Osvrt na finale

Ovo su junak i tragičar finala Kupa: Naklon za Pandura, Kastrati još mora raditi

Mateo Sučić

Foto D. ŠKOMRLJ, PIXSELL

Foto D. ŠKOMRLJ, PIXSELL

Najprije je Pandur instinktivno, u 42. minuti, nogom obranio udarac kojeg su svi na Šubićevcu vidjeli u mreži, a onda u 59. bravuroznom intervencijom omogućio Rijeci da dočeka priliku za bljesak i pobjedonosni pogodak Halilovića

JUNAK – IVOR PANDUR




Kada je počeo proljetni dio sezone Ivor Pandur figurirao je kao rezervna vratarska opcija, mlad i perspektivan golman čije vrijeme tek mora doći, a koji do tada mora skupljati iskustvo u sjeni iskusnog, najtrofejnijeg igrača u klupskoj povijesti Rijeke, Andreja Prskala.


A onda kako nogomet često piše čudne priče i u ovoj je preko noći okrenuo naglavačke život 20-godišnjaka koji je prve nogometne korake napravio kao napadač. I sreća da se njegov suigrač iz kvartovskog kluba Grbci 2000 nije pojavio među vratnicama pa ga je tamo vidio Marijan Jantoljak i doveo na Kantridu.


Kažu da je kao klinac bio nestašan, da je na trenutke bio i previše živo dijete, ali izrastao je veliku perspektivu riječkog prvoligaša. Mnogi mu predviđaju sjajnu karijeru, velike uspjehe u godinama koje će doći, pa i milijunski transfer u neki od svjetskih velikana, a Pandur je u prvoj velikoj utakmici, s trofejem kao ulogom, pokazao da je sposoban poletjeti do tih visina. Jer baš su dvije njegove intervencije održale Rijeku na životu.




Pomogla je malo i božica Fortuna, udarce Kastratija i Jakića »bacila« na okvir gola, ali sreću u pravilu isprovociraju oni koji je zasluže. A Pandur je istu definitivno zaslužio s dvije sjajne reakcije u »okršaju« s Markom Tolićem. Najprije je instinktivno, u 42. minuti, nogom obranio udarac kojeg su svi na Šubićevcu vidjeli u mreži, a onda u 59. bravuroznom intervencijom omogućio Rijeci da dočeka priliku za bljesak i pobjedonosni pogodak Halilovića. I on je jedan od riječkih junaka divne šibenske večeri, ali Pandur je ipak zaslužio naklon. Bravo, majstore!


TRAGIČAR – LIRIM KASTRATI


Kosovar u napadu Lokomotive ove je sezone bio noćna mora Riječana. Stalno opasan, nerijetko strijelac, prava napast za koju se na trenutke činilo da ga Riječani ne mogu uhvatiti – ni lasom. Ništa čudno, brzina je njegova vrlina, ove sezone je napravio i veliki napredak kada je riječ o igri u polju, počeo sudjelovati u svim fazama igre, ali taj bijeg na nepostavljenu obranu nešto je zbog čega može napraviti veliku karijeru.


Ipak, sinoć nije bila njegova večer. Trud i zalaganje nisu sporni, Kastrati je često bio u žiži, nerijetko u fokusu napada Lokosa, stvarao je stvarno velike muke Galoviću i Velkovskom, ali… Prilika kakvu je imao u 50. minuti, kada se ušetao iza obrane Rijeke pa oči u oči s Pandurom pogodio vratnicu, na ovakvim se utakmicama jednostavno moraju zabiti.


I zbog toga je tragičar jučerašnjeg ogleda! Imao je na pladnju loptu kojom je mogao Lokosima donijeti prvi trofej u klupskoj povijesti budući da su Riječani odigrali ispod svoje razine, ali nije pogodio.


I u nekim drugim situacijama se očekivalo više od igrača s Dinamovim ugovorom u džepu pa mu je jučerašnje finale kupa najbolji dokaz da još mora raditi. Na višoj razini kojoj zasigurno stremi ovakvi će se promašaji puno skuplje plaćati, bez obzira što je Kastratijeva igra bila dobra, što je Toliću namjestio prvi zicer trebao je biti čovjek odluke za Lokose. Sinoć nije bio, i na kraju sjajne sezone sigurno će mu se još neko vrijeme vrtjeti film iz 50. minute.