RIJEKA Kažu stručnjaci, psiholozi, da je preseljenje jedan od jačih stresova kojima smo u životu izloženi. Promjena kvarta, susjeda pa i prijateljskih veza povezanih uz dugogodišnje mjesto stanovanja, kao i čitavog niza navika… – od mjesta gdje se kupuju kruh i mlijeko, sve do kvartovskog kafića koji mnogima znači mnogo više od pukog ugostiteljskog objekta.

A upravo se jedan takav stres ovog ljeta dogodio navijačima Rijeke. Nakon desetljeća provedenih na Kantridi, u idiličnom, iako istina ne i u svemu funkcionalnom, okruženju, sredinom kolovoza dogodila se seoba u drugi dio grada, u novi kvart.

Mijenjati se morao čitav niz navika, prošlo je nekoliko utakmica, a još se uvijek sklapa mozaik svih onih običaja i rituala koji, uz samo nadmetanje od 90 minuta, čini jednu nogometnu utakmicu. Jedino što se kod ovog preseljenja nije dogodilo – stanari su ostali isti, susjedi se nisu promijenili.

Lijepo vrijeme, u predigri utakmice dobre želje i dar Mateu Miletiću kako bi mu operacija u Njemačkoj prošla što je moguće bolje. No, neki se elementi osiguranja navijačima baš i nisu dopali. Blokiran neometani prolazak između tribina I5 i I4 s ostalima na »I« sektoru kao i podizanje ograde na viši nivo, što je inače uobičajeno prigodom utakmica visokog rizika iako ova s »Osijekom« to  nikako nije bila. I na samom početku, policija je roditelju malodobnog djeteta naredila njegovo skidanje s ograde na koju se dječak popeo.

Nakon kraćeg pregovaranja, otac je to i učinio. Kako se pak taj segment uvoda u utakmicu prometnuo u jednu od komentiranijih situacija nakon utakmice, potražili smo oca i sina Turak, Sinišu i Patrika  iz Crikvenice.

Korektna policija

– Ma gledajte, istina je da mi je policija naredila da Patrika skinem s ograde no učinili su to na vrlo uljudan način. Problem je, naime, bio u tome da se ogradu podiglo na viši nivo što je pravilo kod utakmica visokog rizika, ne i kod onakvih kakva je bila protiv »Osijeka«. Namjerno sam kupio pretplatu u sektoru I3 i to na poziciji prvi red sjedala broj 1 i 2 kako bi mi sin imao najbolji mogući pregled. Tek mu je sedam godina, sad će u drugi razred pa sam mislio da će mu te pozicije biti najbolje. Iznenadilo me kad sam vidio podignutu ogradu – pa na utakmici jednakog rizika protiv »Lokomotive« ne da nije bila podignuta, nego smo svi stajali naslonjeni na nju i baš se ništa negativno nije dogodilo!

Kad ste vidjeli da je ograda podignuta, sina ste dignuli kako bi mogao neometano gledati utakmicu?

– Tako je, to sam i objašnjavao policajcima no oni su mi, ponavljam vrlo uljudno, rekli da tako nešto nije dozvoljeno iz sigurnosnih razloga. Nakon kraćeg razgovora, prihvatio sam njihove argumente i nastavili smo gledati utakmicu.

Što sad?

– Svima je nama teško pao rastanak s Kantridom, na Rujevicu se tek navikavamo. Tamo je sve bilo uhodano, ovdje se još uvijek tražimo. Dijelovi oko stadiona su nedovršeni, treba se naprosto naviknuti, a to traži strpljenja i vremena.

Gdje ste imali pretplatu na Kantridi?

– A gdje – pa na sektoru D, gdje drugdje!

Je li vas iznenadila cijena pretplate za »I« sektor na Rujevici? Budući da ste bili na D tribini, pretpostavljam da nije bilo baš lako vidjeti iznose iskazane za novi stadion?

– Itekako! Na Kantridi je cijena bila dva puta po 150 kuna, po svakoj polusezoni, a Patrik besplatno. Na Rujevici je za mene porast cijene bio golemih 925 kuna jer osim što sam morao za sebe platiti 850 umjesto 300 kuna, sad je tu i Patrik za koga je godišnja ulaznica 425 kuna. Velik je to novac i poskupljenje od nekih 300 posto, ako dobro računam.

Znam, i sam sam bio pretplatnik na D, sada na I3. No mogli ste taj iznos platiti obročno, na deset rata.

– Blago vama, ja još uvijek otplaćujem rate za Sevillu tako da nisam mogao dignuti još jedan kredit za otplatu pretplate.

Nepotrebne tenzije

Bili ste u Sevilli?

– I jedne i druge godine, na Betisu i Sevilli. Na ovom drugom gostovanju bili smo čitava obitelj, na stadionu Ramón Sánchez-Pizjuá bio je i Patrik.

Svaka čast, sedam godina, a već na jednom tako zahtjevnom gostovanju!

– Kako da ne, bili smo mi i u Budimpešti protiv Ferencvarosa. Godinama sam odan Rijeci, pratim njezine nastupe kad god mogu, doma ne propuštam utakmice. Patrik je isto takav, obožava Rijeku.

Situacija se oko vas uskovitlala, kako je reagirala uprava Rijeke?

– Sjajno, onako kako priliči. Nazvali su nas, ponudili zamjenu pozicija sjedenja, raspitivali se o svemu, o postupanju policije, a moram istaknuti da nas je osobno obišao i predsjednik Damir Mišković kad je putovao u krčku zračnu luku, prije odlaska u Nigeriju.  I on se raspitivao o svemu, kako se prema nama postupalo, jesmo li zadovoljni Rujevicom, što nam nije po volji.

Imate li osjećaj da se već neko vrijeme iskazuju određene negativne tenzije navijača?

– Da, postoje tenzije jer navikavanje na Rujevicu, kao sam istaknuo, traži privikavanje. Bilo bi mi jako drago kad bismo svi zajedno, i uprava i mi navijači, sačuvali prisebnost, naprosto ne smijemo dopustiti da naša lijepa priča skrene u neke neželjene vode. I naglašavam – za razgovor je uvijek potrebno dvoje, ni jedna strana ne smije zastraniti, svi se problemi mogu riješiti razgovorom. To moramo shvatiti i mi navijači, to mora imati na umu i uprava. Ljubav prema Rijeci je vječna, ne smijemo dopustiti da nam bilo što poremeti sklad, da se ne daj Bože ne bi ponovile tužne slike iz nekih drugih sredina.

Samo Rijeka – taj poklič odanosti i ljubavi ne smiju poremetiti ni šljapkanje po dijelom još uvijek gradilištu Rujevice, ni nešto duže čekanje na skeniranje ulaznica, baš kao ni neka neželjena lopta u vlastitoj mreži. I još nešto, ne manje važno: svađe unutar jednog kluba, velika su sreća isključivo za – navijače drugih klubova.