RIJEKA Startom Nike Galešića u početnoj postavi utakmice protiv Istre 1961 na Rujevici je nastavljena priča oko afirmacije mladih igrača. I prije dolaska Simona Rožmana to je bio novi petogodišnji plan Rijeke, a slovenski strateg samo je nastavio sprovoditi u djelo ono što je počeo Igor Bišćan.

Kaže se da nogometni klub počinje gurati mlade igrače tek onda kada nema novaca za dovoditi one koji su već formirani, što je i kod Rijeke većim dijelom slučaj, ali na putu igračke afirmacije, koja je preduvjet da klub živi od njihove prodaje, mladi igrači ne smiju ostati usamljeni.

– Zadovoljan sam jer su onaj moj plan o pet mladih igrača u pet godina nadmašili, ali moramo im biti podrška u svakom trenutku. Imat će boljih i lošijih utakmica, mladi su i oscilirat će pa moramo to istrpjeti i biti uz njih, no presretan sam iskorakom koji su napravili – govorio je Damir Mišković, predsjednik Rijeke, nakon osvojenog Kupa u Šibeniku.

Nije uopće sporno da i klub i navijači moraju biti podrška mladim igračima onda kada ne igraju dobro, da onome koji je ocijenjen kao klupski projekt treba zažmiriti na poneku pogrešku i dati podršku nakon nekih partija koje nisu uvjerljive, ali i stvoriti sve preduvjete za pravilni razvoj jer je to jedini put da danas-sutra, i Rijeka i sami ti igrači, nekim inozemnim transferom naplate svoje igre i godine ulaganja u njihovo nogometno sazrijevanje.

Plodovi rada

Drugim riječima, pozitivna je stvar što je Rijeka kroz igrače u prvoj momčadi počela predstavljati plodove rada vlastite škole nogometa, ali da bi stasali na pravi način, treba ih okružiti igračima koji će olakšati to njihovo igračko sazrijevanje.

Rijeka je, zbog situacije u kojoj se nalazila prije ulaska Damira Miškovića u klub, već jednom »uništila« darovitu generaciju, bacivši je »u vatru« u nekontroliranim uvjetima i u lošoj klupskoj situaciji. Prije deset godina silom (ne)prilika, odnosno zbog financijske neimaštine, Rijeka je iz juniorske momčadi promovirala darovitog trenera Alena Horvata te čitav niz igrača koji su, prema subjektivnom dojmu, pokazivali možda i veću kvalitetu i potencijal od onih koji su zadnjih godina izašli iz riječke škole nogometa.

A pritom su mogućnosti za selekciju bile puno skromnije budući da je Zadranin Čulina bio jedini izvan riječko-istarskog bazena. Bila je to generacija u kojoj je bilo mladih reprezentativaca (Datković, Miloš, Močinić, Živulić, Čulina, Sluga…), najboljih strijelaca HNL-a u svojim uzrastima (Pilčić, Matovina, Mance…), velikih talenata (Stepčić…) i igrača koji su kasnije postali dobri prvoligaški igrači (Grujević…), ali i koja se razvijala strepeći do zadnjeg kola hoće li morati u dodatne kvalifikacije za ostanak u Prvoj HNL.

Neki su zbog svoje kvalitete i uloženog rada kasnije isplivali pa i danas igraju prvoligaški nogomet u nekom od europskih klubova (Datković, Miloš, Živulić…), a drugi se izgubili u regionalnim okvirima (Pilčić, Matovina, Mance…). Nikad nećemo znati bi li njihov konačni igrački domet bio veći da su se razvijali u kontroliranim uvjetima i okruženi kvalitetnijim i iskusnijim suigračima koji će ispravljati njihove pogreške, ali definitivno bi imali puno veće izglede za to ostvariti.

Barem tako sugerira primjer Ivan Močinić koji je, ako ne računamo vratara Slugu koji je puno bio po posudbama, jedini iz te generacije donio Rijeci financijsku korist u vidu izlaznog transfera.

Nesretna ozljeda

U Horvatovoj Rijeci igrao je okružen suigračima upitne kvalitete poput Dedića i Salčinovića, odnosno neiskusnima kao što je i sam poput Živulića ili tek nešto starijeg Kreilacha, te figurirao kao samo jedan od talenata pored čijeg je igračkog dometa stajao upitnik.

Kada je dvije godine kasnije igrao u momčadi koja je imala glavu i rep, okružen Moisesom, Jajalom, Brezovcem, Kneževićem ili Leškovićem, samo nesretna ozljeda ga je onemogućila u tome da kao 21-godišnjak ne zaigra na otvaranju Svjetskog prvenstva protiv Brazila.

Današnja Rijeka se ne može uspoređivati s onom od prije deset godina, kao najznačajniji faktor iskače moderni trening kamp koji »bijeli« danas imaju na raspolaganju i u kojem treniraju sve generacije riječkog prvoligaša. Baš zbog toga moraju napraviti sve da još jedna generacija ne zapne u razvoju, već im mora pomoći još ponekim »Andrijaševićem« koji će, kako je to rekao sam Galešić nakon debija, stati uz mlade igrače i ispraviti njihovu pogrešku kada se dogodi.

Zapravo, današnja Rijeka se nalazi u svojevrsnom vakuumu budući da na papiru ima igrače koji svojom kvalitetom mogu pomoći mladima da stasaju na pravi način, ali na travnjaku to ne pokazuju. Mladi su definitivno put kojim Rijeka danas mora ići, ali ako platforma za njihov igrački razvoj ne bude dobra, odnosno ako u budućnosti kao posljedica toga izostanu očekivani prihodi od njihovih transfera, samofinanciranje kluba, a samim time i perspektiva, bit će na klimavim nogama.