RIJEKA  Prvaci Hrvatske nakon četiri godine ostaju bez Lindona Selahija, belgijskog Albanca, igrača koji je četiri godine rintao za Rijeku ispred obrane. Prije dolaska Željka Sopića nerijetko je ispadao iz sustava, trčao na sve strane. Sopić ga je »ukrotio«, a Đalović dodatno »utegnuo«, što se poštivanja sustava i čuvanja pozicije tiče.

Danas je Lindon u Krakowu. Opet kod Sopića, u poljskom Widzewu iz Lodza. Od Rijeke se već oprostio dirljivom objavom na društvenim mrežama. Zahvalio je svima, od predsjednika Damira Miškovića i stručnog stožera preko ekonoma Denisa Miškulina i Arsena Smolića, do svih navijača i posebno Armade.

– Nisam ni sam mogao vjerovati što mi se to događa kad sam osjetio da su mi, dok to pišem, počele teći suze. Ali to je tako. To je Rijeka. Čista emocija. Tu sam postao otac, tu sam od mladića postao odrastao čovjek. Rijeka je moj drugi dom, govorim i hrvatski pomalo. Odlazim ponosan, uzdignute glave, bez kajanja. Svakoga mogu pogledati u oči. To sam htio i to sam ispunio. I vratit ću se mojoj Rijeci – rekao je Selahi.

Pa kreću imena…

– Iz Twentea me doveo Robert Palikuča. Pratio me dok je bio u Njemačkoj. Nitko me u Hrvatskoj nije znao. Mislim da me sada nikad neće zaboraviti. Ovo je najbolje vrijeme za otići. Nakon dvostruke krune, onih neopisivo divnih proslava naslova i Kupa.

Sljedeće ime bilo je ono s vrha klupskih vrhova.

– Damira Miškovića poštujem više nego što mogu riječima izraziti. I razumijem svaki njegov potez. Čak i one kada se nisam slagao s njim. Shvatio sam da je vodio računa o jedinome o čemu kao predsjednik mora voditi računa, o klubu. A ljudi, koliko je to dobar i velik čovjek… Da nema Damira, Rijeka bi teško uopće opstala. Navijači, ne zaboravljate to nikad!

Treneri

Onda je na red došao jedan trener. I bivši i budući.

– Željko Sopić. To je čovjek koji me voli i poštuje. A činjenica da idem kod njega u Poljsku najbolji je dokaz da je to obostrano. Kako mi je rekao, radit ćemo u jednom sjajnom projektu. Puno sam pričao s njim prije odluke o novom klubu i ne mogu dočekati da opet igram za Sopića.

Do dvostruke ga je krune odveo Radomir Đalović.

– Prvo i osnovno, kao kod Damira i Sopića, Đalović je ono što je daleko najvažnije, sjajna osoba. Jednostavno dobar čovjek. Bio sam žalostan u jednom razdoblju. Nisam igrao na svojoj poziciji, čekao sam novi ugovor, proradila je u meni frustracija koja se nije mogla sakriti. I onda me jedan dan Đalović samo potapšao i rekao: »Dođi da ti i ja sjednemo u četiri oka«. Licem u lice, otvoreno, iskreno i bez ikakvih skrivenih poruka. Nije postojalo ništa između redaka, samo osjećaji i stavovi dvojice ljudi iskreno izrečeni gledajući se u oči. I tim se jednim razgovorom sve riješilo. Nije javnost vjerovala u Đalovića, ali vjerovala je struka, direktori i Damir. I mi igrači. Svi do jednoga. Zato smo i sve osvojili. Čim je postalo jasno da odlazim, jedna od prvih poruka bila je upravo njegova. Đalović je kao ja. Borba, emocija. Kad se takvi ljudi udruže, a takva je bila cijela momčad i svi u klubu, onda se slave trofeji.

Za kraj, ogroman broj ljudi koje možemo nazvati jednim imenom. Armada. Svi navijači uvijek su bili uz Lindona. Znao im je dići živac dok bi otezao s produženjem ugovora, ali i istopiti srca dok mu suze nezaustavljivo teku zato što je promašio zicer za pobjedu u sudačkoj nadoknadi.

Navijači

– Navijači u zadnjem kolu protiv Belupa utrče na teren, Rijeka je prvak. Totalna ludnica. Skidaju mi dres, svi skačemo, pjevamo, nose me na rukama, dižu na ramena. Ja urlam od sreće jer su četiri godine znoja i truda dobile svoj najbolji mogući ishod, sve to izlazi iz mene kroz te urlike. Spuste me na travnjak, do mene dolaze jedan mladić i čovjek od 50-ak godina. Otac i sin, kažu. Čestitaju mi i plaču od sreće. I onda mi taj stariji navijač padne u zagrljaj i… Glasno plače od sreće. Sin grli i mene i njega. Ja zagrlim čvrsto tog čovjeka koji mi može biti otac, gurnem glavu u njegovo rame jer osjećam da će iz mene provaliti još jače emocije. I onda zajedno ridamo od sreće i ponavljamo: Prvaci, prvaci… Rijeka, prvaci! Prvi put u životu sam ga vidio. I što ću vam više pričati o navijačima, o Armadi, o Rijeci? To je ljubav. Treba li išta više dodati?

Ne treba. Ali palo je poneko razjašnjenje, želja i poruka za rastanak.

– Nije tajna da sam imao ponuda i iz hrvatskih klubova. Slušam što se sve nudi i shvatim, ma zašto uopće slušaš i trošiš vrijeme i sebi i tim ljudima kad znaš da nećeš otići u neki drugi hrvatski klub, da u Hrvatskoj možeš igrati samo i jedino za Rijeku. Jer ovaj su grad i ova zemlja postali moj dom. Ja sam taj sretnik s privilegijem da imam dva doma, a jedan je Rijeka. Vidite da sam naučio i pomalo pričati hrvatski, ali još nedovoljno za intervjue na televiziji. Čut ćemo se brzo pa ćete vidjeti da ćemo cijeli sljedeći intervju napraviti na hrvatskom. Želim svima u Rijeci da ponove ovo što smo mi napravili. Želim mom klubu plasman u skupine Lige prvaka. Pratit ću svaku, ali doslovno svaku utakmicu i sve oko Rijeke. Nema šanse da je ovo zbogom. Tek do viđenja. Sigurno. Vratit ću se. Ako ne kao igrač, onda kao navijač. Uvijek sam davao sve od sebe. I kad je išlo i kad nije. A klub je meni dao više nego što se riječima može opisati. Odlazim bez kajanja. Uzdignute glave. Do viđenja, Rijeko. Do viđenja, Armado – zaključio je Lindon Selahi.

Četiri sezone, 153 utakmice, dvostruka kruna i Selahi koji kaže: Rijeka je postala dio mog identiteta, dio mene kao čovjeka. Rastanak je bez kajanja. Uzdignute glave.

Sopić i Selahi, opet zajedno. Šou seli u Poljsku.