RIJEKA  Poslije osvojenog SuperSport Hrvatskog kupa Rijeke, sedmog u povijesti, te druge dvostruke krune, ispred miks-zone primijetili smo skupinu od šest-sedam mladih ljudi okupljeni oko jednog malo vremešnijeg gospodina. Oniži, orlovskog nosa. Stajao je sa strane pazeći da nekome slučajno ne zasmeta, čiji bi god pogled slučajno uhvatio, uzvratio bi osmijehom i pozdravio kimanjem glave. Vidiš iz aviona da je to: otac koji puca od ponosa. A kad čuješ da priča francuski, onda je pitanje: »Tata Djouahra«? zapravo retoričko.

Ne govori čovjek ni engleski, ni talijanski. Niti je onako opijen srećom uopće išta ikome govorio. Pogledom je pomno pratio koji igrači prolaze, čekajući da vidi i zagrli sina. Uz pomoć svojih mladih rođaka koji govore engleski nekako je prozborio samo:

– Da, ja sam Naisov tata. Oprostite, ali toliko sam uzbuđen i ganut da ni ne znam što bih rekao osim toga da sam neopisivo presretan i neopisivo ponosan. Hvala svima koji su Naisa ovdje dočekali i svaki ga dan tretiraju, ne kao da je stranac, nego kao da je rođeni Riječanin. To nama, njegovoj obitelji, znači sve na svijetu.

Lupao se po grudima, po srcu, simbolički pokazujući i zahvalu i ponos. Koju minutu kasnije došetao je i onaj kojeg voli više od sebe. Nais Djouahra. Jedan od najvećih junaka riječke duple krune. Neupitno najveći junak drugog osvojenog trofeja.

Ima 25 godina. Na Kvarner je došao prije gotovo tri godine. I nekako je bilo nemoguće pobjeći od zaključka da nije slučajno kod svakog trenera bio u drugom planu. Pa je poslan i na posudbu. Drag, simpatičan, talentiran, borben, ali… Puno zuji, malo meda daje.

Starter

Dok treneri nisu polako odlazili ili smjenjivani, jedan za drugim. A momčad u ruke dobio Đalović. I malo-pomalo Rijeka je dobila Naisa – startera. Lijeva i desna strana napada. Nekoliko puta i na »desetki«. Pa kad se podvuče crta: 35 utakmica, šest golova, četiri asistencije.

Dobar dio tih golova – ključni. Oni koju su donijeli i naslov i kup. Promašena akvizicija jedan je od najvećih junaka povijesne sezone.

I igrač kojem 30. srpnja istječe ugovor s Rijekom. Dobro plaćeni igrač. Čak i izvan gabarita ove današnje Rijeke. Puno se toga promijeni u tri godine. Odigrao je sjajnu sezonu i slobodan je igrač.

Govorio je kao otac. Vidno presretan, a još više samozatajan. »Sotto voce«. Kao da mu je neugodno što je baš on najtraženiji sugovornik.

– Osjećam se tako da je možda najbolje da ništa ni ne govorim nekoliko dana jer ja… Ne mogu vjerovati što smo sve napravili. Racionalno znam da je to povijesni uspjeh, svjestan sam da sam zabio gol za kup i neke važne u prvenstvu, znam da će se ovo zauvijek pamtiti, znam da je gol bio prelijep, ali evo… U posljednjih sat vremena sam slavio na terenu pa dobio medalju i podigao trofej pa slavio u svlačionici pa za uskoro krećem na još jednu erupciju sreće u središte grada zajedno s navijačima. Sretan sam više nego što se riječima može opisati i sve mi se čini nevjerojatnim. Jer doslovno živim – ostvarenje snova – pričao je Djouahra.

