RIJEKA Veznjak Zoran Šestan započeo je priču krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se stvarala europski moćna Rijeka. Osvojila je dva Kupa Jugoslavije, igrala ravnopravno s Juventusom u četvrtfinalu Kupa kupova, srušila je na Kantridi Real Madrid u Kupu UEFA-e, do zadnjeg kola se borila s Crvenom zvezdom za naslov prvaka bivše države.

Po mnogima to je najjača i najbolja Rijeka svih vremena, u najgorem slučaju uz bok onoj Matjaža Keka i Damira Miškovića, koja je stigla do prve, povijesne titule prvaka i duple krune, odigravši pritom i nekoliko više nego zapaženih europskih sezona. Rijeku s kraja 70-ih i početka 80-ih godina nosili su u visokom postotku domaći igrači. Real Madrid su primjerice 1984. godine dobili rođeni Riječani Mauro Ravnić, Mišo Hrstić, Srećko Juričić, Nenad Gračan, Danko Matrljan, Boris Tičić, Nikica Milenković…

Damir Desnica je stigao na Kvarner iz zadarskog zaleđa, Davor Radmanović iz Labina, Adriano Fegic iz nedaleke Ajdovščine. Zoran Šestan u takvoj konkurenciji nije mogao doći do prevelike minutaže. Sredinom osamdesetih otišao je u Olimpiju, kasnije se vratio na Kantridu kao trener u omladinskom pogonu i pomoćni trener Nenada Gračana.

– Kada sam došao u Rijeku, Zorana više nije bilo u klubu, ali smo poslije bili tri godine zajedno u stožeru, između ostaloga i s Nenadom Gračanom, kada smo se 1999. godine do zadnjeag kola borili za naslov prvaka. Šele i ja smo inače zajedno igrali za školsku nogometnu momčad iako nismo ista generacija – prisjeća se Mladen Pilčić – Šujo, nekadašnji ekonom Rijeke i još uvijek aktualni ekonom hrvatske nogometne reprezentacije, koji je u ishodištu velike većine prvoligaških nogometnih izdanaka s područja Grobnika. A nije ih u posljednjih pola stoljeća bilo baš tako malo!

– Uvijek kažem da su Labin i Grobnik dali Rijeci najviše prvoligaških igrača! Mislim da nema kraja u ovom dijelu Hrvatske koji se može pohvaliti s više igrača koji su kasnije igrali prvoligaški nogomet za Rijeku – nastavlja Pilčić.

Nemecova veza

Preciznije, Grobnik je dao Rijeci osam prvoligaških nogometaša, deveti je mogao postati Kristijan Fućak, ali je ove zime zajedno s Orijentom 1919 odabrao – Osijek. Doduše, Fućak je prvoligaški debi upisao u dresu Varaždina. Nije tajna da je veliki angažman u Fućkovu slučaju bio upravo Pilčićev. Zapravo, dio zasluga nosi i njegov sin Dražen, jedan od osmorice grobničkih prvoligaških igrača.

– Ispričao sam tu priču više puta, a rado ću je i ponoviti. Naš ugledni doktor Boris Nemec je, želeći pomoći svojem Varaždinu, koji je tada bio drugoligaš, nazvao Dražena s namjerom da ga odvede u Varaždin. Dražen je tada zabijao u dresu Grobničana, a mojem prijatelju treneru Branku Karačiću je trebao napadač. Dražen je odlučio da će ostati u Grobničanu, a mi smo preporučili Fućka. I tako je sve krenulo. Igrao je standardno u Drugoj HNL, kasnije nakon promjene trenera puno manje u Prvoj HNL.

Otišao je na posudbu u Orijent 1919, pa se kratko vratio u Varaždin da bi raskinuo ugovor i onda preko Grobničana ponovo završio na Krimeji. Neću biti skroman pa ću reći da smo Karačić i ja imali važne uloge u svemu tome oko Fućka, ali isto tako treba podcrtati i jednu bitnu stvar – Orijent 1919 je stvarno odigrao veliku ulogu jer su ga prepoznali kada ga doslovce nitko nije htio – kazao je Pilčić, koji je navijao da Fućak ipak s Krimeje skrene na Rujevicu, a na u grad kraj Drave.

– I prije nego što je sve ovo završilo, govorio sam da bih bio najsretniji da je Fućak završio u Rijeci. Za mene je najprirodnije da se igrač ponikao na Grobniku prvo pokaže u svojem klubu.

