RIJEKA Kao i cijela Rijeka, osporavan gotovo iz tjedna u tjedan. A na kraju balade, osam golova i šest asistencija. Tko zna koliko pretrčanih kilometara u 48 utakmica. Uz igranje na najmanje pet pozicija. I gol koji je donio naslov. I stalni optimizam, osmijeh.

Niko Janković. Ima 23 godine, više od 100 utakmica za Rijeku i – duplu krunu s Bijelima. Personifikacija svega što ponos Kvarnera čini tako velikim i divnim, šampionskim klubom. A nimalo tanke nisu ni obiteljske niti koje ga povezuju s ovim klubom i ovim krajem, iako nije rođen, niti je odrastao na Kvarneru.

Igra tako da može birati u koju će reprezentaciju, Hrvatske ili BiH (koja se javila prva). Igra tako da u razmaku od pola minute najprije digne živac, a onda razgali srca navijača. Igra tako da bi Đalović, kada bi ga imao u momčadi, valjda prije na klupu stavio Pedrija nego Jankovića.

Pred nagurane kamere, mikrofone i diktafone je, nakon što je osvojio još jedan trofej, došao u svom klasičnom stilu. Dječački nasmijan, otvoren za baš svako pitanje i iskren u svakom odgovoru.

Najprije je palo ono dobrano izlizano, ali posve razumljivo: Rijeka je prvak, Rijeka je osvojila Kup, Rijeka opet ima duplu krunu… Kakav je osjećaj biti igrač takve momčadi i takvoga kluba?

– A strahovito lijep, kako može biti drukčiji? Za to smo radili i živjeli ovih godinu dana, a mnogi od nas, koji su tu od ranije, i duže. Prošle sezone bili smo na milimetar od dva trofeja pa smo gledali druge kako slave. Zato je želja da osvojimo trofej bila još veća. I evo, sve… Sve nam se ispunilo! Rekao sam vam i prije uzvratne utakmice finala Kupa, slavili smo naslov, bilo je malo sna, ali i odmah nakon slavlja sve što je bilo pustili smo iza nas, posvetili se Kupu i vidio sam da smo bez obzira na to što je jedan trofej već osvojen i dalje maksimalno gladni nove pobjede, novog slavlja za naše ljude, klub i grad – kaže Niko Janković iza kojeg je još jedna sjajna sezona. Sada su tu i trofeji, ali još je u prošloj bilo golova i asistencija. Pa je tu istu priču ponovio u nedavno okončanoj sezoni. Ima ugovor do ljeta 2026. godine, ali HNL je liga, a Rijeka klub u kojima se one najbolje mora prodavati da bi se moglo dalje normalno živjeti.

Što je Nikina želja, kakvi su njegovi planovi? Vidi li se i iduće sezone u Rijeci ili sada sanja Lige petice i slične multi-milijarderske destinacije?

– Iza svih nas je sezona iz snova. Ispunili smo si svaku želju, osvojili smo sve što se može osvojiti i sada je to jedino o čemu mogu razmišljati. Ne znam za dalje. Zna se red. Vidjet ćemo najprije što kaže predsjednik Mišković, što je najbolje za Rijeku. Što god bilo, sigurno je da će biti istodobno i na klupsku i na moju korist. Dakle, odluka će se donijeti onako kako to mi ovdje radimo, ljudskim dogovorom. Otići ću samo ako je to i u Rijekinom i mom interesu, a ako ostanem, pa meni je ovdje predivno! Dakle, nemam baš ništa protiv toga da i iduću sezonu odigram za Rijeku.

Tajna uspjeha

Ok, to je klupski dio priče. A reprezentativni? U kojem ćemo ga dresu gledati, Vatreni ili Zmajevi?

– A ne znam još, nažalost, ništa.

Nije htio elaborirati na adresu kojeg saveza ide ovo »nažalost«. Ali zato se s guštom osvrnuo na povijest obitelji Janković iz Hrvaca kraj Sinja i hrvatskog nogometnog kluba iz Rijeke.

– Hoću li Janku staviti na stol ove dvije »kante«? A mogao bih, samo na stol i lagani osmijeh. Moj barba Janko bio je strašan, baš onako jak igrač. Ali, evo, nadam se da sam ga malo nadmašio s ova dva trofeja. Zapravo ne malo, ipak su tu i titula i Kup – smijao se Niko, čiji je rođak Janko Janković 80-ih bio idol riječkih navijača, jedan od rijetkih kojeg se toliko voljelo da je dobio i vlastitu navijačku pjesmu. Ali nije osvojio trofej. A Niko, zasad, ima dva komada.

– Janko je bio vrhunski nogometaš, apsolutno je zaslužio svu ljubav i podršku koju je dobio. Nadam se da će fenomenalni riječki navijači i mene nastaviti isto tako podržavati, dok sam god ovdje.

Svi su Rijeku otpisivali što se tiče mogućnosti da napravi nešto veliko, od onih 0:5 u Ljubljani pa do pred koji tjedan. A ona je napravila isto ono što su 2017. godine napravili Kek i njegova daleko skuplja momčad. Koja je tajna, koji je to recept koji Rijeka ima, a drugi ga još nisu otkrili?