– A gol… ‘Ajme, ne znam ni sam otkud mi je to došlo. Neka instinkt valjda. U tom fragmentu sekundu svjestan si pozicije na travnjaku, svjestan si da po svakoj logici trebaš dodati, ali jednostavno te nešto preuzme, nešto jače od tebe. Na tren podigneš pogled, povučeš taj šut i koliko god jak bio… Meni je taj let lopte trajao »pola utakmice«. I onda je vidim kako se zabije u rašlje. A za dalje me ne pitajte. Morat ću pogledati snimku da vidim koliko sam skakao, gdje sam trčao i što sam radio od sreće. Ono što znam je da sam presretan zbog navijača Rijeke i zbog mog kluba. Jer savršeno dobro znam i osjećam koliko to znači svima u klubu koji su uvijek bili uz nas i svim navijačima koji su također, doslovno uvijek, bili uz nas. Izgubimo treću utakmicu zaredom, ljudi nam skandiraju da smo prvaci. Izgubimo u predzadnjem kolu u utakmici u kojoj smo mogli osigurati naslov, odemo pod tribinu s našim navijačima zapljeskati i zahvaliti ljudima na navijanju, pokušati im gestom pokazati koliko nam je žao što smo ih razočarali, a oni nam opet skandiraju i poručuju: bit ćete prvaci. Pa gdje drugdje toga ima osim u Rijeci?!

Je li to »slatka osveta« za sve koji su sumnjali u vas, a vi dokazali da ste igrač kojeg čekaju veći klubovi od Rijeke?

– Prvo i osnovno: Rijeka jest veliki klub! Drugo, nema nikakve osvete, nego sreća što sam tu, što imam ovakve suigrače, trenere, ljude koji vode klub, navijače. Sreća, samo sreća i pozitiva. I trofeji. Dva trofeja. I prvenstvo i kup osvojila je Rijeka, a ja sam dao svoj doprinos. Ništa me drugo ne zanima osim da ovaj osjećaj potraje što duže jer ovaj klub i ovaj grad to zaslužuju.

Ljubav i podrška

Kako ste nakon ulaska u sezonu i brzu smjene trenera pa onog europskog brodoloma u Sloveniji pronašli samopouzdanje za nešto što doslovno nitko osim vas i ljudi u klubu nije ni na sekundu pomislio da možete ostvariti?

– A tako što smo takav klub i takva momčad s takvim trenerom. I za sebe osobno mogu reći kako doslovno svaki put kad istrčim na teren to činim s vjerom kako ću pobijediti, kako ćemo se moji suigrači i ja boriti sa svime što imamo u sebi da kao jedan idemo do pobjede. Nekad je to tako da većinu utakmice napadaš, nekad ispadne da se moraš braniti, ali uvijek se borimo i uvijek vjerujemo, a nikad ne odstupamo od svoje ideje i nikad ne sumnjamo da će se strahovito naporan rad koji smo uložili na kraju sigurno vratiti kroz uspjeh, ostvarenja želja i snova. I ove sam sezone čekao svoju prigodu. Kad mi je trener tu prigodu dao, od prve sam sekunde krenuo ne sumnjajući da ću mu vratiti povjerenje. Ne samo kroz golove, asistencije ili driblinge, nego i borbenošću, poštovanjem svake trenerove zamisli. To je Rijeka. Uvijek želiš pomoći suigraču i uvijek znaš da oni to isto uvijek žele napraviti za tebe.

Navijači?

– Jednostavno najbolji. I da, itekako osjećam tu njihovu ljubav i podršku. Momčadi, ali i meni osobno. Na tome sam neizmjerno zahvalan i utoliko sretniji što evo, opet slavimo s njima i za njih.

Hoćemo li se pozdraviti sada ili ćete doći oprostiti se sa svima prije odlaska? Ugovor vam ističe i naveliko se piše kako ste zapravo već bivši igrač Rijeke.

– O ne, ne, ne…! Tko kaže da sigurno odlazim iz Rijeke? Nema nikakve demagogije, nego samo iskrenost i istina. Iza svih nas je velika sezona. Idemo još slaviti. A onda se i dobro odmoriti. Pa odmoreni i kad se slegnu emocije dobro razmisliti. Dakle, preda mnom je vrijeme slavlja i odmora pa tek onda promišljanje o vlastitoj budućnosti. Dakle, još jednom, iskreno i samo istina: posebno kao slobodan igrač imat ću više opcija i neću reći da sigurno ostajem, ali ono što vam bez sekunde razmišljanja mogu reći jest da sigurno nisam već odlučio kako sam odigrao svoju posljednju utakmicu za Rijeku. Daleko od toga. Dajmo da prođe malo vremena pa ćemo vidjeti. Možda se dogodi odlazak, a možda bude i nastavak karijere u ovom velikom klubu s kojim sam osvojio i titulu i kup – rekao nam je Nais Djouahra.