ZAGREB Tokio je upisao Martina i Valenta Sinkovića u sportsku povijest kao jedinu mušku posadu koja je na olimpijskim igrama osvojila zlato u dvojcu na pariće i dvojcu bez kormilara, a povratak u Zagreb donio im je vrlo jak ritam u obliku učestalih medijskih aktivnosti.

– To nije bilo toliko naporno jer je lijepo znati da ljudi prepoznaju što smo sve uložili u te rezultate. Više mi smeta vremenska razlika zbog koje već nekoliko noći teško zaspim. Niti spavaš, niti ne spavaš… Što se tiče ostaloga, obaveze prema medijima nisu problem, a drago nam je kada nas ljudi prepoznaju na ulici i čestitaju. Vjerujem da smo sada ušli u anale svjetskog veslanja. Prije nas su olimpijsko zlato u dvojcu na pariće i dvojcu bez kormilara osvojile samo Kanađanke Kathleen Heddle i Marnie McBean u Barceloni i Atlanti – objašnjava Martin Sinković.

Uoči Olimpijskih igara u Tokiju svi su bili sigurni da Sinkovići osvajaju zlatnu medalju. Je li vam to stvaralo dodatan pritisak?

– Iskreno, nisam osjetio ništa drugačije nego inače. Mi uvijek želimo pobijediti i sami si stvaramo pritisak na koji smo već naučeni. Moram priznati da mi je prošla godina bila puno teža u tom smislu. Još se nije znalo što će biti s koronavirusom, događale su se odgode… Čak i prije toga sam previše razmišljao o nastupu u Tokiju i to me pritiskalo. Što se tiče očekivanja, moram reći da mi je žao Sandre Perković. I za nju su svi bili uvjereni da sigurno osvaja zlato i jasno mi je zbog čega se na kraju slomila. Mogu misliti kako se osjeća ovih dana… Sada vjerojatno misli da nije dala najbolje od sebe, a to svakom sportašu najviše smeta. Smatram da bi trebala podići glavu gore jer je ona ipak dvostruka olimpijska pobjednica i jedna od najboljih svih vremena u svojoj disciplini.

Rizik

Na tu temu, je li postojao strah od neuspjeha kada ste mijenjali disciplinu i prešli iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara?

– Nakon što smo objavili tu promjenu, jedan me čovjek prepoznao u dućanu i doslovno me pitao: »Kaj vam to treba?« Bio je pristojan i nije rekao da smo stvarno budale, ha, ha… Kada razmišljam o tome, nisam siguran je li to bilo znanje ili neka ludost. Od početka smo vjerovali da to možemo napraviti. Niti u jednom trenutku nisam pomislio da postoji mogućnost da ne budemo prvi. Naravno, znao sam da za to moramo krvavo raditi. Znao sam da je to moguće, iako mi sada sve to izgleda nevjerojatno. Mi smo cijelo vrijeme znali da se možemo vratiti u staru disciplinu. Da nismo uspjeli, ispalo bi da nismo tako dobri kao što smo mislili, ali to nas nije zabrinjavalo. Tko riskira, profitira. Možda je to razlika između nas i drugih. Mi smo uvijek spremni napraviti dodatan korak u nepoznato.

Je li točno da se sada vraćate u staru disciplinu?

– Da. Definitivno smo prelomili i vraćamo se. Motiva nam sigurno ne nedostaje. Idemo natrag u dvojac na pariće i pokušat ćemo još jednom sve osvojiti. No prije toga obojica idemo na odmor, svaki sa svojom obitelji. Nakon godišnjeg počinju pripreme. Tada se moja supruga vraća na posao, a ja nemam nekog pametnijeg posla od treninga.

Redgrave

Već ste najavili pohod na OI u Parizu. Razmišljate li i o nastupu u Los Angelesu četiri godine kasnije?

– Zasad to imamo u planu, a vidjet ćemo što će biti. Pariz je za tri godine i tamo sigurno namjeravamo napasti medalju. Los Angeles je 2028. godine. Tada ćemo biti na pragu četrdesetih, ali ljudi su osvajali medalje i s puno više godina tako da nije isključeno da budemo tamo.

Što mislite, možete li stići Stevea Redgravea, čovjeka koji je osvajao medalje na pet uzastopnih olimpijskih igara?

– Teoretski bismo mogli, ali mi nismo niti na pola njegova puta. Taj je čovjek legenda svjetskog veslanja, on ima pet uzastopnih olimpijskih zlata i srebro jer je na jednim Igrama veslao dvije discipline. Gdje smo mi od Redgravea… Ne mogu reći da nikada nisam pomišljao na to da ga pokušamo stići, ali treba ići korak po korak. Na papiru se možemo izjednačiti s njim barem po broju nastupa na olimpijskim igrama. Već bi to bila jako velika stvar.

Bude li trenutaka kada Valent i vi dojadite jedan drugome?
– Sigurno da bude. Međutim, Valent i ja već toliko dugo veslamo zajedno da znamo kako to ide. Uvijek mora doći trenutak kada ti netko s kim si praktički non-stop ide na živce. Ja njemu, on meni, mi treneru i trener nama. To su normalne stvari koje traju možda jedan dan i prođu. Svjesni smo da se takve stvari svima događaju i znamo da se ne moramo baš svaki dan grliti i ljubiti. Puno pomaže to što smo braća i obojica znamo kako onaj drugi diše u nekom trenutku – kaže Martin