RIJEKA  Rijetko je kad publika nakon utakmice zadovoljnija od trenera i momčadi. Upravo to se dogodilo na Rujevici poslije europskog remija s ciparskim AEK-om Larnaca. Igrači su jednoglasno ustvrdili kako nisu zadovoljni i kako su očekivali pobjedu, šef struke kako momčad nije bila prava u zadnjoj trećini, a ogromna većina navijača konstatirala: »Dobro je. Šteta propuštene šanse da osiguramo prolaz, ali ako ovako nastavimo bit će Rijeka i visoko u HNL-u i prezimiti u Europi«.

Da, šteta prosuta dva boda koje su Bijeli po igri zaslužili. Štekala je realizacija. Valjda neka golgeterska ispuhanost nakon onih pet »komada« koje su lagano uvaljali Hajduku. Puno toga govori da je najbolji pojedinac AEK-a bio vratar Zlatan Alomerović. A kod Rijeke opet je dosta jako zasjao talent, 21-godišnji Samuele Vignato. Vignato je baš klasa, majstor kojem je Sanchez pametno i postupno, a silno podigao formu. Brazilski Talijan, 170 centimetara nogometnog znanja, ogromne urođene nadarenosti, fenomenalan u igri jedan na jedan, stalno traži loptu i ne pada mu na pamet bježati od odgovornosti.

Mali vulkan

I uz to, Samuele svijetom hodi nasmijan. Mali vulkan pozitive i dobre volje. Ugovor ima do ljeta 2029. Doveden je besplatno, kada bude odlazio Rijeka bi mogla itekako dobro zaraditi.

– Odigrali smo dobro. Zaista dobro. Napravili smo što god smo mogli, dali sve što smo imali u sebi da ostvarimo taj cilj i želju. Na žalost, dođu i ovakve utakmice. Neupitno si bolji, ali moraš se zadovoljiti bodom kao kapitalom koji ukupan učinak podiže na pet bodova. Analizirat ćemo što se moglo napraviti bolje, ali AEK je prošlost, fokus odmah ide na sljedeći ogled, nedjelju i gostovanje kod Lokomotive – govorio je Vignato pa na komplimente na račun svoje izvedbe uzvratio: – Hvala na komplimentima, ali… Moram i ja biti bolji. Tražili smo pobjedu, a dobili remi bez golova. Dakle, nisam ni zabio, ni asistirao, a Rijeka nije pobijedila. Drago mi je zbog pljeska publike i pohvala no sretan bih bio da smo osvojili tri boda, napokon povezali dvije pobjede. Ovako… Ostaje žal za nematerijaliziranom dominacijom.

Ostaje i činjenica ili barem dojam da Rijeka na planu igre momčad radi pozitivne iskorake, dakle realno utemeljeni optimizam za sve ono što ju čeka do kraja godine tj. polusezone.

– Da, to je istina. Posebno otkad smo promijenili formaciju, zaigrali s četvoricom u obrani. Moj je osjećaj da smo znatno sigurniji u obrani, ne samo uža obrana nego cijela momčad, a prema naprijed smo raznovrsniji, radimo puno problema protivnicima, kreiramo brojne opasne situacije. Mislim da nam protiv AEK-a nije nedostajalo ništa osim pogotka u protivničkoj mreži. Pa mi je utoliko više žao jer smo ih nadigrali i trebali pobijedili. Njima pohvale, evo četvrto je kolo, a oni još nisu primili gol u Konferencijskoj ligi. Odlično je što drugu utakmicu zaredom i mi imamo »clean sheet«, ali kad ne zabiješ nemaš se ni na što i ni na koga žaliti.

Celje i Šahtar

Još jednom je pohvalio i protivnike pa bacio pogled prema sljedeća dva kola u kojima Rijeka ili kod kuće protiv Celja ili u gostima (u Poljskoj) kod Šahtara treba jednu pobjedu da bi prošla u nokaut-fazu Konferencijske lige.

– Mi smo odigrali odlično u fazi obrane, od napadača do posljednjeg čovjeka obrane, Zlomislić uopće nije ni imao posla no, ruku na srce, obrambeno jednako dobro odigrali su i oni. Stvarno su uigrana momčad koja se brani sa svih 11 igrača. Ništa… Za dva tjedna nam dolazi Celje, moramo ih pobijediti i uvjeren sam da će upravo tako i biti. Pred našim navijačima imamo idealne uvjete da i prije Šahtara osiguramo prolaz. Sada smo to igrom zaslužili, a nismo napravili, ali nogomet je divan i zato što ti vrlo brzo nudi šansu da korigiraš stvari. A Rijeka sigurno ima kvalitetu za prolaz.

