RIJEKA Nema tu slučajnosti. Nije slučajno prošle sezone Rijeka bila u gotovo identičnoj situaciji pa ostala bez ijednog trofeja. Igrala je nogomet u kojem se gušta. A Dinamo je igrao nogomet kojim se pobjeđuje. Pa su poraženi imali 25 udaraca na gol i pet zicera da riješe utakmicu još u prvom poluvremenu, na drugoj strani pobjednici su imali velemajstora Brunu Petkovića koji izbori slobodnjak pa iz tog slobodnjaka uvali loptu u rašlje. I nikome nije palo na pamet lupetati nekakve gluposti o tome kako Dinamo nije sve uzeo zasluženo. Je. U fotofinišu, ali – zasluženo.

Isto to ove je sezone napravila Rijeka. Nije slučajno da se Crepuljina lopta u sudačkoj nadoknadi od vratnice ne odbije u mrežu pa sve odvede u jedanaesterce, nego se odbije u polje. Nije slučajno da Djouahra u nogama ima loptu koju po svim nogometnim rezonima mora dodati, a ne pucati. A čovjek s desne strane desnom nogom pogodi desne, suprotne rašlje. I to lansirajući takav projektil da ga ni Neuer i Buffon zajedno, u svojim najboljim danima, ne bi obranili.

Nema tu ničeg slučajnog. To ti je ono kad ti lopta – vrati. Kad ti vrati poštenje, rad, trud, vjeru u sebe, vjeru da ti se taj naporni rad mora vratiti i kad izgubiš tri utakmice zaredom, osjećaj pripadnosti, zajedništvo, disciplinu, borbenost koja se ne može opisati drukčije nego fanatičnom.

Zato Devetak u Šibeniku zabije gol kakav bi i Roberto Carlos stavio u svojih Top 10. Zato Fruk uđe u seriju u kojoj bi neke lopte parale mrežu i da je pucao žmirećki. Zato Janković zabije šampionski gol dok svi na stadionu i stotine tisuća drugih koji gledaju TV-prijenos još procjenjuju kome bi trebao dodati.

Prvi smo bili skeptični. Dva mjeseca prije kraja sezone razmišljali treba li Rijeka tražiti novog trenera, ako ništa, onda za sljedeću sezonu. Ali zato je Đalović trener, a mi pišemo o tom treneru. Zato je Mišković najveći predsjednik u povijesti kluba, a mi pišemo o njegovim uspjesima premda na pet od deset njegovih odluka sumnjičavo vrtimo glavom. Zato su Petrovič, Selahi i Janković prvaci i osvajači dvostruke krune, a mi pišemo o njima iako smo 200 puta pomislili: »Ne možeš s tim veznim redom do titule, nema šanse.« Zato su Đalović, Čagalj, Landeka, Vargić i kompanija u svojoj prvoj pravoj trenerskoj sezoni osvojili sve, a mi »samo« pišemo o tome premda smo bili sigurni da ne mogu naći put do trofeja jer su previše zatvoreni sami u sebe pa ma kolike sate provodili na stadionu.

Pa je na press-konferenciji nakon osvojenog naslova, a prije uzvrata finala kupa, palo pitanje koje je počelo s izrazom: »Mnogi su sumnjali.«

A trebalo je glasiti »Mnogi smo sumnjali«. Onaj koji pita je prvi sumnjao. I sve zlo s tim. Zato su oni prvaci. Bolje da neki novinar osamsto puta pomisli, a nemali broj puta i napiše neku glupost nego da trener ili igrač naprave jednu pogrešku. Koliko god nekog poznaš dvadesetak godina i s njim imaš savršenu ljudsku i profesionalnu relaciju, dođe trenutak kad te baš brige za sve i svakoga osim za: Rijeku! Jer Rijeka je – iznad svih i svakoga.