Utakmica protiv Strasbourga je prema šansama mogla otići na obje strane, a Rijeka je izgubila 1:2. Protiv Istre 1961 ne bi bilo nerealno da je Rijeka pobijedila s dva gola razlike, a izgubila je 0:2. S dvije ogromne razlike. Protiv Francuza je igrala najjača postava Rijeke, bez ozlijeđenih Barišića i Vignata, a protiv Puljana momčad s osam rotacija. Strasbourg je europska razina, Istra 1961 je imala pet poraza zaredom i šest uzastopnih utakmica bez pobjede. U HNL-u.

Obje utakmice imaju jednu zajedničku stvar, individualne obrambene kikseve i lavinu promašaja. Ne samo krivim potezima u zadnjoj trećini kad nedostaje zadnji pas da se stvori šansa, nego su se promašivale stvorene šanse, klasični »ziceri«. A kod protivničkih pogodaka pogriješili su igrači koji istekom sezone sigurno odlaze iz Rijeke i očigledno mentalno nisu sto posto unutra (Petrovič pa i Radeljić) ili mladi gurnuti na krive pozicije (Rukavina) ili kad pričamo o riječkim šansama, primjerice, iskusnici na zalazu karijere (Čop).

Victor Sanchez rotira nesmiljeno, ponekad i pretjerano te nelogično, a lopta to pamti i odmah ti se obije o glavu. Zasad se to plaća brojnim prosutim bodovima u HNL-u. U ovom konkretnom slučaju, Istra na Rujevici uoči uzvrata u Francuskoj, HNL bodovi »žrtvovani« zbog Konferencijske lige. Iako Rijeci sutra u Strasbourgu objektivno treba čudo da nadoknadi tih 1:2 s Kvarnera.

Kako god bilo i neovisno o protivnicima, dva vezana domaća poraza za klub kao što je Rijeka, ostavljaju gorak okus. Stalno se priča o karakteru, ali pravi karakter bio bi da se ne napravi početnički kiks i doma ne izgubi u Europi, odnosno da se ne naprave dva nedopustiva kiksa pa se kod kuće ne izgubi u HNL-u protiv momčadi koja je prije dolaska na Rujevicu zaboravila kad je zadnji put pobijedila. A u prvih deset minuta Smail Prevljak izgledao je kao kombinacija Joaquina Panichellija i Julija Encisa.

Stvar je u obrambenom dijelu priče izgledala daleko bolje od 46. minute kad je pred obranu stao – Alfonso Daniel Barco del Solar. Igrač koji i takvoj kombiniranoj postavi daje ravnotežu, vraća balans, ulijeva sigurnost.

Bolja momčad

Kad Barco zauzme svoju poziciju na »šestici«, protivnik puno teže uđe u situaciju da sam ide na riječke stopere, a veznjaci s više slobode idu u kreaciju i(li) realizaciju jer znaju da iza sebe imaju »zvijer« punu taktičke inteligencije, borbenosti i instinkta u čitanju protivničkih načina za dolazak pred Zlomislića.

Rukavina je napravio dva koraka unazad u odnosu na prethodne dvije-tri utakmice, Adu-Adjei je kao mladi igrač i kroz promašaje skupljao iskustvo, a Morchiladze pokazao da barem zasad nije igrač koji može dati ono što se od njega očekuje.

S druge strane, produkt vlastite škole, Noel Bodetić, demonstrirao je da ni po čemu nije lošiji od konkurencije na lijevoj strani obrane, a Barco… Potvrdio je da je uz Dantasa i Fruka »duša« ove momčadi.

Otkad je došao, izuzev nekoliko rečenica za klupsku televiziju neposredno nakon potpisa, Peruanac nije imao niti jedan medijski istup. Ni jednu riječ. A apsolutno zaslužuje da ga se barem malo bolje upozna.

Za početak, o domaćem porazu od Istre, koja je zasluženo uzela ono što su joj riječki obrambeni kiksevi i promašeni ziceri ponudili, ali i porazu, koji je neovisno o šarenoj momčadi koja je istrčala, po svemu neočekivan. Kako kaže jedan od lidera svlačionice Ante Majstorović koji je igrao u Puli i jako dobro poznaje Žuto-zelene: Svaka postava Rijeke morala bi pobijediti Istru.

Što kaže Alfonso Barco?

