RIJEKA Na službenim stranicama HNK Rijeke objavljen je opširan razgovor s Rankom Buketom, dugogodišnjim asistentom Srećka Juričića, sportskog direktora Rijeke u eri trofejnog predsjednika Damira Miškovića. Razgovor prenosimo u cijelosti:

“Što je jedan ozbiljni klub bez nekog svog osobenjaka, svog nekog Bukete koji mlade nogometaše voli izvlačiti na svjetlo dana ukazujući na njihovu kvalitetu u nastajanju…? Ne bi bilo ni njegovih dobrih zafrkancija koje razbijaju discipliniranu atmosferu prvoligaških hodnika, niti dosjetki kojima provocira okolinu, baš kao da pita da mu se odgovori još domišljatije, niti onih dugih pogleda u daljinu stadiona dok razmišlja o nekom novom farabutu od čijih se, prirodom danih, još nezgrapnih, uličnih udaraca tek može izbrusiti visoka elegancija dostojna vrhunskih golova, paseva i driblinga..

Ranko Buketa je za “Rijeku” taj – čuvar tradicije, ali i izuzetno promišljeni korisnik suvremenih nogometnih trendova i navika, on je dobar i loš policajac u jednoj osobi – kako već prema kome, direktan i čvrst u svojim stručnim u tvrdnjama, suosjećajan i otvoren za sve druge ljudske kategorije, a ponajviše emotivan kada je u pitanju “Rijeka” čije utakmice i danas uglavnom gleda sam:

– Utakmice “Rijeke” prolazim emotivno i volim to proraditi sam sa sobom. Nepriznati gol 1999. mi je bio jako težak, ali zato je osvajanje Prvenstva 2017. bilo neopisivo. U zadnje vrijeme po mom su guštu utakmice “Rijeke” poput osvajanja Kupa u Puli jer slatke su te pobjede nad “Dinamom”. Ipak, najljepše od riječkog nogometa vezujem uz pune tribine na Rujevici, dobre rezultate na terenu, sve te ljude koji dolaze na utakmice, pa još ako se na njima pokažu i naši dečki iz Škole nogometa – to su za mene idealne partije, otkrio nam je ovaj prekaljeni nogometni vuk HNK Rijeka.

Stručni koordinator Škole nogometa zadnjih 9 godina obogaćuje rad riječkog omladinskog pogona jer je tijekom svoje neplanirane, četrdesetogodišnje nogometne karijere, kako sam kaže, izbrusio miris za mlade igrače:

– Zbog njih volim nogomet. Imam taj osjećaj koji me nikada nije prevario. Naravno, trud i zalaganja su temelj, ali odluke, hrabrost, herc da se nešto napravi s njima su na samim trenerima. Ono što je zadaća nogometne škole jest napraviti toliko dobar proizvod da isprovocira trenera prve momčadi da ga uoči. Mislim da smo mogli hrabrije “iritirati” igračima iz Škole nogometa i za vrijeme nekih tvrđih trenera “Rijeke”, a to mislim i danas. Inače sam i kritičan, ali i samokritičan. S nogama sam uvijek čvrsto na zemlji, a kompromisima nisam sklon, reći će za sebe Buketa čija je karijera seniorskog trenera započela u “Rijeci” 1986. godine kada je kao trener iz omladinskog pogona, gdje je svojevremeno zamijenio Vladimira Lukarića, “zamjenski uskočio” i na poziv Josipa Skoblara, sportskog direktora, u prvu momčad “Rijeke”. Uz kolegu Marijana Jantoljaka, a onda i Zorana Šestana trenirao je “Rijeku” 6 mjeseci i taj mu je period jedan od ljepših nogometnih perioda u životu.

– Svjestan sam da ne bih bio izbor za trenera “Rijeke” da je klub tada stajao financijski bolje. No, bez obzira, to mi je i danas jedno od ljepših sjećanja na “Rijeku” u kojoj sam ranije kao igrač bez profesionalnih ambicija, tj. dečko iz Elektro škole (koji nije imao naviku niti nositi knjige u školu!) prošao gotovo sve nogometne kategorije. Bio sam dijelom odlične generacije igrača: Ravnić, Desnica, Šestan pa je tako nekako ispalo da sam i ja bio dobar s njima, kaže nam Buketa šaleći se na svoj račun što i inače često čini te nastavlja:

