Iako na žalost ne mijenja činjenično stanje stvari, iako odlazak iz fizičke komponente svijeta kakvog poznajemo ostaje kao bolna stvarnost, tješi da ima ljudi koji i nakon što nas napuste jasno daju do znanja kako svojim duhom i dijelom, svojom emocijom i zaraznom energijom koju su oko sebe širili zapravo – nikad ne odlaze.

Upravo nam je takve misli, takve poruke poslao nedavno preminuli Boris Grašo, naš Boro na posljednjem ispraćaju koje mu je na groblju Drenova organizirano u petak 17. studenog, nekoliko sati prije sahrane u Pagu.

I u pobjedama i u porazima

Poznat kao osoba otvorenog duha, uvijek spremna na neposrednu komunikaciju, na rasprave i analize nogometnih utakmica, na šalu i škerac Boro je zapravo bio, a da toga možda do kraja nije bila svjesna ni jedna uprava, savršena poveznica između igrača i stručnog stožera, između navijača i organizacijske strukture HNK Rijeke, između “radne zajednice” i igrača, ma naprosto bio je onaj netko koji možda i nije sve znao, ali je itekako umio sve povezati tako da čitava riječka nogometna priča izgleda idealnom.

I u pobjedama i porazima, Borina su razmišljanja uvijek imala istu poruku – ali mi ju volimo jer to je naša Rijeka! I bio je u pravu jer čak i kad se sumnje u ispravnost vođenja kluba zbog predugog niza loših rezultata nametnu kao samorazumljive, Boro bi iz toga izvukao ono najbolje što svaki navijač, ma svaki poklonik uvijek osjeća prema svom klubu – emociju pripadnosti.

Za Boru smo svi mi uvijek bili jedno. Od ljudi koji su poput njega radili u logistici kluba, najistaknutijih igrača i najmlađeg navijača. Borine su emocije upijali i svi treneri koji su unazad niza godina prošli svlačionicom Rijeke. Znao je Boro zbunjivati i samog Keka, trenera koji je u svakom trenutku držao sve konce igračkog dijela kluba u svojim rukama.

I koliko god bio velik i originalan, jedinstven, duhovit i simpatičan, susretljiv i spreman pomoći, Boro je istinski ipak bio samo polovica. Simbioze. Drugi dio te nedjeljivo čvrste i duhovno usklađene jedinke bila je supruga Dubravka.

Oni su bili baš – par! Od kad im se dogodila ljubav, pa profesionalni izazovi vođenja restorana na stadionu Kantrida ili onog, zatvorenog tipa, na Rujevice kad im je zadatak bila prehrana igrača i ljudi koji čine klub, bili su jedinstvena cjelina.

Tužno i ponosno

Bilo je tužno. I ponosno na platou drenovskog groblja. Boro je okupivši uistinu golemo mnoštvo i na svom ispraćaju pokazao koliko je bio značajan i velik.

Iako je kratko u klubu, tuga na licu Željka Sopića, svi igrači na okupu, i ne samo prve ekipe nego i čitavog niza mlađih uzrasta, mnogi koji su, poput Andreja Prskala i Mate Maleša, pustili značajnog traga u klubu, nevjerica na licima Antoninija Čuline i Rustema Gashija, pogled u prazno Radomira Đalovića, jedan od najvećih skupova generacija i generacija svih koji vole Rijeku.

Ali i navijača drugih klubova kojima je Boro uvijek jako lijepo znao poručiti da – puno gube što ne navijaju za Rijeku. Ali da im on na tome ne zamjera jer gube oni, ne mi.

I je, koliko u beskrajnom nizu neminovnosti odlazaka bila možda tek frazom, ostao je Boro s nama. Okupio nas je i još jednom poručio – što se god događalo, kakvi god rezultati bili, ona uvijek ima samo nas i mi samo nju – našu “Rijeku”.

Znamo da će se Boro, onako na samo njemu znani način, i dalje baviti s nama i s našim “ludilima”, da će se uvijek truditi slati nam odgovore što rješavaju i najzamršenije situacije, da ćemo ga čuti i slušati.

Boro. Ta vječna poveznica svih kojima je “Rijeka” na srcu. Dubravka? Tuga vječnosti jer nemoguće ga je preboljeti. Ali, vidjelo se to i na posljednjem fizičkom ispraćaju, nikud Boro nije otišao. Koliko su nam god tijela krhka i prolazna, duh posebnih je neuništiv.