RIJEKA Prvaci!! Prvi put u povijesti kluba. Da. Tako je izgledala oprema teksta objavljena u Novom listu na današnji dan prije tri godine. Nogometaši Rijeke su pred svojim navijačima svladali Cibaliju 4:0 i kolo prije kraja osigurali titulu koji su godinama sanjale generacije i generacije navijača Rijeke. Puno toga bilo je jasnije još kolo ranije kada su bijeli pobjednički prošli kroz Koprivnicu, bilo je nakon toga jasno da davljenik iz Vinkovaca nema šanse na Rujevici, no u svim onim navijačima Rijeke koji su vukli traume iz 1999. godine  pojavilo se zrnce strijepnje. Isčeznula je kada su Andrijašević, Gavranović i društvo lakoćom svladali otpor Cibalije, a vrlo brzo se našli i na ramenima svojih navijača koji su utrčali u travnjak. Slika do pasa golog Andrijaševića na ramenima navijača, baklje u rukama prvotimaca Rijeke u loži i navijanje s navijačima…. Rijeke ljudi koje su naslov proslavljale na gradskim ulicama…

Uspomene… Uspomena na jednu sjajnu teško ponovljivu generaciju nogometaša Rijeke predvođenih trenerom Matjažom Kekom. Teško će se u dresu Rijeke ponovo okupiti u isto vrijeme toliko karakternih osoba i sjajnih nogometaša koji su bili prvi u inat svemu i svima koji su radili protiv njih.

Franko Andrijašević na ramenima navijača/I. KRALJ/PIXSELL

Prenosimo u cijelosti tekst objavljen u Novom listu dan nakon osvajanja titule:

“Kazaljke su pokazale točno 19 sati i 12 minuta 21. dana mjeseca svibnja 2017. godine. U tom trenutku Alexander Gorgon prenio je loptu glavom iza leđa vinkovačke obrane, Mario Gavranović zaobišao i vratara Matkovića, te načeo mrežu vratara »Cibalije«. Iako se još imalo što igrati, u tim trenucima bilo je potpuno jasno da su nogometaši »Rijeke« slomili otpor davljenika iz Slavonije, te ispunili i teoretske uvjete da ostvare ono što se čekalo više od sedam desetljeća postojanja kluba. Rijeka i okolica dobili su svojega nogometnog prvaka! Ne, u Drugoj ligi bivše države, ne u nekom nižerazrednom natjecanju iz kojega su se »Kvarner« i »Rijeka« uspjeli izdignuti u svojoj burnoj prošlosti, nego pravoga – nacionalnog prvaka. Veliko slavlje na Rujevici i po gradskim ulicama, među onim navijačima koji nisu uspjeli doći do ulaznice, moglo je početi. Iako je trebalo još odraditi osamdesetak minuta na travnjaku, svima na stadionu bilo je jasno u tim trenucima da ovoga puta ništa ne može zaustaviti »Rijeku« na putu do zvijezda, na putu do ostvarenja onoga što se čekalo desetljećima. Kada je sudac Vučemilović označio kraj utakmice kao da je vrijeme nakratko stalo, Rujevica je zaplovila rijekom sreće. Navijači su prvi put otkada je Rujevice preskočili ogradu i masovno utrčali u travnjak, igrače »Rijeke« je preplavila rijeka emocija i ljudi. Slika za sva vremena…

Suze radosnice

Mnogima su se po završetku utakmice zarosile oči. Neobuzdano slavlje zamijenile su i suze radosnice, a mnogima počela navirati neizbježna sjećanja na brojne sportske nepravde koje su proživljavali navijači »Rijeke« u dugoj klupskoj povijesti. Kroz glavu su prolazile slike tuge i očaja koje je svojom podignutom zastavicom izazvao Zoran Krečak. Duboki ožiljak u srcima navijača nikada neće u potpunosti zarasti, ali će ovaj povijesni uspjeh mnogima pomoći da lakše prebole frustracije iz prošlosti i počnu drugačije, vedrije gledati na »Rijekinu« budućnost. Ipak se može, ipak je nogomet u konačnici pravedna igra. Mnogi koji su to zaslužili nisu doživjeli ove trenutke sa svojom »Rijekom«. Robert Komen, Mladen Romić, Edo i Branko Devčić, Milan Minta Ružić, Karlo Kruljac, Pero Radaković, Joso Jeseničnik, Stojan Osojnak, Goran Brajković… Neka se ne naljute najmiliji onih koji nisu spomenuti. Svi oni sigurno su negdje gore zajedno stisnuli šaku za svoju »Rijeku« i zapljeskali skupini igrača predvođenom trenerom Matjažom Kekom koja je cijele sezone igrala najbolji nogomet i bez ikakve mrlje osvojila naslov prvaka. Da, baš tako – bez ijedne i najmanje mrlje! Riječani su izgubili samo jednu utakmicu (Lokomotiva), nitko im ništa nije darivao, štoviše morali su igrati svoje prvenstvo, jedino za sebe i kontra – svih. Nadigrali su jedinog rivala, »Dinamo«, u barem pet od dosadašnjih šest međusobno odigranih poluvremena, nadigrali su i brojne crne slutnje koje su se rojile u glavama navijača posljednjih dana. Razumljive frustracije iz prošlosti, sindrom 1999. godine nije bilo lako izbiti iz glave. Sigurno je na rujevičkim tribinama bilo onih kod kojih se javio crv sumnje i u 15. minuti kada je Gavranović po drugi put savladao Matkovića ili u 45. minuti kada je Roman Bezjak s(p)retno lobovao Matkovića nakon udarca iz kuta za 3:0. Ljudski i razumljivo.

Sedmi trofej

»Rijeka« je prekinula 11 godišnju dominaciju »Dinama«, postala uz »Zagreb« jedini prvak Hrvatske, a da to nisu »Dinamo« ili »Hajduk«. »Rijeka« je osvojila svoj sedmi trofej (pet nacionalnih Kupova i jedan Superkup), drugi put u povijesti osigurala sudjelovanje u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Mnogi su uvjereni da će 21. svibnja 2017. godine ostati zapisan kao datum u kojem će se drugačije dijeliti karte u hrvatskom klupskom nogometu, da dolazi drugačije vrijeme, da dolazi doba »Rijeke«, da dolazi vrijeme u kojem će najbolji na travnjaku biti najbolji na prvenstvenoj ljestvici. Zbog toga se nije jučer slavilo samo na Rujevici, već vjerojatno nazdravilo novom prvaku i u mnogim hrvatskim domovima željnim jednog poštenijeg i pravednijeg nogometnog sustava u kojem je ono što se događa na travnjaku jedino mjerilo. Zbog svega toga: kapa do poda, dečki, zaslužili ste ovaj naslov jer ste bili najbolji u svemu i protiv svih. Bez obzira što niti jedan od vas nije rođen u Rijeci borili ste se za »Rijekin« dres kao da ste odrasli u njemu i zbog toga ste zaslužili posebno mjesto u klupskoj, ali i povijesti hrvatskog nogometa. Zaslužili ste sve ono što će se događati oko vas idućih dana i tjedana jer znamo da ste toliko željeli i uspjeli ispuniti snove navijača »Rijeke«. Nikada vas zbog toga nećemo zaboraviti jer s vama je počela riječka šampionska priča koja neće stati!” (Ivan VOLARIĆ)