– Igrao sam nogomet iz ljubavi, nikakva me karijera nije privlačila, ali kada su se počele otvarati trenerske prilike prihvaćao sam ih. Prvo sam radio kao trener za “Rijeku”, u Nogometnom klubu Ina. Tu negdje je započeo i moj snažan angažman za mlade igrače i njihove seniorske prilike – iz “Ine” sam u “Rijeku”, primjerice, tada doveo jednog dječaka kojeg smo kasnije svi zapamtili – Igora Budana. Nakon 10 godina u “Rijeci”, primio sam poziv Srećka Juričića za mjesto asistenta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje smo odlično surađivali, znalo se tko je asistent, a tko šef. Odlazak u UAE kapitalizirao se i narednih 10 godina koje sam proveo – što kao izbornik, što kao trener u inozemstvu: Malezija, Vijetnam, Brunei… Iako nisam bio veliki igrač, nogometno ime, nitko mi nije otvarao vrata, laktario za mene, uvjerio sam se da se svaki rad i trud isplate. I danas se educiram, svakoga dana. Nastojim pomoći mlađim kolegama, signaliziram im, ali onda ih pustim da sami donesu svoje odluke, ne forsiram. Također, i ja učim od njih.

Buketino desetogodišnje nogometno iskustvo na Istoku moglo bi biti i kakav case study o tome što u relacijama trenerskih uspjeha znači točno pogođena doza stručnosti, rada na sebi, ali i neizostavnih sastojaka poput nogometne strasti, intuicije te hrabrosti.

– Svi koji smo radili u inozemstvu znamo koliko je važno prilagoditi se mentalitetu podneblja u kojem se nalaziš. Također, važna je i hrabrost. Ja sam bio trener fajter, nisam ziheraš, volim izazove i mlade igrače pogotovo na prijelazima na kojima se nekima ne pružaju dovoljne prilike za seniorski nogomet. Zato sam svoj trenerski put sa seniorima uvijek koristio da otvaram vrata prvih momčadi mladim igračima. Često sam riskirao s njima, iako sam znao je cijena pogreške bila momentalno spakirati kofere i sjesti u avion za doma. Međutim, nisam posustajao u trenerskim odlukama i danas mi je to drago. U Bruneju sam, nakon izborničke dionice za reprezentaciju, poveo i DPMM – klub čiji je vlasnik bio tamošnji princ, veliki obožavatelj nogometa. U te tri godine DPMM je izašao iz anonimnosti, ušli smo u Premier ligu, zatim i u malezijsku Superligu gdje smo s većinom igrača ispod 21 godine postali vicešampioni i to u konkurenciji velikih igrača dovođenih iz velikih klubova poput “Real Madrida”.

U to vrijeme u jedan od klubova Malezijske lige doveden je i naš Boško Balaban, u DPMM su nam stigli Drpić i Bošnjak, a popularizacija hrvatskog nogometa se nastavila i nakon mog odlaska kada je brunejski princ izričito zahtijevao nogometnog trenera iz naše zemlje pa je tako u Bruneju završio i kolega Vjeran Šimunić. I još nešto – inozemni novci i rezultati u profesionalnom bavljenju nogometom su jedno. Drugo je to što se svako jutro u bijelom svijetu i dalje budiš sa srcem uz Radio Rijeku i Novi list.

Kada je riječ o nogometu nekad i sad, Buketa precizno i staloženo objašnjava kako je važno znati koliko je kojih promjena dovoljno, a što nikako ne bi smjelo otići u zaborav:

