RIJEKA Smiruje se podrhtavanje tla uz more gdje ostadoše naslovi prvaka, slavilo se scudetto u Napuljskom zaljevu, sada se fešta sjevernije, u Kvarnerskom zaljevu. Znatna zemljopisna daljina dijeli Napoli i Rijeku, kojima akcije uoči prvenstvenih utrka, izgledi da baš oni budu najbolji, nisu bile najveće dok priča još nije ni počela. No, narugali su se s prognozerima i kako je prvenstvo odmicalo, mogli su se sve više nasmijati njihovim najavama dok je rastao »vodostaj« izgleda da baš njihov klub u vitrine smjesti taj dragocjeni pehar.

Ispada nakon svega kako je sport pošteniji od života u kojem skoro pa svakodnevno svjedočimo kako su galamdžije, laktaši i slični iz tog nimalo simpatičnog čopora poslovično u prvom planu, na tronu ili barem što bliže onima na vrhu. Sada nam je nogomet pokazao ljepše, simpatičnije lice te svakodnevnice, ono romantično u kojem »ni od koga gledan pojavi se iz Rijeke šampion jedan«.

U idiličnom pogledu na događanja u našem elitnom nogometnom razredu sam se od sebe već danima, dok se čekala utakmica istine sa Slaven Belupom, nametao zaključak da jednostavno sport nagrađuje ponizne koji šute i rade bez bilo kakvog bahaćenja. Marljivo su Bijeli krčili ledinu i pretvarali je u plodno tlo, a onda sijali i brinuli o sjemenu kako god su bolje znali i umijeli, zalijevali ga i činili sve ostalo kako bi niknuli plodovi.

Momčad trenera Radomira Đalovića je takvim pristupom korak po korak došla u prvi plan, odjednom je sve više izazivala zebnju u taborima navodnih najvećih favorita za titulu koji su samo nemoćno mogli gledati kako približavanjem posljednjeg čina sve više raste vodostaj šansi društva s Rujevice da baš ono bude najbolja nogometna družina u Hrvatskoj, sve dok je Dinamu i Hajduku pak jednostavno voda došla do grla.

Ti ponizni momci predsjednika Damira Miškovića, koji su si izborili meč-loptu, u tom su posljednjem servisu pogodili as, cijelim je gradom i okolicom potekla spontana bujica slavlja i sve je ostalo sada samo povijest. Uz ostalo, od one životne koje poslovično pobjednici aranžiraju kako im već odgovara, ova je autentična, kao lakmus-papir nepogrešivo dokazuje tko je najbolji.

– Ja sam – zadovoljni mogu zakantati riječki prvaci na kraju balade u kojoj su iz Hajduka i Dinama sve vrijeme samo pjevušili »ja ću«, sve do pred kraj kada su jednostavno morali utihnuti. Za razliku od obećanja, ostvarenja su im cijele sezone bila tragikomična, nisu vrijedna spomena.

Rijeka je ostala ispred njih, nije bilo raspleta kao u nekoj od tolikih priča Eugenaea Ionescua iz djela tog teatra apsurda gdje je jedini smisao u biti besmisao. Rijeka je osmislila prvenstvo i pritom svojim pristupom pokazala da ima jače adute no što su bahatost i razmetanje konkurenata, u ovom slučaju doslovno »tiha Rijeka brijege valja«.