ZAGREB Na današnji dan prije tri desetljeća poginuo je neponovljivi Dražen Petrović, košarkaški genij i jedan od najvećih sportaša koje je Hrvatska ikad imala. Bizarna prometna nesreća na autocesti Nürnberg – München, u blizini Denkendorfa kod Ingolstadta, prometnula je 7. lipnja 1993. godine u datum koji se urezao u kolektivnu svijest svih ljubitelja košarke.

Reprezentacija se vraćala s kvalifikacija za Eurobasket, a Dražen je imao vlastite planove. Dok je ostatak momčadi išao avionom za Zagreb, on je krenuo prema Münchenu u crvenom golfu kojim je upravljala njegova tadašnja djevojka Klara Szalantzy. Prema izvješću njemačke policije, kod spomenutog Denkendorfa iz suprotnog smjera je dolazio tegljač koji je, pokušavajući izbjeći sudar s drugim automobilom, probio zaštitnu ogradu i prepriječio se na tri traka. Došlo je do sudara, a Dražena je silina udarca izbacila kroz vjetrobransko staklo i poginuo je na mjestu. Njegov je ručni sat stao na 17.20 sati.

Tada je internet bio tek u povojima te je ta užasna vijest stigla do hrvatske javnosti tijekom jutarnjih sati idućega dana, izazivajući nevjericu na svakom koraku. Stegnuti glasovi spikera radiostanica javljali su da više nema košarkaškog Mozarta, da je tragično skončao na autocesti u Njemačkoj. Tog 8. lipnja 1993. godine mnogi su pustili more suza za čovjekom koji ih je očarao svojim dostignućima i pojavom.

Priče o Draženu

Dražen Petrović rođen je 22. listopada 1964. godine u Šibeniku i iza njega je ostala gomila faktografskih i statističkih podataka kojima bi se moglo napuniti nekoliko stranica teksta. To bi bilo prilično zanimljivo štivo, pogotovo za mlađe košarkaške zaljubljenike kojima njegove brojke sasvim sigurno djeluju čudesno.

Međutim, Dražen je bio puno više od toga. Pogotovo za generaciju koja je padala u trans gledajući uživo njegove nemoguće bravure na parketu. Draženova zvjezdana privlačnost bila je čudesna, a o tome najviše mogu posvjedočiti svi zagrebački Petrovići koji su se nalazili u telefonskom imeniku nakon njegovog dolaska u Cibonu.

Ti ljudi su tada doslovno svakoga dana dobivali nekoliko telefonskih poziva od obožavatelja koji su se uzdali u sreću i nadali se da će moći čuti Dražena barem na trenutak. I to je trajalo… Jednostavno, Dražen je bio pojam i to je ostao za vijeke vjekova. Čak i za one koji su bili premali da bi mogli shvatiti koga imaju prilike vidjeti.

– Kao djeca smo slušali priče o Draženu Petroviću. Čak i ako niste voljeli košarku, znali ste o kome je riječ. Bio je velikan, personifikacija košarke u našoj zemlji – istaknuo je prošle godine Ivan Rakitić u dokumentarnoj emisiji Hoop Cities, snimljenoj u povodu 58. obljetnice Draženovog rođenja.

Acinim stopama

Više od ičega, sve je fascinirala njegova radna etika i predanost sportu. Dražen je bio čovjek kojem je trening predstavljao najbitniju stvar u životu. O tome govore svjedočanstva njegovih suigrača iz Reala. Kada je dotaknuo i pomaknuo plafon europske košarke, on je nakon svakog treninga ispucao barem još sto trica.

– Dražena nikada nije trebalo tjerati na rad. Bio je čudesno odgovoran prema svemu čega se prihvatio. Nerado pričam o njegovim osobinama, iako sam ga ja ipak najbolje poznavala. Draže mi je kada o njemu i njegovim ljudskim vrijednostima govore drugi – rekla je Draženova majka Biserka u jednom od brojnih intervjua o životu svog mlađeg sina.

Njen stariji sin tu je imao bitnu ulogu.

– Aco je Draženu bio najveći uzor. U njega je imao neograničeno povjerenje. Želio je raditi sve ono što Aco radi. Tako je dospio i u svijet košarke. Da je Aco kojim slučajem trenirao vaterpolo, Dražen bi bio vaterpolist – objašnjavala je Biserka Petrović.

A i u bazenu bi sasvim sigurno bio izuzetno uspješan. Na kraju krajeva, dovoljno je istaknuti činjenicu da je Dražen uvijek tvrdio da se utakmice ne mogu dijeliti na važne ili manje važne jer su sve jednako važne. Košarkaški Mozart tako je razmišljao i prije trideset godina.

Hrvatska je tada u Wroclawu igrala kvalifikacije za Europsko prvenstvo, na koje je Dražen stigao nakon svoje najbolje sezone u NBA ligi. Plasman na Eurobasket bio je osiguran, ali on je odlučio igrati i protiv Slovenije, iako je mogao tražiti poštedu iz više razloga. Tu utakmicu odigrao je dan prije svoje prerane smrti.

Šibenik

– Dražen je tada tri mjeseca nosio tešku koljenicu jer je imao parcijalnu rupturu ligamenata. Mogao je reći da se mora odmoriti, ali ne… S tom parcijalnom rupturom on je odigrao svoj posljednji turnir i taj segment dovoljno govori o Draženu. On je htio pod svaku cijenu biti sa svojom momčadi i prijateljima. Morali smo se plasirati na to Europsko prvenstvo, koje je za nas naprasno završilo u Frankfurtu, kada je on krenuo prema Münchenu, a mi za Zagreb – istaknuo je Aleksandar Petrović.

Dražen je svoju košarkašku karijeru namjeravao završiti u Šibeniku i imao je velike planove za dane u sportskoj mirovini koju nikada nije dočekao. To je dao naslutiti u intervjuu za Start prije četvrt stoljeća.

– Znam da mnogi mogu rasporediti svoje vrijeme i ići u kazalište ili kino kada žele. Ja to ne mogu jer sam sve podredio košarci. Nije mi žao što sam sve zapustio jer vjerujem da ću, kada prestanem s košarkom, imati vremena to sve nadoknaditi. Ja sam zadovoljan što radim ono što volim. Znam da mnogi ljudi to ne rade.