– Nažalost, izgubili smo, ali mislim da smo bili bolja momčad. Pogotovo smo bolje od njih igrali u drugom poluvremenu. Stvorili smo jako puno prilika. Naravno, nismo smjeli raditi onakve kikseve kod njihovih pogodaka. Takvi golovi, mislim… A bolje da ne ulazim u analizu, to je posao našeg stručnog stožera. Mi se moramo okrenuti četvrtku i pripremi da napravimo čudesni preokret u Strasbourgu – započeo je Barco.

Kako jedan peruanski igrač, koji si je već stvorio jak ugled i ime u Južnoj Americi te postao reprezentativac svoje zemlje, za svoju iduću destinaciju odabere Kvarner i Rijeku?

– Lako. Znao sam kakav me klub zove. I najprije moram zahvaliti svim klupskim djelatnicima koji su mi vjerovali, posebno treneru Sanchezu. Bila je to sjajna prilika za mene, dolazak u Rijeku nije šansa koja se propušta. I prvoga dana sam shvatio da sam donio vrhunsku odluku. Istoga trena sam zavolio klub, grad, ljude. Jako sam sretan ovdje i dat ću sve od sebe da moj doprinos uspjesima Rijeke bude ogroman. Jedino tako znam raditi ovaj posao, a ovaj klub, grad i navijači to zaslužuju kao minimum svakog nogometaša koji igra za Rijeku.

Europski izazov

Otišao je preko oceana, drugi kontinent, drukčiji jezik, druga kultura, drukčiji nogomet… Je li bilo puno premišljanja?

– Ma, kakvi. Kažem vam, odmah sam prihvatio poziv. Pogotovo jer pratim hrvatsku reprezentaciju, gledam te igrače koji su nevjerojatni. Otkad znam za sebe, znam za veliku nogometnu Hrvatsku. Pa je dolazak u Hrvatsku za mene bila sjajna prilika. Sada sam tu i… Presretan sam. Govorim engleski i talijanski, tako da komunikacija nije problem, a s vremenom će se valjda naučiti i nešto hrvatskog.

Odmah se vidjelo da će Barco biti pojačanje, brzo se prilagodio.

– Razmišljam da moram biti još daleko bolji. Cijela se momčad treba poboljšati. Usredotočeni smo na sljedeću utakmicu, taj europski izazov strahovito nam je važan. Puno smo puta pokazali da se možemo izvući iz teških situacija, a niti ovaj domaći poraz nas neće pokolebati. Uvjereni smo da imamo i mentalitet i kvalitetu pobijediti Strasbourg na njihovom terenu.

Što se dogodilo na poluvremenu protiv Istre, povišeni tonovi ili..?

– Ne. Šef je rekao da se te pogreške koje smo napravili mogu svima dogoditi i da moramo nastaviti na isti način. Stvorili smo puno prilika za gol, nažalost, ispromašivali smo se pa izgubili i sad razmišljamo samo o sljedećoj utakmici. Nemamo što izgubiti. Strasbourg je taj koji mora, a Rijeka zna da može. Jaki su oni, ali.. I mi smo! Idemo svom snagom i vjerom u sebe. Onda je sve moguće. Djelujem opušteno? O da, na terenu se borim najžešće što mogu, ali kao osoba sam jako opušten i optimističan.

Barco je pozvan u reprezentaciju Perua.

– Da, za dvije pripremne utakmice. U Parizu sa Senegalom pa u Madridu s Hondurasom. Jako sam sretan zbog toga i nadam se da ću moći igrati.

Dolazi iz nogometne obitelji.

– Rijetki u obitelji nisu nogometaši, nama je nogomet nešto kao obiteljski posao. Moj otac i dva mamina brata bili su nogometaši. Jedan od ujaka je jako često igrao baš protiv Victora Sancheza. Victor u Realu i Deportivu, a moj ujak u Valenciji. Tata je sada sportski direktor jednog peruanskog kluba. I tata i ujak bili su jako ozbiljni igrači, obojica standardni reprezentativci Perua. Slijedim njihov put i samo se mogu nadati da ću zaslužiti imati karijeru kao oni – rekao je sjajni zadnji vezni iz zemlje Cubillasa, Guerrera, Pizarra…

Dva poraza su iza Bijelih, ispred njih Strasbourg. Prolazak bi bio čudo i jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti. Fruk je odmorio, Vignato se oporavio… Rijeka u vjeruje u čudo!