RIJEKA  Nema ni najmanje dvojbe da su svi još vrući i pod dojmom nevjerojatnog uspjeha Bijelih, ali na jedan poseban način ovogodišnja riječka dupla kruna, sa svim svojim specifičnostima, za mnoge je čak u rangu s onom prvom iz 2016./2017. Jer je osvojena kontra svih prognoza, kontra bilo čijih očekivanja, osim onih koji su najvažniji: obitelji koja se zove Hrvatski nogometni klub Rijeka.

Kaže Tomislav Ivković: »Nema ključnog momenta, ključan je čovjek, zove se Damir Mišković jer je uvijek osam poteza ispred svih«. Sam Mišković kaže: »Ključne su bile one tri pobjede zaredom kada smo dobili Dinamo, Hajduk i Osijek«. Treći govore: »Menalov gol s igračem manje Varaždinu oslobodio je nezaustavljivu trofejnu energiju«, četvrti: »Ovo je, prije svega, Frukov naslov, Toni je odigrao sezonu koja će se pamtiti dok je HNL-a i nogometa«, peti: »Devetakov gol Šibeniku«, šesti: »Zlomislićeva obrana na Šubićevcu«, sedmi: »Akcija Djouahra-Fruk-Djouahra i Naisov gol u Šibeniku«, osmi: »Presudile su Radeljićeve majstorske utakmice od kojih je više od pola igrao ozlijeđen«, deveti: »Reakcija nakon odlaska Smolčića, crvenog kartona Fruku i poraza, a sve to u jednom danu u Varaždinu«… Najviše njih možda će na prvo mjesto staviti šefa struke Radomira Đalovića. Zna se, to čine svi njegovi igrači, a ako tko zna – oni sigurno znaju!

U konačnici su svi u pravu. Ovo je apsolutno čista i apsolutno zaslužena, nevjerojatna i senzacionalna dupla kruna. Bez ijedne mrlje, bez ijednog »ali«. Riječki kup. Zaslužen. Riječka titula. Zaslužena. I točka!

Što nakon još jednog trijumfa Rijeke kaže čovjek koji je u 13 godina svog predsjedničkog mandata stvorio Rijeku koja je osvojila osam trofeja, od kojih dva jedina naslova u povijesti ponosa koji se zove Hrvatski nogometni klub Rijeka?

– Ovo je za ovaj grad, za sve nas. Neki nas možda podcjenjuju, ali osvojiti duplu krunu, za grad, mene i moju obitelj, ne da je uspjeh, nego… Tek kada odemo u mirovinu, vidjet ćemo koliki je ovo uspjeh. Pa pogledajte zadnjih 13 godina što smo sve napravili – govori Damir Mišković.

Njegov je saldo: dvije titule prvaka, pet Kupova i jedan Superkup. Zasad.

Vjera

– Treba shvatiti da svi mi koji radimo u klubu nismo bezgrešni jer tko radi, taj i griješi, ako ne radiš, nećeš nigdje pogriješiti. Treba nam dati podršku jer nam to vrijedi više od sveg novca ovog svijeta. Vjerujemo da ćemo dati sve od sebe i dalje, koji put ćemo biti bolji, koji put lošiji, ali mislim da smo u kontinuitetu dokazali da možemo i da Rijeka funkcionira na odličan način. Mi u Rijeci moramo vjerovati i biti pozitivni. To je ono što stalno govorim. Zamislite kada, primjerice, ja ne bih vjerovao u ono što radimo. A koji put neke stvari ne valjaju, ali opet idemo pozitivno jer jedino tako možemo funkcionirati.

Bit će neka zarada od Europe, a i izlaznim transferima već je riješen proračun za ovu sezonu.

– Ili vi krivo čitate ili je netko krivo napisao – smije se Mišković.

Kako god, nek’ to bude samo uvod u pitanje…

– Koga ću prodati, a koga kupiti? – prekinuo je predsjednik u startu svaku diskusiju na tu temu.

– Nema sada priče o tome. Sad ćemo opet slaviti, a onda se moramo i barem malo odmoriti. Ne znam mogu li to nazvati odmorom ili više bolovanjem, ali mislim da svi jako dobro znaju da ljudi u klubu cijele sezone rade na tome da svaki put stvorimo momčad čiji je temeljni cilj da izbori Europu. A onda, stalno to ponavljam, ako se opet ukaže šansa da osvojimo trofej, napravit ćemo sve da opet svima nama donesemo i tu radost. Prošle sezone bili smo blizu duple krune, na zimu smo doveli pojačanje i nismo prodavali pa nismo osvojili ništa. Ove sezone smo prodavali, a osvojili smo sve. To je tako, to je sport. Nekad uspiješ, nekad ne, ali Rijeka uvijek funkcionira jednako i… Ne znam… Ja mislim da nam dosta dobro ide – nasmijao se Mišković, dok je oko njega odzvanjala pjesma njegovog stručnog stožera, njegove momčadi, a ljudi su stajali u redu da se fotografiraju s oba pehara na travnjaku Rujevice.

Sat vremena kasnije ulazili su u autobus koji je išao prema Korzu. Kada bismo se morali kladiti, stavili bismo sve što imamo da je jedini baš 100 posto trijezan bio jedino vozač. Treštala je pobjednička pjesma iz zvučnika, basovi su tresli stakla i cijeli bus. A kad se stišalo ono što dopire iz zvučnika, svi su pobjedničkom pjesmom zagrmjeli tako da se čulo još jače i još dalje. Potrajalo je dok i zadnji slavljenik nije prestao skakati da napokon svi sjednu pa je Rijeka krenula u novi trofejni, radosni zagrljaj svojim Riječanima.

