Svi koji su pobliže upoznati  kako su neke stvari posložene u stručnom stožeru prve momčadi »Rijeke«¸, znaju da se u ove dvije i pol godine pomoćni trener Vjeko Miletić isprofilirao u prvoga među jednakima kada je riječ o najbližim suradnicima Matjaža Keka. Uostalom, nisu Miletića slučajno zaobišle promjene u Kekovu stožeru nakon neuspješnog otvaranja nove sezone. Vjeko je dijete Kantride, veznjak ponikao u generaciji juniora »Rijeke« rođenih 1969. godine, koji je igrao u »Lučkom radniku«, »Rijeci«, »Pomorcu«, »Orijentu i »Krku«. Godine 2009. preuzeo je pionire »Rijeke« započevši trenersku karijeru koja je ozbiljnije konture poprimila njegovim priključivanjem stožeru prve momčadi po dolasku Matjaža Keka na Kantridu. Naravno da se i u stožeru prve momčadi »Rijeke« osjeća stanovito olakšanje nakon premijerne ovosezonske pobjede nad »Lokomotivom«. Iz šestog pokušaja…

– Ta pobjeda je potvrda svega onoga što smo radili u posljednje vrijeme i što se nažalost reflektiralo tek sada u prvoj utakmici odigranoj na novom stadionu. Ali, treba uzeti u obzir da smo mi i u prethodnim utakmicama imali jednako dobre prilike, ali neke lopte jednostavo nisu htjele u mrežu. Ono što je sada Leovcu ušlo protiv »Lokomotive« u prethodnim ogledima nije. Sjetite se prilika protiv »Aberdeena« na Kantridi, promašenih jedanaesteraca… Da su neke od tih situacija otišle u drugom smjeru vjerojatno bi sada sve to izgledalo bitno drugačije – podsjeća Miletić, koji je imao tu čast da je za svoje igračke karijere igrao na svim stadionima u gradu Rijeci.

Kako ga se dojmio novi stadion na Rujevici?

Posebna energija

– Kantrida je sa sobom nosila jednu posebnu energiju, ali na Rujevici je taj dodir navijača i igrača puno drugačiji, sve je puno bliže. Ovo je baš pravi nogometni ambijent gdje imaš osjećaj da možeš dotaknuti navijače, ali i da navijač može potapšati igrača po leđima i reći mu: bravo. Cijeli kamp je motiv igračima, a ne samo stadion.Miletić spada u generacije koja je u nogometnom smislu odrastala na brojnim riječkim betonskim igralištima, odnosno na »šljaci« pomoćnog igrališta na Kantridi ili igralištu INA-e, kojima je treniranje, pa i igranje na travi bio rijedak privilegij.

– Baš smo nedavno pričali s čime smo se sve susretali u nedalekoj klupskoj povijesti. Išlo se na gostovanje u Split s privatnim automobilima i kombijima, znao nam se pokvariti autobus, pa nismo smjeli ići u neke restorane jer je klub ostajao dužan… Da ne pričam o tome u kakvim smo uvjetima trenirali. Kada uzmeš u obzir sve te stvari onda vidiš da je ovo što se dogodilo na Rujevici – čudo.

Optimist

A navijači »Rijeke« priželjkuju čudo u subotu, naime s obzirom na posljednje rezultate »bijelih« na gostovanju kod »modrih«, ali i činjenicu da ova momčad nije tako uvjerljiva ovoga ljeta svaki pozitivan rezultat može se smatrati u najmanju ruku ugodnim iznenađenjem.

– Ja sam uvijek optimist. Naravno da nam rezultati u prošlosti govore drugačije, ali, mi smo i prošle godine u finalu Kupa u Maksimiru napravili dobar rezultat. Dakle, Maksimir sigurno nije neosvojiva tvrđava, a stvar je nas, igrača i trenera kako se pripremiti za tu utakmicu, kako izaći na teren. Na kraju priče »Dinamo« je pokazao da ima slabosti. Vodili su u Norveškoj 3:0 pa su na kraju spašavali živu glavu. »Dinamo« nije nepobjediv, ali želimo li to dokazati puno toga ovisiti će o nama. U svakom slučaju vjerujem da se može napraviti dobar rezultat.

Nedavno je došlo do promjena u stručnom stožeru, nova lica su za Miletića dobro znana.

– Ipak sam ja dijete »Rijeke« i većina ljudi koja je prošla kroz ovaj klub na nekoj od funkcija je meni poznata. S Dankom Matrljanom i Mladenom Žganjerom sam igrao, dobro ih poznajem. Što se samih promjena tiče, ljudi koji brinu o tome u klubu razmišljali su na način da s novim ljudima žele donijeti novu energiju, vrijeme će pokazati koliko je to dobro. Ja sam profesionalac i prihvaćam sve one ljude koji vole i žele raditi. Naravno da sam otvoren za razgovor i suradnju.

Vjetar u leđa

Šira javnost vjerojatno nije upoznata s time da je Miletić dragovoljac Domovinskog rata, da je kao daroviti igrač »Rijeke« posuđen u redove »Lučkog radnika«, no u jednom trenutku je shvativši delikatnost trenutka u kojem se našla mlada država  odbacio kopačke i krenuo na ličko ratište. Kasnije je po povratku iz Like potpisao profesionalni ugovor s »Rijekom«. Iz vojničkih čizama i rovova među nogometne profesionalce! 

– Unatoč tome što je dan prisjećanja na Oluju veliki dan za sve nas, Rade Ljepojević i ja smo već imali ujutro na Rujevici analizu utakmice s »Lokomtivom«, popodne je trening tako da ćemo ovaj blagdan provesti radno i svečarski. Naravno da sam izuzetno ponosan na ove dane. Ljudi ponekad zaborave na ono što je bilo nekad i kako je to nekad izgledalo. Na svemu što imamo danas možemo na jedan način zahvaliti svim tim ljudima koji su sudjelovali u ratu. Iako se Oluja događala više dana, ovaj dan je na neki način kruna  svega onoga što se događalo u kolovozu 1995. godine, ali prethodnih godina. Sigurno da je ta pobjeda predstavljala veliki vjetar u leđa svima nama koji smo na ovaj ili onaj doprinjeli izgradnji države.

Vjeko je bio dio glasovite riječke A bojne 111. brigade. U nogometnim krugovima kruži priča da u svom ratnom putu ima zapisan i jedan veliki trofej: obaranje neprijateljskog zrakoplova na ličkom nebu!

– Istina, srušio sam zrakoplov u studenom 1991. godine. Dobili smo osvajanjem delničke vojarne dvije protuzrakoplovne rakete Strijela 2, a budući da sam u JNA obučen za rukovanjem tim oružjem meni je pripao jedan primjerak.

Nastradao je Galeb – jurišni zrakoplov JNA.

– Nisam sto posto siguran, ali prema onome što su dečki javljali bio je u pitanju Galeb – skromno je zaključio pomoćnik »Rijeke«.