ha, ha, ha… O novim imenima, naravno, neću govoriti. Ne znamo još ni mi sami tko će sve doći jer ne znamo ni hoće li ostati Nais, Lindon i Bruno.

Što može u javnost? Navijači izgaraju za bar nekom informacijom?

– Nadamo se da niti jedan igrač koji napravi izlazni transfer to neće napraviti dok traju europske kvalifikacije. Naravno, to je nemoguće predvidjeti, ali pokušat ćemo napraviti sve što je u klupskoj moći da tako bude. I da se što prije za Europu pojačamo na dvije-tri pozicije, za početak. Nisam ja nerealan, znam da dolazaka ili odlazaka može biti i u rujnu, ali radimo na tome da što ranije budemo što bolje ekipirani. Ljudi, mi krećemo u Ligi prvaka. Moramo biti na ponos Riječanima i Hrvatskoj.

Budimo realni, plasman u skupine Lige prvaka zvuči kao znanstvena fantastika?

– Zvučala je i dupla kruna nakon ispadanja od Olimpije. Ući u skupine bilo kojeg europskog natjecanja definitivno bio bi uspjeh. A mi ćemo imati najmanje tri šanse, šest utakmica da to napravimo. Puno je tu faktora. Nekad možeš napraviti sve, ali ako te bar malo ne poljubi sreća, bilo na ždrijebu bilo na utakmici, ispadneš. No, jedno je već sad zajamčeno.

Rotacije

A to je?

– Prvo, nema šanse da mi itko poleti i para nosom po oblacima zato što je osvojio titulu i kup. Svi igrači znaju da im je od prvog dana priprema jedino siguran – još naporniji rad nego prošle sezone. Trenirat će još jače i još žešće. Drugo, morat će biti više rotacija, posebno ako uđemo u europske skupine. Teret se mora rasporediti na više igrača. Trebat će nam više širine i imat ćemo tu širinu. Sad to rješavamo. Treće, nebitno koga nam ždrijeb donese… Rijeka će stati pred svakoga i »potući« se s doslovno svakim. Pa ćemo »viđet đe ćemo na kraju da dođemo« – ide Đale u onaj svoj stopostotni crnogorski način govora.

Pa zapravo »sam postavlja« naredno pitanje. Bio je nakon proslave nekoliko dana u Crnoj Gori. Koliko je tamo odjeknula Rijekina dupla kruna s Crnogorcem kao glavnim trenerom?

– Toliko jako da je i mene iznenadilo. Baš onako, žestoko. Ljudi su mi čestitali gdje god bih se pojavio, spominjali desetine detalja iz utakmica kao da su cijelo vrijeme bili u Rijeci i vidjeli svaku našu utakmicu na tribinama. Neviđeno je kako su Crnogorci pratili Rijeku.

Od Spasojevića do vas. Kustudić, Vešovići, Raspopović, Vukčević, Šofranac, Đurišić… Poneki prolaznik, ali većinom riječke nogometne veličine iz Crne Gore. Postoji ta neka veza i traje više od pola stoljeća. Kako je objašnjavate?

– Ma samo neka je tako. Igrači, treneri, trofejna povijest. Ne mora se sve shvatiti da bi se u tome uživalo. Rijeka i Crna Gora, trofeji i radosti. Ne moramo znati zašto se dogodi. Samo neka se nastavi i neka postoji.

Goran Kovacic/PIXSELL

Svi smo još lagano ošamućeni i umorni od prošle sezone, od drama i slavlja, samo vi… Kao u startnom bloku finala Olimpijskih igara na 100 metara. Frca energija iz vas i oko vas?

– Haloooo… Kakav umor, čovječe? Da je bar prvi dan priprema već danas. Jedva čekam. Ide Liga prvaka na Rujevici, ide obrana naslova i kupa. Ide Rijeka. I opet će ići na najjače. Kako je ono bilo? Možda je protivnik imao veći posjed lopte i igrao ljepše za oko, ali… Mi smo u finalu Kupa, ako ga osvojimo: tko te pita?! I sad smo osvojili sve, jesmo, presretni smo i ponosni, pamtit će nas povijest, ali… To je već prošlost, ide brzo nova sezona, pripreme, utakmice, a za ono što je bilo… Tko te pita!

I u porazu i u pobjedi – Radomir Đalović. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Zna biti težak kao crna zemlja. Uporan, tvrdoglav, nepopustljiv, glasan i kad treba i kad ne treba. Čim čuješ: »Halo, brate?«, spremaš se na neku erupciju. Bijeli junak iz Bijelog polja. Bio je trener debitant, a sad je trener prvak. Koji već piše nova poglavlja priče o – ljubavi prema Rijeci.