RIJEKA  Sredina je kolovoza, a Rijeka se po običaju u ovo vrijeme prisjeća 29. kolovoza 2013. i već pomalo antologijske utakmice u Stuttgartu kada je remijem (2:2) prvi put izborena skupina Europske lige. Bijeli su u pomalo šokantnoj utakmici u Mercedes Areni sačuvali prednost od 2:1 s Kantride. U 93. minuti na dodavanje Močinića zabio je iz kontre Mujanović za konačan remi i veliko riječko slavlje u bordo dresovima pred nekoliko tisuća svojih navijača. Bio je to povijesni trenutak, natjecateljski i veći od pobjede (3:1) nad Real Madridom pod stijenama 1984. Nakon toga počeo je strelovit uspon Rijeke u Europi, Bijeli su tada izborili utakmice u skupini s Olympiqueom, Betisom i Vitorijom, a kasnije su još triput igrali skupine Europske lige uz dojmljive oglede sa Sevillom, Feynoordom, Milanom, AEK-om, Napolijem, Real Sociedadom…

Rijeka sada mora još na Rujevici odraditi uzvrat s Torshavnom iz kojeg nosi kapital od dva gola (3:1), ali realnost je takva da je svi već opravdano vide u doigravanju s Lilleom, još jednim velikim protivnikom. I pred posljednjom preprekom na putu, ovoga puta skupinom Konferencijske lige. Natjecanje je nižeg ranga, ali Rijeka ima jasan cilj, zaigrati peti put u skupini.

– To su mi bile prve pripreme s Rijekom, a sjećam se Žiline, Metalista u kvalifikacijama. Na Kantridi je bila sjajna atmosfera, ali jedan mi je detalj posebno ostao u sjećanju kada smo igrali na Mercedes Areni – kaže Mate Maleš, koji je kasnije kao kapetan odveo Bijele do naslova prvaka, evocirajući uspomene na Stuttgart. – U uzvratu nam nije bilo svejedno, postojala je lagana trema, ali vjerovali smo u sebe i zasluženo smo prošli. Taj detalj vezan je uz izlazak na zagrijavanje. Kada sam vidio onoliko naših navijača, naježio sam se. Ali taj osjećaj i podrška s tribina kao da su nam dali neku posebnu snagu za prolaz. To je bilo nešto baš posebno.

Taj trenutak označio je na neki način i novi početak, potekla je europska Rijeka.

– Sjećam se da je Luka Marić bio kapetan, moj stari prijatelj. Igrali su još Vargić, Benko, Močinić, Mujanović, koji je zabio. To je bilo neopisivo. Posebno kad je sviran kraj. Oduševila me ta radost igrača i navijača, to može samo nogomet. Za svakog igrača to je jedan od najboljih osjećaja. Pogotovo je to puno značilo za jedan klub poput Rijeke. Pod Damirom Miškovićem to je bilo jako bitno za klub i grad, bio je to početak jedne nove ere Rijeke.

Rijeka i Jakirović

Uz Maleša i ostatak momčadi igrali su tada i Škarabot, Lešković, Pokrivač, Kvržić, Alispahić, Anas Sharbini i Krstanović.

– Evo, baš sam se neki dan čuo s Marićem. Uvijek je lijepo sjetiti se suigrača i tih trenutaka.

Nogometaši Rijeke za koji će se dan vrlo izgledno naći u sličnoj situaciji. Prepreka do skupine je favorit Lille.

– Gledao sam utakmicu s Farskih Otoka. Dečki su super odradili utakmicu i imaju dobar rezultat uoči uzvrata. Vjerujem da će doma to odraditi još bolje i uvjerljivije. Lille? Svi vjerujemo u prolaz protiv Torshavna, a onda ovu generaciju čeka nešto slično kao i nas prije deset godina kada smo dobili Stuttgart. Nema druge, treba vjerovati u sebe, stožer i navijače. Vrijeme je kada se u kontekstu ovakvih natjecanja svakoga može dobiti i od svakoga izgubiti. Lilleu neće biti nimalo lako i stvarno mislim da Rijeka ima tu kvalitetu da odgovori na ovaj izazov kao što smo mi to učinili protiv Stuttgarta.

Mate Maleš/I. TOMIĆ

Rijeka je furiozno krenula u sezonu, posrnula je tek na Poljudu.