Pred kamere su stala i dvojica braniča koji su prošlog ljeta u Rijeku došli praćeni ili skepsom ili ravnodušnošću. A manje od godinu dana kasnije… Jedan Majstor od sreće plače kao kišna godina, toliko da doslovno ni izjavu ne može dati nakon naslova, a jedan Vojvođanin jedva drži pod kontrolom donju usnu da ne brizne u plač dok stoji pred mikrofonom.

Ante Majstorović, Duje Čop, Darko Raić Sudar, Damir i Snježana Mišković/N. BLAGOJEVIĆ

To je Rijeka. Klub i grad u koji dođeš pa zauvijek postaneš Riječanin.

Ante Majstorović i Mladen Devetak. Prošlog ljeta: »Bože mili, Raić Sudar dovodi igrače iz Istre. Zar su to pojačanja?!«. Deset mjeseci kasnije – osvajači dvostruke krune. Već u klupskoj legendi. S Majstorovićem se uskoro produžuje ugovor. Otplakao je u supruginom zagrljaju suze radosnice kad je osvojio naslov. Sad je ipak ta iskrena emocija bila pod mrvicu više kontrole.

– Osjećaj? Pa fenomenalan! Trenutačno sam najsretniji čovjek na svijetu. Bilo je jako teško nakon emocionalnog pražnjenja u prvenstvenoj utakmici koju smo morali pobijediti za titulu, ali znali smo da igramo za još jedan trofej. Ulog je bio velik, ali baš kao u zadnjem kolu prvenstva i uzvratu finala Kupa potpuno smo zasluženo pobijedili – govorio je Majstorović.

Rutiner iza kojeg su dvije teške ozljede koljena postao je jedan od vođa momčadi koja je ispisala povijest.

Junaci

– Nevjerojatna priča nakon dvije strašne ozljede. Normalno da je to najgore što se sportašu može dogoditi, ali očito je tako trebalo biti. I trebat će nam svima vremena da istinski shvatimo što smo napravili. Osvajanje prvenstva me baš slomilo. Ovaj Kup bolje podnosim. No, sigurno nisam posve svjestan što smo napravili. Cijelu sezonu je podrška naših navijača bila nevjerojatna. I ja mislim i nadam se da smo ispunili njihova očekivanja – rekao je Ante Majstorović. »Mrcina«, zid o kojeg se razbijaju protivnički napadi. Takav nogometaš. A kao čovjek čista emocija. Mnogi su zaplakali samo vidjevši taj prizor kako on i supruga plaču nakon osvojenog naslova.

Uz njega, s druge strane Učke, a zapravo iz vojvođanske ravnice, na Kvarner je ljetos došao Mladen Devetak. U razgovoru baš onako… Klasični Lala. Tih, smiren. Govori polako, odmjereno. Njegovim se izrečenim mislima i osjećajima nema što ni dodati ni oduzeti.

Na terenu je pojam fajtera. Ali kad te preplavi emocija, onda se nekada, kad taj fajt završi, teško nalaze riječi.

– Evo… Ne znam što bih rekao. U četiri dana smo osvojili dva trofeja. To je nevjerojatno. Znali smo što nas čeka. Dobro smo proslavili nakon osvojenog prvenstva, ali se i oporavili u dva dana pa izvukli maksimum u ovih zadnjih 90 minuta. I na kraju, ja mislim, zasluženo osvojili Kup – govorio Mladen Devetak.

Majstorović i Devetak došli su kao članovi pulske obrane koja je primila 54 gola. Sada su dio riječke obrane koja u 19 utakmica nije primila nijedan gol. Dva standardna člana daleko najboljeg obrambenog reda u Hrvatskoj!

– Iskreno, nisam mogao zamisliti da će sezona ovako završiti. Ali jesam, nadao sam se tome. Hvala Bogu ostvarilo se i to me čini presretnim. Još jedno veliko, najveće hvala navijačima koji su došli u ovolikom broju na ove dvije utakmice i cijele sezone bili uz nas. Nisu radili razliku da li ih poslije utakmice pozdravljamo nakon pobjede ili poraza. Sigurno im je, kao i nama, bilo teško kad nije bilo onako kako i mi i oni želimo, ali bili su silno veliki vjetar u leđa naše momčadi. Šampionske momčadi. Momčadi koja je osvojila duplu krunu. To je Rijeka! – rekao je Devetak.

Kako dani budu odmicali, stizat će nove izjave i drugih junaka koji su pokorili nogometnu Hrvatsku. Mnogi od njih više nisu u Rijeci. Ali dovoljno je bilo vidjeti radost donedavnih nositelja igre, Frigana, Smolčića, Hodže, Ivanovića… Bivšeg predsjednika Španjola, bivšeg direktora Ivančića, bivšeg trenera Gračana… Bivših igrača Šarića, Hasančića, Kneževića, Radmana, braće Sharbini, Novakovića, Marića, Dobrića, Butića, Čavala, Tkalčevića, Leranta… Da svima bude jasno zašto je Rijeka, pa i da nijedan trofej u vitrinama nema (a skupljaju se trofeji, »opasno« se povećava ta vitrina!), tako silno velika i tako bezuvjetno voljena.

Neki su rođeni u Rijeci, neki su navijači Rijeke otkad znaju za sebe, neki su za Rijeku prvi put čuli kad su s njom započeli pregovore, ali svi oni idu u stih one pjesme koja razgaljuje primorsku dušu…

»Volimo Rijeku jer Riječani smo mi, ljepšega grada (ni kluba) na cijelom svijetu ni«!