– Rijeka je takav klub stalno. A što se baš nas, ove generacije tiče… Mi smo samo takvi karakteri da smo se savršeno uklopili u riječku priču. Pobjednici smo. Duje Čop i ja kad u Sinju bacimo na balote, ako izgubi, on je toliko ljut da skoro plače. Gladni smo pobjeda, igrači, trener, svi. Evo, baš je, primjerice, Duje kao iskusniji jako pomogao momčadi u tom segmentu i onda kad zbog ozljede nije ni mogao igrati. Ponavljam, mi smo takav karakter da smo pobjednici. I kad igramo na balote i kad igramo za titulu prvaka. Izgaramo za pobjedu. I to se jednostavno onda prenese i vidi na terenu. Eto. Ako nekome treba, to je recept – opet se nasmijala riječka »četvorka«.

Niki Jankoviću ove se sezone vjerojatno štucalo koliko puta su ga ljudi slavili, ali i psovali jer i uz njegovih šest asistencija ostaje dojam da u životu nije dodao nego da je svaka lopta u njegovim nogama završila tako da zapuca prema golu. I onda, zadnje kolo, glava dolje, dribling pa šut u malu mrežicu i šampionski gol. Bolje slušati sam sebe nego uzavrelu navijačku »pamet«. Ključ je u momčadi, stožeru, upravi i svima u klubu, a ne bilo kome sa strane.

– A gledajte, mi uvijek na terenu, bio to trening ili utakmica, dajemo sve od sebe. Ali uvijek. A ljudi smo, normalno da ćemo i pogriješiti. Nekada kada baš najviše želiš, ispadne da napraviš pogrešku. No neka nitko ne sumnja u to da i kad možda, kako vi kažete, ima situacija u kojima ponekad može djelovati da se povukao sebičan potez, to je napravljeno isključivo u najboljoj namjeri i želji, ne samo za sebe, nego za cijelu momčad. Već sam vam rekao da imamo taj dogovor da nitko ne maše, gestikulira i protestira ako misli da mu je suigrač koji je pucao po golu trebao dodati. I evo… Na kraju se ispostavilo da je sve skupa ispalo tako da bolje ni ne može.

Samo osmijeh

Je li Niko Janković rođen ili odgojen tako da i kroz radost i kroz muku ide s osmijehom na licu?

– Uvijek, uvijek osmijeh. I kad se gubi, brzo se moraš vratiti. Doći će novi dan, nova utakmica, nova šansa. U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi, je l’ tako? Tako da ni kad smo izgubili od Olimpije nismo se ponizili toliko da odustanemo od svojih ambicija, od svojih snova. Nismo dozvolili da nas uzdrma više nego što treba. Upravo suprotno. Napravili smo ono što je, ne samo red i ljudski, nego što smo mislili i osjećali, ispričali se ljudima na teškom porazu pa… Zapeli još više i jače raditi. To je ono što trener ponavlja, da se trenira naporno, da se radi dobro. Točno tako i jest. I život te nagradi. Isplatilo se. Sve smo uzeli!

Iako na prvu može djelovati kao najnezreliji, Niko je zapravo, unatoč svojoj mladosti, jedan od najstaloženijih. Jedan od rijetkih kojemu je sat vremena nakon duple krune bilo jasno što su riječki dečki napravili, što je on napravio u ovoj spektakularnoj sezoni.

– Ogroman uspjeh. Normalno je da u ovako velikom klubu već ima onih koji su dosegli iste visine, ali sada smo i mi ušli u povijest Rijeke. Svi. Svatko tko je dao svoj udio u dvostruku nogometnu kvarnersku krunu. Ono što je neopisivo lijepo je kad se to spoji s ovim ljudima koji nas bodre s tribina. Taj osjećaj, to zajedništvo, ta radost. E to je osjećaj toliko lijep da je doslovno riječima neopisiv. Puna srca sreće. To se ne opisuje, to se osjeća. I pamti zauvijek.

Niko Janković. Jedini nogometaš u povijesti Rijeke koji u slobodnom danu može iz svojih Hrvaca skočiti do Splita, s poljudskih tribina pogledati utakmicu Hajduka, a da mu nakon prvotnog čuđenja to na kraju – nitko u Rijeci ne zamjeri!

Malo zbog mladosti i neiskustva, ali najviše zato što znaju da je u najgorem slučaju u pitanju lakomislenost, da u tom dečku nema ni zrnca dvoličnosti i da će taj isti Niko Janković dati sve od sebe u svakoj minuti svake utakmice u dresu s grbom Rijeke na prsima. Da će, ako može, bilo kome, pa i Hajduku, zabiti pet golova i svaki slaviti kao da mu je najdraži u životu.

Pokojni Boris Grašo koji je sa suprugom Dubravkom vodio klupski restaurant, znao je svako-toliko za ponekog igrača Rijeke reći: »A vidi ga. Pristojan, vrijedan, odgojen kako treba. Dobar čovjek. Gledaj ti kako su to dobri mladi ljudi… Ne možeš ih ne voljeti!«

I to je – to. Dobri je Boro bolje nego što bismo ikad mogli opisao i Niku Jankovića. Jednog od najvećih junaka jednog od najvećih uspjeha u povijesti riječkog sporta!