– Kada sam bio trener “Rijekine” nogometne škole nije nam dolazilo puno igrača sa strane, radili smo kvalitetu s onime što nam je bilo dostupno. Dečke smo dovodili praktički s ulica i igrališta riječkih kvartova: sa Zameta, Turnića, Krnjeva, Vežice. Zvuči nevjerojatno, ali problem nam je bio dovesti nekoga iz bliže okolice, iz Delnica ili iz Crikvenice. Mi treneri dijelili smo tek desetak lopti na sve uzraste škole, planirali smo rasporede da treninzi zimi budu gotovi do 17 sati jer tada bi vani već bio mrak, a osvjetljenja nije bilo. Smatram da smo i takvi – radili jako dobar posao, a i djeca tada imala su drugačije startne pozicije od današnjih klinaca. U ono vrijeme igrališta, dvorišta, ulice su bile prepune djece koja igraju nogomet i baš tu su se stvarali talenti. Bila im je potrebna jedna lopta, četiri grote za gol i bila je igra po cijele dane. Tako smo u jednoj sjajnoj generaciji imali nekoliko igrača iz praktički iste ulice. Smoje, njegov susjed Balaban, Mijatović koji je živio oko 500 metara dalje, Budan…Vrijeme ispred ekrana nije postojalo, a roditelji djecu nisu slali u nogomet da bi ih maknuli od nezdravog načina života ili jer su sanjali milijune. Igralo se iz ljubavi. U međuvremenu je došlo do velikih promjena od kojih one dobre uvijek podržavam: bolje uvjete, opremu za djecu, činjenicu da se danas kopačke ne moraju međusobno posuđivati kod čega onda nije bilo važno niti jeli dobar broj ili nije. No, neke stvari smatram i pretjeranima. Primjerice, s jedne je strane super da je medicina jako ušla u nogomet, no s druge smatram da nije dobro da dječaci zbog sve manje granice na bol tj. za svaku sitnicu traže pomoć fizioterapeuta. Jednom sam vodio kadete na finale Kupa u Split gdje je moj igrač iščašio ruku, no htio je ostati u utakmici do samoga kraja. Danas je razlika dan – noć, svaka povreda je u fokusu, maltene za hitnu pomoć, ispričao je slikovito Buketa.

Dobru promjenu Buketa vidi i u dostupnosti za nogomet važnih, edukativnih informacija koje su se nekada nalazile u samo jednoj knjizi koju bi treneri međusobno posuđivali, a danas?: – Danas samo otvoriš laptop i već si na izvoru informacija, kaže naš sugovornik.

Sasvim otvoreno o roditeljima i managerima

Jedan od problema s kojima se treneri danas moraju nositi je promjena uloge roditelja u cijelom sportskom procesu smatra Ranko Buketa:

– Roditelji su nekada bili ono što bi, po mome mišljenju, trebali biti i danas – logistička podrška, služba za odvoz i dovoz djece s treninga. Trener je prije bio respektiran, u rangu s učiteljem, velečasnim ili doktorom. Danas je za jedinicu kriv profesor, ako dijete ne igra – odgovoran je trener, sve se to putem promijenilo. Roditelji svakodnevno traže razgovore, a nerijetko nisu zadovoljni odgovorom pa idu i na više instance, s kojih ih opet vraćaju trenerima, donose nekvalificirane procjene, često nisu objektivni. Ista je stvar s managerima, želeći opravdati svoje prisustvo djeci često bude lažne nade koje nemaju pokriće, a što je najgore, to čine i u najranijoj dobi. Upravo zato je Škola nogometa tu – da kroz sve kategorije stvara proizvod čije jedino mjerilo kvalitete jest da se stavi u “izlog”, odnosno u prvu momčad. Tek se tada vidi tko jest, a tko nije. Naglašavam, stvaranje mladog igrača je proces koji ima svoj put i to je uvijek prioritet ispred rezultata.

Svoju veliku ljubav za “Rijeku” i za Rijeku Buketa je provukao i na kraju našeg razgovora naglasivši da noću mirno spava jer je u stanju izreći sve svakome ako procijeni da je to od značaja za “Rijeku”:

– Srce mi je uz ovaj klub, pripadnik sam generacije koje je riječka ulica odgojila da navijaju za njega, a uz to sam i žešći lokalpatriota. Valjda je i zato moj osobni cilj da na “Rijekinim” utakmicama vidim što više naših dečki, rekao je Buketa.

O interesnim klackanjima u nogometnom svijetu Buketa je jasan – na kompromise nikada nije padao niti on, niti klubovi za koje je radio, uključujući i “Rijeku”:

– Onih koji će ti pošto poto nakalemiti nekakve mrlje je uvijek bilo. No, tračevi, “kafanske priče” i ćakule niti su moj, niti nivo ovoga Kluba. O tome ne želim ni razgovarati. Ono što me zanima jest da “Rijeka” bude svakim danom bolja, da se uključi u nogometni vrtlog sa svime što jest, prije svega sa svojim riječkim identitetom te da i dalje bude i ostane pošten klub. Jedini interes naše škole nogometa je stvoriti igrače, a interesi oko tih igrača, e to su neke druge priče, daleko od naših vratiju.