RIJEKA Carlo Jurišević, 20-godišnji bicklist slovenskog Ljubljana Gusto Santic Cycling teama, jedna je od mladih nada hrvatskog i svjetskog biciklizma. Kao i mnogi prije njega, Jurišević se ozbiljnije biciklizmom počeo baviti nakon učlanjenja u Rijeku.

– Odmalena sam vozio bicikl, probao sam dosta sportova za koje je potrebna kaciga. To su sportovi koje roditelji previše ne vole. Bavio sam se skijanjem, jako sam volio karting, automobilizam, a biciklizam se nadovezao na sve to jer je djetetu od pet, šest godina puno lakše voziti bicikl negoli se baviti skijanjem ili kartingom. Tada sam odlučio da ću se upisati u klub kad budem mogao, a to sam i učinio s 12 godina.

Klubovi poput Rijeke su dobri za početnike koji još ne znaju sviđa li im se biciklizam. Ako su stvarno dobri, ako počnu nizati rezultate, onda otiđu u neki malo bolji klub i tako s vremenom napreduju. Iz Rijeke sam 2017. godine otišao u slovenski Rog u kojem je bio Viktor Potočki, koji mi je i sad kolega i koji me u sve uputio. Dvije godine sam bio junior, a sada sam već drugu godinu senior u ekipi Ljubljana Gusto Santic Cycling Team. To mi je i prvi profesionalni ugovor, ekipa je odlična, stvaraju sjajne bicikliste, podržavaju nas u svemu. Najbolji primjer je Tadej Pogačar, jedan od najjačih biciklista na svijetu, koji je prije nekoliko godina vozio za našu ekipu – započeo je Riječanin Carlo Jurišević.

Završio je matematičku gimnaziju u Liceu, nakon koje je odlučio da će se posvetiti profesionalnom biciklizmu, a fakultet zasad ostaviti sa strane.

– Nikad se nisam predomislio, želja je samo napraviti još više. Vidio sam koliko je teško uskladiti srednju školu sa sportom, a fakultet je još puno, puno teže. Želja mi je završiti strojarstvo, politehniku ili građevinu, nisam još sto posto siguran, no to će pričekati – dodaje Jurišević.

Učka

Život biciklista ne ostavlja previše prostora za nešto drugo, slobodnog vremena je vrlo malo.

– Treniram između jednog i pet sati dnevno, ali nije tu samo trening u pitanju. Gotovo svaki vikend smo na putu, a to oduzima dosta vremena – dodao je Jurišević iza kojega je pet utrka sezone, od kojih je posljednja bila u Rimu.

– Uglavnom sam radio za ekipu pa sam zanemario svoj osobni rezultat, ali u većini slučajeva se to isplatilo. Kao ekipa smo ostvarili dosta dobrih rezultata. Još sam mlad, vjerujem da će biti prilike da se i ja dokažem. Nadam se da će ove godine biti više utrka, pandemija koronavirusa lani je sve poremetila. Za mjesec dana bismo trebali početi voziti prva državna prvenstva, a s klubom ćemo ići u Italiju i druge zemlje na profesionalne utrke. A trebali bismo i s reprezentacijom ići na svjetsko i europsko prvenstvo. Utrka bi trebalo biti, a rezultati će doći ako nastavim raditi – mišljenja je mladi Riječanin, koji je član hrvatske reprezentacije od 2014. godine, kada je vozio etapnu utrku u Češkoj.

Carlo Jurišević je čak sedam puta zaredom pobijedio na brdskome prvenstvu Hrvatske, što se vozi do vrha Učke, Poklona. Brdska vožnja mu više odgovara.

– Brdo mi je definitivno draže od kronometra. Rekao bih da sam nešto između, nisam pravi brdaš, a nisam ni neki sprinter. Više volim brdo nego ravnicu, volim teške utrke. Živim u Rijeci, a tu je svaki trening brdo. Mogu reći da sam favorit Učke, prošle godine nisam pobijedio jer sam pao, ali prije toga sam svake godine slavio. Ove godine bih volio opet pobijediti da barem jednom budem seniorski državni prvak jer sam dosad bio juniorski i kadetski – priželjkuje Jurišević.