– Meni je Rijeka uvijek dobra. Izuzetak je prvi dio prošle sezone, ali i to je dio sporta. Događaju se i oscilacije, loši trenuci. To je normalno u životu svakog kluba. Uđe se u neki pad i negativan trend i onda jednostavno nikako ne ide. Sa Sergejom Jakirovićem uspjelo se sve to preokrenuti. Rijeka dovodi uvijek zanimljive igrače, radi transfere i vjerujem da će ove sezone biti u vrhu hrvatskog nogometa.

Trener Jakirović dobio je dijelom i trenersko-menadžerske ovlasti. Stvorena je izrazito mlada, ali uspjeha gladna momčad.

– Rijeka se okrenula trendu dovođenja mladih, potentnih igrača. Neki se uspiju nametnuti, neki oživjeti karijeru. Sviđa mi se stil rada trenera Jakirovića, ali i njegova filozofija nogometa. Sadašnji igrači pokazuju talent, a vjerujem da mogu još više napredovati. Jakirovića poznajem, stariji je od mene, a pratio sam ga i kao igrača. Kao trenera pratio sam ga u Gorici i Zrinjskom te njegovi rezultati nisu slučajnost. Trener je koji ima lidersku ulogu, momčad ga sluša i zna što želi. Drago mi je i zbog njega i zbog Rijeke što im dobro ide. Meni je Rijeka u srcu.

Trenerske vode

Dinamo je Dinamo, Hajduk opet igra zapaženu ulogu i puni stadione, Osijek doživljava neke nove trenutke na Opus Areni… Kakvo prvenstvo očekivati?

– Prvenstvo je zanimljivo već zadnjih nekoliko godina, a bit će i opet. To je super. Ta borba klubova, bodovna izjednačenost. Bit će sigurno opet atraktivnih utakmica, pobjeda i poraza. Nije ni prije bilo lakih utakmica, a pogotovo ih nema sada. Najbolji primjer je posljednja utakmica Dinama s Goricom. Znam kako sve to funkcionira. Ogroman je broj mladih i dobrih igrača koji dolaze. Radi se i trenira gotovo svaki dan i to je odlična stvar za sve nas.

Maleš, sada 33-godišnjak, najbolje igračke godine proveo je na Kvarneru, a profesionalnu igračku karijeru završio je ove godine u siječnju u redovima Lokosa. Dalje jednostavno nije išlo…

– Stavio sam, ono što se kaže, kopačke o klin. Dosta je bilo boli, injekcija i tableta. Prošao sam dosta ozljeda i operacija jer nogomet troši. Mogao sam možda još malo igrati, ali pod ručnom na 60-ak posto, ali to nije to. Kada sam vidio da me poslije svakog treninga boli, da moram dozirati neke stvari, odlučio sam prestati aktivno igrati. Čak sam i šest mjeseci prije kraja ugovora prestao igrati. Uhvatio sam se trenerskoga posla, pomoćnik sam Nikici Jelaviću u juniorima Lokomotive. To mi je super. Radimo s mladima, znam kako im pomoći jer sam sve to prošao. Cilj mi je pomagati im u razvoju.

Juniore Lokosa donedavno je vodio i Jasmin Agić, još jedan bivši igrač Rijeke. Lokomotivina škola u vrhu je HNL-a, bolja iz godine u godinu.

– Jasmin Agić se priključio prvoj momčadi, a Lokomotivina škola je jako dobra. Za nju se već zna dugi niz godina. Kvalitetno se radi, puno je igrača prošlo njezinu školu, opstalo u prvoj momčadi i u HNL-u. Dobra je organizacija, a napravljeni su i dobri transferi. Gušt je biti dio te priče i stjecati iskustvo. Kačavenda i Stojković kao primjeri? Dosta se piše da su blizu Dinama i to dosta govori.

Igračka karijera je završena, ali Maleš se i dalje vidi u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

– Zadovoljan sam svojom igračkom karijerom. Uvijek može i bolje i gore. Sebe i dalje vidim u trenerskom poslu. Znam što sam imao kao mladi igrač, a što mi je nedostajalo. Tako nastojim djelovati. Kroz trening, liderstvo, podršku, savjete… Puno je segmenata koje treba učiti mlade igrače, a ja jednostavno uživam u svom poslu – zaključio je Maleš.