Dok se u Hrvatskoj svake godine broj onih koji odlaze u strane zemlje u potrazi za poslom sve više povećava, rijetkost je pronaći nekoga tko iz strane zemlje dolazi upravo u Hrvatsku jer u njoj vidi svoju budućnost. Bilo to kratkoročno ili na duže staze. Ipak, jedan od tih rijetkih radi obrazovanja je došao u »grad koji teče«, i to iz – Njemačke. Države broj jedan u koju se mnogi mladi Hrvati odluče preseliti.
Lucas Schlagenhauf zbog Medicinskog je fakulteta prije otprilike četiri godine njemački gradić Balingen, smješten oko 60 kilometara od Stuttgarta, zamijenio Rijekom. U međuvremenu je postao i prvotimac Rukometnog kluba Kozala.

Slučajni pronalazak

A s Hrvatskom nije imao apsolutno nikakvu poveznicu prije dolaska.

– Zapravo sam Rijeku i Medicinski fakultet u ovom gradu našao sasvim slučajno, preko interneta. Nakon mature, 2017. godine, tražio sam mjesto gdje bih mogao studirati medicinu jer je u Njemačkoj nisam uspio upisati, teško je upasti ako nemaš sve petice. Onda sam počeo tražiti neke druge mogućnosti koje su bile izvan Njemačke, ali da fakultet ima program na engleskom jeziku. I eto, pronašao sam Rijeku, napisao test i primljen sam na studij. Moja je generacija tek prva koja u Rijeci studira medicinu na engleskom jeziku – započeo je priču o svojoj avanturi u Hrvatskoj Lucas Schlagenhauf, student četvrte godine medicine na engleskom programu riječkoga fakulteta.

Avantura u pravome smislu te riječi jer je mladome Nijemcu dolazak u Rijeku bio put u nepoznato. Nije znao jezik, nikada ranije nije bio u Hrvatskoj, a dotad je s roditeljima živio u njemačkom gradiću koji broji oko 35 tisuća stanovnika.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Na početku je bilo teško jer mi je zapravo ovo prvi put da sam uopće otišao od roditelja, od svoje kuće. U Rijeci sam baš prvi put iskusio taj samostalni život. Fakultet nam je pomogao tako što su zadužili jednu osobu da nam pomogne pronaći stan i općenito oko života u Rijeci. Imam i dosta njemačkih kolega te sam brzo našao prijatelje s kojima mogu razgovarati o sličnim problemima koje i ja imam. Nije toliko lako kada dolaziš u stranu zemlju i ne govoriš jezik, to je uvijek avantura. Najteže osobno mi je bilo što smo mi stranci morali istraživati kamo ići u slobodno vrijeme, što možemo raditi i slično. Ali mogu reći da sam sada riješio sve te probleme i već se naviknuo na život u Hrvatskoj.

More ipak najdraže

Lucas u stanu u Rijeci trenutno živi s kolegom i kolegicom s fakulteta, a kada bi morao odabrati gdje mu je bolje živjeti, odgovor brzo pronalazi.

– Život mi je definitivno bolji u Rijeci, tu imam prijatelje, fakultet, svoj život… Što mi je najdraže ovdje? Sigurno što imam blizu more koje dosad nikada nisam imao. I to je nešto što obožavam u Rijeci. Kada je lijepo vrijeme, imaš mogućnost za pet minuta biti na plaži. A nešto što mi nedostaje? Obitelj, naravno. Ali moram priznati da ostale neke životne stvari čak i ne nedostaju. Iako, uvijek se osjeti ta razlika kada živiš negdje gdje ne govoriš svoj materinji jezik, uvijek je to neka mana. Ali na kraju krajeva, nije to toliko veliki problem. Ne kajem se što sam došao tu, nimalo. Uživam ovdje.

Dok je ovog mladog Nijemca put doveo u Hrvatsku, mnogi njegovi kolege iz područja zdravstva odlaze »trbuhom za kruhom« u Njemačku.

– Hrvati koji govore njemački jezik odlaze jedino zbog plaće. To moram priznati da je najveći problem jer u Hrvatskoj kao liječnik nemaš dovoljno dobru plaću. Također, u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj zdravstveni sustav ima puno više novaca, samim time i bolje mogućnosti liječenja u bolnicama. Iako, moram priznati da u Rijeci imam bolje obrazovanje nego kolege iz Njemačke. Školovanje u Hrvatskoj je jako dobro jer nam se profesori mogu više posvetiti. Puno je manje studenata u grupama, na vježbama nas bude najviše četvero, što nije slučaj u Njemačkoj. Povratak doma nakon fakulteta? To još nisam siguran, vjerojatno ću se vratiti ili u Njemačku ili neku zemlju u kojoj se govori njemački jezik.

Praksa u Njemačkoj

Prošle godine tijekom prvog lockdowna zbog koronavirusa Lucas se vratio u Njemačku gdje je odrađivao praksu u hitnoj službi.

– Kada su prekinuta sportska natjecanja te smo krenuli s online predavanjima, svi su prijatelji otišli svojim kućama jer nitko nije znao koliko će dugo ta situacija trajati. Bio sam u Njemačkoj otprilike četiri i pol mjeseca, u kolovozu sam se vratio u Rijeku. Radio sam u vozilu hitne pomoći, ali uglavnom sve intervencije koje smo imali u tom razdobolju su bile vezane uz koronavirus. Bilo je teško jer nitko nije znao što se događa, koliko je to teška bolest i je li uopće toliko opasna. Zato nije bilo lako raditi u toj situaciji. Kako se to sve više širilo, krenuli su i teži slučajevi, nismo znali hoće li osoba uopće preživjeti idući dan. Posebice je bilo teško to za vidjeti jer nisu bili samo stariji pacijenti u pitanju, nego i neki koji su imali oko 30 godina.

Već sam ranije radio u Njemačkoj u hitnoj službi i nije prvi put da sam vidio neke teške situacije koje su i iznimke, to mi je ipak posao… Ali ovo je definitivno bila neka veća razina. Bila je i ta situacija da u našoj bolnici u Balingenu nije više bilo mjesta za pacijente oboljele od koronavirusa na respiratorima, pa smo morali tražiti mjesta u drugim bolnicama.
Epidemiološke mjere i u Hrvatskoj, jednako kao i u Njemačkoj, su prisilile ljude na puno zatvoreniji život.

– Sigurno je bilo teško priviknuti se na ovakav život. U malom gradu u Njemačkoj u kojem živim ni inače nema puno života, a kada je sve zatvoreno, je još gore. Ondje su već više od pola godine zatvoreni svi kafići i restorani te su Nijemci još više zabrinuti nego Hrvati, mogao bih reći da su ozbiljnije shvatili cijelu situaciju. Jedine kontakte koje sam imao su obitelj ili bolnica, i to je to. Kada su mjere u pitanju, nošenje maski u zatvorenim prostorima je sigurno jako bitno, ali kod otvorenih terasa kafića ne vidim problem. Ako je dovoljan razmak, ne može se ništa dogoditi, ali naravno bitna je i higijena. Sada je već veliki problem u Njemačkoj s tim lockdownom jer ljudi ne znaju hoće li dobiti plaću, ne mogu više plaćati ni račune, ne znaju kako će tako preživjeti ovu situaciju. Kada bi barem imali neku nadu da će biti bolje za dva ili tri tjedna, bilo bi lakše. Ali ni toga nema, nažalost…