Hrvatski bacač kugle s uspjehom karijere

Mihaljević: “Bilo je tu puno neprospavanih noći i suza, a onda dođe medalja i sve sjedne na svoje mjesto”

Ivana Vaupotić

Filip Mihaljević/FOTO: REUTERS

Filip Mihaljević/FOTO: REUTERS

Ovo je najveća nagrada za sve što sam prošao zadnjih šest mjeseci. Od ozljede 25. kolovoza, kada me iz kruga odvela hitna pomoć, do medalje, doslovno sam prošao put preko trnja do zvijezda - kaže Mihaljević



RIJEKA Filipu Mihaljeviću u noći s petka na subotu san nikako nije dolazio na oči. Emocije nakon osvajanja brončane medalje u bacanju kugle na Europskom dvoranskom prvenstvu u Torunu ipak su bile prejake, u mislima su mu se vrtjele slike svega što je prolazio posljednjih šest mjeseci nakon ozljede aduktora, a budnim su ga držale i čestitke koje su stizale sa svih krajeva svijeta.


– Ma, neće biti spavanja još nekoliko dana dok se svi dojmovi ne slegnu. Adrenalin je ipak bio prejak, bio sam željan natjecanja i dokazivanja. Jučer ujutro sam polako postao svjestan svega, navrle su mi emocije i suze. A čestitke stižu sa svih strana, iz Amerike, mojeg rodnog Livna i svih krajeva Hrvatske. Javilo se jako puno ljudi, svi su ponosni, to je neopisiv osjećaj – započeo je Filip Mihaljević, koji je broncu osigurao u trećoj seriji kada se njegova kugla zaustavila na 21,31 metara.


Dvadesetšestogodišnji Livnjak u Torunu je osvojio svoje drugo odličje s velikih natjecanja nakon svjetske dvoranske bronce iz Portlanda 2016. godine i prekinuo 27 godina dug hrvatski post te nakon Branka Zorka i njegovog srebra na 1.500 metara iz Pariza 1994. godine postao drugi Hrvat koji je osvojio odličje na europskom dvoranskom prvenstvu.


Velika čast




– To je velika čast jer sam svima pokazao koliko vrijedim, pokazao sam svoju borbenost i talent. Znakovito je da je Branko Zorko medalju u Parizu osvojio 1994. godine, u godini kada sam ja rođen. Cijeli moj život nitko od hrvatskih atletičara nije osvojio medalju na europskom dvoranskom prvenstvu i onda je baš ja osvojim, e to je nešto posebno – dodao je Mihaljević, kojemu je brončano odličje najveća nagrada nakon ozljede aduktora koju je krajem kolovoza zaradio na mitingu u Chorzowu.


Oporavak je trajao duže od očekivanog pa je pripreme za dvoransku sezonu počeo prije dva mjeseca. Zbog toga je u Torun stigao bez ijednog natjecanja i odmah osvojio europsko odličje.


– Ovo je najveća nagrada za sve što sam prošao zadnjih šest mjeseci. Od ozljede 25. kolovoza prošle godine, kada me iz kruga odvela hitna pomoć, do medalje, doslovno sam prošao put preko trnja do zvijezda. Bilo je tu puno suza, tužnih i neprospavanih noći, muke i patnje. Svaki dan je bio borba. Teško je to razumijeti nekome tko to nije prošao. Prolijevaš krv na treningu, pucaju žuljevi, plačeš, ali znaš zašto to radiš. Ovo natjecanje je bilo posebno teško za mene. I fizički i psihički. A onda dođe medalja, još jednom proživiš tih šest mjeseci i sve sjedne na svoje mjesto. Znaš da trud nije bio uzaludan i da se sve isplatilo.


Filip i trener Marko Mastelić, koji je u Londonu 2017. godine Stipu Žunića odveo do svjetske bronce, itekako su bili svjesni rizika odlaska na Europsko prvenstvo.


Rizik


– Sigurno da je bilo dvojbi oko nastupa. Naš originalni plan nakon ozljede bio je da počnemo trenirati 1. prosinca i da se spremimo za Europsko prvenstvo. Međutim, prošlo je 28 tjedana, a ja nisam mogao ni približno bacati, trpio sam jake bolove, puknuće trbušnog zida bilo je puno gore od prvotnih dijagnoza. Tada smo odlučili da ćemo u Torun otići ako uspijemo početi trenirati 15. siječnja i ako pokazatelji na treningu budu dobri. Bilo je teško, bili smo svjesni rizika, kao i da postoji mogućnost da se dogodi loš rezultat. Morali smo imati svojevrsna natjecanja kroz trening i prilagoditi se situaciji, na kraju je ispala pozitivna priča.


– Mnogi su mi govorili da odem u Torun bez obzira na treninge jer da nemam što izgubiti. Ma, kako nemam što izgubiti?! Prošle godine bio sam najbolji europski bacač kugle u dvorani i drugi najbolji na otvorenom. Zna se da na europsko prvenstvo neću ići ako nisam spreman, već da dolazim s ambicijama. Tako da sam osjećao pritisak, ali pozitivan, koji rezultira adrenalinom i dodatnim centimetrima i daljinama – nastavio je Mihaljević, koji je unatoč tome što nije imao niti jednu provjeru uoči Toruna, zahvaljujući prošlogodišnjem rezultatu s mitinga u Beogradu na kojem je kuglu bacio 21,84 metara i treći put srušio državni rekord, bio jedan od kandidata za medalju.


Titula prvaka i viceprvaka pripala je najboljima ove zime, Čehu Tomašu Staneku (21,62) i Poljaku Michalu Haratyku (21,47).


– Zlato i srebro su podijeljeni prema očekivanjima, svi smo znali da su nam Haratyk i Stanek najveća konkurencija, tu nije bilo iznenađenja. Mislim da su svi bili svjesni da dolazim u dobroj formi, iako nisam imao niti jedno natjecanje u dvorani ove sezone. Natjecanje je bilo odlično, atmosfera u dvorani je stvarno bila dobra, iako nije bilo gledatelja. Kada si fokusiran na natjecanje, zaboraviš da nema publike. Ovo je odličan početak olimpijske godine, ali znam da vrijedim još više. Uskoro ćemo krenuti s ozbiljnim pripremama za Tokio, koji je moj glavni cilj. Sada ćemo prvo odmoriti tjedan dana i uživati u medalji.