Nereo Rocco, sin tršćanskog mesara, trenirao je Triestinu, Torinu, Padovu… Ali je jedan od zaštitnih znakova »crveno-crnih vragova« – Milana. Bio je prvak Europe i Italije. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Rocco i Helenio Herrera dali su trenerskoj struci – identitet. Po trenerima su, se, naime, počele identificirati – ekipe. Velike momčadi. Slovenac Matjaž Kek je to uradio s Rijekom, europska priča na hrvatskim vrtovima. Rocco je aktualiziran, međutim, zbog jedne njegove povijesne izjave koja ima puno dodirnih točaka sa subotnjim derbijem na Rujevici. I to onoj kada su Roccu prije utakmice poželjeli da »pobijedi bolja momčad«! Legendarni trener je brzo reagirao – »Ćo, mona, nadajmo se da neće biti tako…«.

U subotnjem derbiju prvenstva na Rujevici nije pobijedila bolja momčad. Rijeka je prema prikazanom, posebice u razdoblju do odmora, zaslužila cijeli pljen, ali je na kraju Dinamo uzeo bod zahvaljujući čudesnoj majstorirji Alžirca Suodanija. Vratio je Dinama iz ponora i zadržao ga na četiri koraka od Riječana. Kao prije početka. Ivajlo Petev kao Nereo Rocco… I on se u dubini srca nadao da neće pobijediti bolja momčad – Rijeka! Za krajnji ishod najveći je krivac – Rijeka. Andrijašević je postigao svoj 13. prvenstveni pogodak (trinaesta je bila i utakmica na Rujevici ove sezone), ali nisu ga pratili ostali članovi čarobne četvorke koja diže u zrak suparničke bunkere – Gorgon (10), Bezjak (8) i Gavranović (7), zajedno su 38 puta zatresli mrežu.

Soudani je izvukao Dinamo iz živog blata Rujevice. Alžirac je pokazao zbog čega vrijedi milijun eura po sezoni… Genijalan je majstor poteza, strijelac i glumac. U Splitu je zabio za pobjedu u sudačkom vremenu, u Vinkovcima je spasio dva boda iznudivši kazneni udarac glumačkim sposobnostima, suparnik ga nije ni taknuo. Na Rujevici je pogodak bio malo umjetničko djelo. Soudani je spasio Dinamo i prvenstvo. Odnosno Riječanima uskratio mogućnost da odu na velikih pus seam bodova devet kola prije kraja. Puno je do pada zastora u Maksimiru (Dinamo. Rijeka), 27. svibnja, ali vjerojatno ni jedni ni drugi do kraja nemaju od koga izgubiti.

Rijeka je u subotu u susretu s jedaneesterostrukom prvakom zaredom pokazala zbog čega je na prvom mjestu. Nadigrala je Dinamo, posebice u prvom poluvremenu kada su »modri« teturali travnjakom poput grogiranog boksača u omči riječkog presinga. Trebala je samo zabiti… U tome i jest bio problem Kekova sastava, ali igra je najbolja najava da Rijeka gromoglasno i samouvjereno teče prema naslovu. Bila je to najbolja predstava Rijeke u proljetnom nastavku, preslika onih igara iz jesenskog dijela sezone, kada se na Rujevicu dolazilo uživati. U Rijekinim nastupima zabava je bila zajamčena.

Derbi je potvrdio da u nogometu ne pobjeđuje uvijek bolja momčad, otrcana ali uvijek aktualna fraza, Suodani je majstorijom Riječanima »ukrao« slavlje. Bez razloga. Rijeka je pokazala da je pronašla svoj prepoznatljiv jesenski stil hobotnice koja istodobno napada sa svih osam krakova. Ne zna se je li Ivajlo Petev, trener Dinama, bio više zbunjen agresijom riječkih veznih igrača i napadača, nego brzim terenom kojega su dobro namočili prije utakmice. Da nema Rujevice i takva biljarska stola Rijeka jamačno ne bi bila uvjerljivo najbolja momčad HNL-a, jednostavno ne bi mogla igrati nogomet na tako visokoj tehničkoj razini. Brzo i maštovito.

Matjaž Kek, je poput Rocca i Herrere, trener kojega identificiraju s – Rijekom. Njegovo ruku djelo. Razumljivo je da poslije utakmice, na presici izgledao poput buldoga koji žvače osu… Zbog jedanaesterca kojega odličan sudac Zebec, navodno, nije vidio… Druga je verzija, naravno, ona moralna, nije smio dosuditi protiv Dinama.

Neka ga veseli igra Rijeke više od svih spornih detalja, najava da je pogodio momčad i kada je pogriješio zamjenu… Šteta, jer Rijeka je do odmora morala zabiti dva gola. Dinamo se drugi puta provukao, 1:1 kao i u Maksimiru, kada je Bradarić imao loptu za matni potez. Četiri darovana boda u izravnim susetima, znače dvostruko, ali veće je bogatstvo činjenica da Rijeka ima plus četiri devet kola prije kraja.