Carlo Jurišević se na Učku popeo i s Pony biciklom u društvu dvojice prijatelja. Taj je pothvat snimljen i objavljen.

– Imamo nekoliko malo starijih prijatelja koji svake godine »Ponicom« idu od Rijeke do Kranjske Gore gdje voze utrku »Goni Pony« na Vršić te su oni trenirali za to i prije nas se popeli na Učku. Pa smo se dvojica prijatelja i ja također odlučili na taj pothvat. Prijatelj je kasnije objavio to na svom YouTube kanalu. Iskreno, mislio sam da će biti puno teže. Bilo je mrvicu teže nego biciklom za cestu, ali nije uopće strašno. Spuštanje bi bilo puno teže s »Ponicom« – kroz smijeh se prisjeća avanture mladi riječki biciklist, koji je jedno vrijeme bio poznat po padovima.

– Ove godine nisam još niti jednom pao i nadam se da će tako i ostati. Prošle godine sam pao na Učki, a dok sam vozio u juniorskoj kategoriji bilo je osam, devet padova po sezoni. Srećom, nije bilo težih ozljeda, samo prijelom ruke i poneka ogrebotina. Kad netko od biciklista ispred tebe padne, uslijedi pad ostalih jer je u velikoj brzini to teško izbjeći. Krene kočenje, izbjegavanje onoga tko je pao, ali najčešće je to samo priprema na pad i stavljanje ruku ispred lica. No, to treba izbrisati iz glave. Mislim da puno manje padam otkad ne razmišljam o tome. Što si prestrašeniji, to je gore.

Profesionalne vode

U dosadašnjoj karijeri bilo je lakših i težih utrka, ali to najčešće ovisi o spremi.

– Nedavno sam vozio utrku u Rimu koja je bila jedna od težih koje sam vozio. Svaka utrka je teška na svoj način. Ima nekih tijekom kojih se ne mučiš, nego samo uđeš u cilj, a ima nekih gdje od starta kreneš jako. To ne ovisi samo o utrci, nego i o tome koliko si spreman.

Biciklističke utrke su vrlo zahtjevne jer treba biti koncentriran tijekom velike kilometraže.

– Moraš razmišljati o vožnji u grupi, gdje je tvoja pozicija u grupi, što možeš bolje… Vrijeme nekako prođe i onda dođe tih zadnjih deset kilometara i borba za pobjedu. Nemamo radio vezu s trenerom, već se sve ranije dogovorimo, a zatim tijekom utrke pričamo međusobno da vidimo kako se tko osjeća i dogovaramo kako ćemo dalje. Nisam nikada imao priliku voziti s radio vezom, ali nije to loše, pogotovo za nas mlađe da naučimo voziti bez slušalice. No, nije je niti loše imati jer se možemo čuti.

U sportu je uvijek želja pobijediti, ali u biciklizmu je to vrlo teško jer ne ovisi uvijek sve o samom biciklistu. No, bez obzira na to i biciklisti imaju svoje snove.

– Kao mali sam govorio da bih volio pobijediti na Giru d’Italia, ali sada kada sam malo stariji, vidim da to nije baš lako. Cilj je sve dalji i teži. Želja mi je odvoziti Giro do kraja, Josip Rumac ga je prošle godine odvozio i to mi je bilo fenomenalno, pričao sam s njim o tome. Životni cilj mi je odvoziti takvu utrku ili biti profesionalni biciklist.

Zasad još uvijek ne može živjeti od biciklizma, ali u budućnosti, tko zna…

– Treba napraviti rezultat i onda se otvaraju vrata prema drugim ekipama. Rebellin je donedavno vozio za Meridianu s 49 godina, dakle, može se dugo živjeti od biciklizma, sve dok ti ne dosadi jer onda se manje tome posvećuješ i rezultati postaju slabiji. Ja se sigurno neću baviti biciklizmom kad ga više ne budem volio. No, dok to volim, dat ću sve od sebe da budem tu što duže – poručuje Jurišević.