Samuele nije tip koji je nasmiješen samo van terena. Igra s osmijehom, s radošću…

– Pa zar igranje nogometa nije čista radost? Moja mama je Brazilka pa mislim da je tu u pitanju i čista genetika. Tamo su svi nasmijani, a nogomet igraju da bi uživali. Mlad sam, posao koji radim je najljepši na svijetu, najljepši koji se uopće može zamisliti. Dakle, ne postoji nijedan motiv da se svakom treningu i svakoj utakmici ne pristupi s osmijehom na licu i srećom u srcu.

Prelijep kraj

Onda je podvukao još jedan razlog toj pozitivi s kojom kroči kroz život. Rijeka, cijeli grad, klub i sve što ga okružuje.

– Kraj je prelijep, a ljudi puni divne emocije s kojom su me dočekali od prvog dana, od uprave preko trenera i suigrača do navijača i medija. Stadion je fantastičan, svjetski nogometni kamp. Sve je savršeno i sve me ispunjava srećom. Rijeka je bila moj izbor i taj je izbor bio perfektan. Evo i ovaj naš razgovor je primjer, ova utakmica je primjer. Nismo pobijedili, ali i navijači i vi nalazite pozitivu, podržavate nas, hvalite, bodrite… Rijeka je klub i grad u kojem nogometaš osjeća da ga se poštuje i što drugo ja mogu učiniti nego pokazati isto takvo poštovanje prema svima vama. To je motiv više da se borimo, zato i kažem da nisam posve sretan jer nismo pobijedili. No dali smo sve od sebe, sve smo bolji i bit će pobjeda. Sve više i više. Ne želim ulaziti u kalkulacije koliko bi nam bodova moglo biti dovoljno za prolazak u Konferencijskoj ligi, ali i ovaj bi bod mogao ispasti važan. Proći ćemo. Osjećamo da to sigurno možemo i borit ćemo se sa svim što imamo da obradujemo sjajnu publiku.

Vignato igra jednako dobro i na desnoj i na lijevoj polušpici.

– Ha… Čujte… Gledajte, što god trener od mene zatraži ja ću dati sve od sebe da ispunim svaku zadaću. Dakle, da, mogu igrati na više pozicija, ali istina je kako mi je najdraže igrati na lijevoj strani i da sam u karijeri najčešće igrao to lijevo krilo, lijevu polušpicu. No u službi sam momčadi kao i svaki moj suigrač.

Otkad je uhvatio formu i kondiciju navijači stalno spominju riječki trio, hrvatsko-portugalsko-brazilsko-talijanski. Toni Fruk, Tiago Dantas i Vignato su onaj posebni kov nogometaša. Puni talenta, rođeni da bi igrali nogomet.

– Momčad je uvijek iznad svih, ali mogu vam reći kako se s Tonijem i Tiagom na terenu baš nekako osjećam, razumijemo se. Volim reći kako njih dvojica igraju moj tip nogometa. Možda nismo neka sila u fizičkom smislu, ali tehnika, kombinatorika… Privilegija je imati takve suigrače. Mi volimo loptu i lopta voli nas.

Azzurri i Milan

Trener Sanchez čestitao mu je poluvremenu na igri u obrambenoj fazi i dao nekoliko savjeta da se lakše rješavaju stvari u zadnjoj trećini.

– Po završetku samo je kratko dodao »Dobro je, dali ste sve od sebe, sad ovo zaboravite i glave odmah moraju biti na sljedećem ispitu. Nismo pobijedili, ‘ajmo to napraviti u nedjelju, to nam je sad najvažnija utakmica i jedina na koju smijemo misliti«.

Za brojne treninge nema vremena i čini nam se kako mu to uopće ne smeta.

– O, daleko mi se više sviđa kad igramo svaka tri dana nego kad između utakmica treniramo pet dana. Nema iščekivanja nego šansa za dokazivanjem u službenim utakmicama dvaput tjedno. Ja sam uvijek za taj ritam.

Ronaldinho

Tek mu je 21 godina i pun je talenta. Gdje se vidi za koju godinu, koju ligu, čiji dres sanja…?

– Tek mi je 21, ali sam i tek došao u Rijeku. Dakle mislim samo na Rijeku, a nakon igranja za sve talijanske mlade selekcije sanjam ono što sanja svaki nogometaš, nositi dres A reprezentacije Italije. Polako… Doći će sve.

Istaknuo je igrače koje je posebno obožavao kao klinac.

– Dvojica su. I opet do izražaja dolazi ta mamina, brazilska obiteljska linija. Ronaldo »Il Fenomeno« i Ronaldinho moji su idoli. I to će ostati. Dva genija.

Za kraj je samo dodao informaciju koja će zagrijati srca riječkih Milanista.

– Klub za koji navijam? Milan, od rođenja Rossoneri – zaključio je Vignato.