VELIKO PRIZNANJE

Miroljub Berak dobitnik nagrade za životno djelo PGŽ-a: “Ne mogu zamisliti život bez karatea”

Ivana Vaupotić

POTVRDA DUGOGODIŠNJEG RADA - Miroljub Berak/Foto: M. LEVAK

POTVRDA DUGOGODIŠNJEG RADA - Miroljub Berak/Foto: M. LEVAK

Ponosan sam što je moj sin Boran krenuo mojim stopama, nikad neću zaboraviti kada je postao europski juniorski prvak u Konyji 2013. godine - kaže Berak



RIJEKA U obitelji Berak itekako imaju razloga za zadovoljstvo, nasljednik Boran nedavno je osvojio peto mjesto u kategoriji do 67 kilograma na Europskom prvenstvu, a onda na kvalifikacijskom turniru u Parizu ostao korak do plasmana na Olimpijske igre u Tokiju, dok je otac Miroljub nagradom za životno djelo za osobit razvoj i doprinos promicanju sporta Primorsko-goranske županije zaokružio 50 godina u karateu.


– Sigurno da mi ova nagrada jako puno znači jer je potvrda mojega dugogodišnjeg rada u karateu. No, ona nije samo priznanje meni, već sportu općenito jer je takvu nagradu prvi put dobio netko iz nekog od borilačkih sportova – započeo je Miroljub Berak, alfa i omega Karate kluba TAD i sudac najvišeg svjetskog ranga u borbama i katama, koji je kao 20-godišnjak doselio u Rijeku iz Banja Luke.


– Svi mi koji smo se početkom 70-ih godina prošloga stoljeća počeli baviti karateom u Rijeci, trenirali smo u dvorani Talijanske gimnazije na Dolcu. Prvo su postojale sekcije za boks, hrvanje, judo, a kasnije i za karate. Ja sam prvo trenirao judo, ali to nije bilo ništa ozbiljno. Učio sam osnovne padove, tehniku bacanja, ali kad sam došao do udaračkih tehnika, vidio sam da je to nešto drugačije od karatea, koji je bio sekcija juda u tehnici udaranja na distanci. Tada je naša sekcija imala 500 članova, danas je situacija potpuno drugačija i moraš biti zadovoljan ako imaš 50, 60 članova. A svi smo počeli trenirati zbog Brucea Leeja i njegovih filmova. Jedan od krivaca za moju ljubav prema borilačkim sportovima je i japanski velikan Akira Kurosawa i njegov film Sedam samuraja. Ajme, kakva euforija je vladala zbog tih filmova, to je bilo strašno! Svi smo željeli naučiti te pokrete. I tako je sve počelo – prisjetio se Miroljub Berak, koji je 1979. godine postao čelni čovjek TAD-a, u kojem je, s kratkom pauzom od 1989. do 1996. godine kada je kao trener radio u Zametu, ostao do danas. I odgojio pritom brojne generacije.


Veliki koraci




– TAD je najstariji klub u Hrvatskoj, većina klubova se ugasila i nestala, a mi u kontinuitetu radimo još od 1964. godine kada je sekciju karatea osnovao Aleksandar Radović. Nekad smo uspješni, nekad malo manje, ali naš je rad prepoznat, a to je ipak najvažnije. Imamo čak 25 europskih i svjetskih medalja, tu su još medalje s Mediteranskih igara i Balkanskih prvenstava. Jedna impresivna kolekcija. I pritom je teško nekoga izdvojiti jer je svaka generacija posebna, ali ipak je ona prva nekako možda i najbolja. Možda zato što je prva, ali to je bila skupina izvanrednih i strašno uspješnih ljudi. Od pokojnog Borisa Ilića, do Marinka Birkića, Valentina Ćorića, Zvjezdana Vranješa… Što se mojih natjecateljskih uspjeha tiče, uvijek se rado sjetim 1983. i 1984. godine kada sam s hrvatskom reprezentacijom postao dvostruki prvak Prvenstva republika i pokrajina, što je bio velik uspjeh. Potom smo nastupili na velikom međunarodnom turniru Beogradski pobjednik na kojem smo osvojili treće mjesto iza Kube i Jugoslavije, a pobijedili smo svjetske prvake Nizozemce i Francuze. To je početak jedne nove Hrvatske, koja se nametnula kvalitetom, nakon čega je velikim koracima počeo razvoj karatea u Hrvatskoj. Tada je Džezmir Muratagić Hrvatskoj donio dvije europske bronce, Goran Romić je osvojio svjetsko srebro, kasnije je došao Enver Idrizi, pa Junior Lefevre, a onda karatisti iz naše županije, Alen Zamlić, sestre Diana i Azra Saleš, Jelena Kovačević, Petra Volf, Ivana Bebek… Jedna strašna generacija.


Miroljub Berak karate živi 24 sata na dan, a svoju ljubav prenio je i na sina Borana.


Obiteljski posao


– Ne mogu zamisliti život bez karatea, to je naša profesionalna orijentacija i u tome smo se našli. Boran je odrastao sa mnom, kao dijete je znao po nekoliko mjeseci trenirati u Italiji i još uvijek nije posustao. Dapače, sad je bio jako blizu plasmana na Olimpijske igre u Tokiju. Ponosan sam što je krenuo mojim stopama, nikad neću zaboraviti kada je postao europski juniorski prvak u Konyji u Turskoj 2013. godine. A, vjerujte mi, to nitko nije očekivao. Njegov put do zlata bio je stvarno impresivan, ostvario je pet pobjeda s rezultatom 18:0, niti jedan protivnik mu nije uzeo niti bod. Te je godine proglašen za najboljeg hrvatskog karatista, iako je bio junior. U klubu je jedno vrijeme bio angažiran i moj drugi sin Luka, koji se bavio administrativnim dijelom. Ne mislimo stati, nadam se da će Boran ostvariti dobar rezultat na europskom ili svjetskom prvenstvu, možda već u studenom ove godine u Dubaiju. Želja nam je napredovati u tehničkom i rezultatskom smislu te nastaviti učiti da bismo bili još bolji. Pred nama je i organizacija Croatia opena, jednog od najboljih natjecanja u Europi s više od 2.000 natjecatelja iz 25 zemalja, kao i prvenstvo Balkana za kadete, juniore i mlađe seniore.