Darovite generacije

Time bi priča započeta sa Šestanom prije gotovo pola stoljeća dobila logičan nastavak. Kao što je to bilo početkom devedesetih godina, kada je Pilčić na Kantridi dočekao Zorana Bana, vižljastog, snažnog i brzonogog napadača koji je kasnije karijeru nastavio u Juventusu, Belenesesu, Boavisti, Pescari… Fućak pomalo staturom i načinom igre podsjeća na grobničkog igrača koji je vjerojatno najviše napravio u karijeri. Doduše, pomalo je paradoksalno da će Fućak više profitirati od petogodišnjeg ugovora s Osijekom nego što je Ban zaradio od trogodišnjeg ugovora s Juventusom. Druga vremena…

Banovim stopama su zahvaljujući Zoranu Šestanu, tada treneru u školi nogometa Rijeke, s Grobnika na Kantridu stigli Sandro Klić i Siniša Linić. Prije njih Kristijan Čaval. Ljevonogi branič odigrao je rekordnih 196 utakmica za Rijeku u Prvoj HNL (ukupno 222 utakmice). Bio je dio jedne izrazito darovite generacije juniora Rijeke trenera Ivana Kocjančiča, koja je pomela vršnjake Hajduka s Lekom i Tudorom, Dinama sa Šokotom, Kopićem, Bišćanom, Mikićem, Zagreb s Banovićem…

Ti dečki osvojili su sve što se moglo, a kasnije su napunili prvu ekipu Rijeke i prvoligaša – Pomorca. Čaval je bio i dio Rijeke koja je trebala postati prvakom Hrvatske 1999. godine. Odmah iza te »Čakijeve« generacije stizale su još dvije izrazito darovite generacije. Prva je dala Mijatovića i Budana, druga, između ostalih – veznjaka Linića i napadača Klića. Obojica su počela dobivati priliku u dresu Rijeke u vremenima kada se raspala šampionska momčad. Sandro je jedne sezone bljesnuo s 12 pogodaka, Linić se vratio na Kantridu preko Orijenta 1919, da bi kasnije s Rijekom osvojio dva Kupa Hrvatske. U prvom Kupu, osvojenom 2004. godine, zaigrao je i Čaval.

Stigao je Line i do A reprezentacije Hrvatske, nakon što je igrao na EP-u do 21 godine. Sandro Klić također je bio mladi reprezentativac. Šteta što je prerano odustao od ozbiljnog nogometa. Igrao je u Zagrebu, Pomorcu, pa skrenuo u nižerazredne nogometne vode. Linić je nakon rastanka s Rijekom igrao u Hajduku, Istri 1961, Izraelu… Sigurno je jedan od najpodcjenjenijih nogometaša Rijeke u novije vrijeme. Mogao je igrati sve. I puno trčati, zabiti, asistirati… U današnje vrijeme vjerojatno bi napravio još bolju karijeru. Čaval je nakon rastanka s Rijekom igrao u Kamen Ingradu, Šibeniku i Slaven Belupu, a jedini je od svih zaključio igračku karijeru u Rijeci 2013. godine.

Braća Sharbini

Braća Sharbini su uvijek bili posebna, nikada dovoljno puta ispričana priča. Ahmad je još uvijek prvi strijelac Rijeke otkada je HNL-a, Anas po općem sudu najveći talent nakon Nenada Gračana kojega je izbacila riječka škola nogometa. S Rijekom su osvojili dva Kupa, 2004. i 2005. godine. Anas se preko Hajduka i Saudijske Arabije vratio na Kantridu i bio dio momčadi koja je izbacila Stuttgart, te osvojila prve trofeje u Volpijevoj eri. Naprasno se rastao s Rijekom 2015. godine, a onda godinama nije igrao nogomet dok se nije zajedno s bratom odlučio pomoći OŠK-u iz Omišlja. Ahmad je Rijeci dao puno, Anas je ostao dužan. Rijeci i sebi, odnosno svojem talentu kojega nikada nije do kraja realizirao.

Mladenov sin Dražen posljednji je grobnički nogometaš koji je upisao prvoligaške minute u dresu Rijeke. U prvu momčad došao je u vrijeme kada na Kantridi nije bilo novaca i igračke kvalitete, a vratio se kasnije, igrački i ljudski zreliji, ali tada je konkurencija bila strahovita. Sve govori podatak da je na klupi sjedio Ivan Krstanović. Treći strijelac Prve HNL svih vremena čekao je mrvice iza Andreja Kramarića… Dražen jednostavno nije imao sreće, a tata Mladen se još uvijek dosta teško miri s time. Silno je želio da se Dražen afirmira u dresu Rijeke.

– Uvijek kažem da je pored svega u nogometu jako bitna sreća! Ponekad je ključna, iako treba reći i da ima nešto u podneblju. Ne može jedan Grobnik slučajno dati više prvoligaških igrača nego gotovo cijela riječka okolica zajedno! – poentirao je Šujo.