Marijan Brnčić

Legendarni riječki nogometaš i trener dobitnik je nagrade PGŽ za životno djelo: “Talent i rad su najbolja simbioza”

Valentina Prokić

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO - Marijan Brnčić/Foto M. LEVAK

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO - Marijan Brnčić/Foto M. LEVAK

Igrač i trener su dva potpuno različita pojma i zanimanja. Kad si igrač, razmišljaš o sebi, a kad si trener, razmišljaš o svima. Mislim da je tri puta teže biti trener nego igrač - kaže Brnčić



RIJEKA Marijan Brnčić, nogometaš, nogometni trener i instruktor, za svoju 50-godišnju sportsku karijeru dobio je nagradu za životno djelo Zajednice sportova PGŽ-a. Brnčić, koji je rodom iz Triblja, nogometnu je karijeru započeo u Rijeci sa 16 godina, dvije godine kasnije postao je prvotimac Bijelih, a kada je napunio 21 godinu, postao je reprezentativac Jugoslavije s kojom je igrao i na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.


Osim Rijeke nosio je dres Trešnjevke te Dinama s kojim je osvojio Kup velesajamskih gradova. U inozemstvu je igrao za belgijske prvoligaše Waregem i Kortrijk. U svojoj 81. godini Marijan Brnčić izgleda puno mlađe.


– To je u genima, moji roditelji su živjeli do devedesete. Dobro se osjećam, zdrav sam, sretan i uživam u životu. Aktivan sam u smislu da hodam pet, šest kilometara svaki dan jer sam oduvijek volio duge šetnje. Mnogi su mi govorili da će mi biti dosadno kad odem u mirovinu, a ja mogu reći da ne mogu pročitati sve ono što bih trebao kako mi vrijeme brzo prođe s obzirom na raspored koji imam. Ne želim biti prepotentan i umišljen, ali nagradu za životno djelo ne dobiva svatko. Unutra je 50 godina moje karijere, a to nije malo – počeo je priču nasmijani Marijan Brnčić.


Zlatna generacija


Igrali ste u Dinamovoj generaciji koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova. Može li se uopće uspoređivati Vaša generacija i ova Dinamova današnja koja je napravila odličan rezultat u Europi?




– Usporedbe su neminovne, no uvijek kada me pitaju koja je najbolja ekipa Rijeke ili Dinama kroz proteklih 40 godina, kažem da su takve usporedbe pogrešne. Trebalo bi birati igrače po desetljećima. Naša ekipa Dinama, koja je bila super i kad analizirate s kim smo mi sve igrali, koje su to bile utakmice onda, oprostite gospodo u Dinamu, vi igrate jako dobro, a na kraju će se vidjeti što ste osvojili. Biti prvak Europe, iako je to bila druga klasa natjecanja, ne može biti svako.


Bili ste igrač i trener, što vam je bilo draže?


– To su dva potpuno različita pojma i zanimanja. Kad si igrač, razmišljaš o sebi, a kad si trener, razmišljaš o svima. Mislim da je tri puta teže biti trener nego igrač.


Jeste se žalili na trenera dok ste bili igrač?


– Bio sam strašan profesionalac, mene su treneri jako voljeli. Nije da se hvalim, bio sam primjer. Kod mene je bila razvijena svijest, uz red, rad i disciplinu. To znači da poslije četvrtka ne postoji ni jedna žena s kojom bih bio jer se spremam za utakmicu i svi smo znali da to mora tako biti.


Brža igra


Onda je razlika između vas i današnjih igrača velika, jer oni ne razmišljaju samo o utakmici?


– Bio sam nogometni instruktor 20 godina i mogu reći da je razlika između nas i današnjih igrača ta što smo mi igrali pred punim tribinama za male novce, a oni igraju pred praznim tribinama za velike novce.


Koliko se razlikuje nogomet danas i onaj koji se igrao u vaše vrijeme?


– Velika je razlika, recimo danas se igra puno brže. Mnogo se priča o bočnim igračima, poziciji koju sam igrao prije 50 godina. Želim reći da moji ondašnji kolege i igrači, koji su imali kvalitetu, i danas bi mogli bez ikakvog problema igrati. Kad netko kaže da nije važan talent, nego rad, to nije točno. Treba biti talenta i rada jer je to najbolja simbioza.


Što kažete na EURO i igru Hrvatske?


– Poludio sam već kod prve utakmice. Volim gledati utakmice kad sam subjektivan, kao što su utakmice moje Rijeke, Dinama ili reprezentacije. Iskreno, moram reći da nisam zadovoljan kako reprezentacija igra i bojim se. Često mi se dogodi da okrećem kanale, da ne bih gledao jer imam tremu, u stvari od uzbuđenja, a u mojim godinama takva uzbuđenja baš i nisu poželjna.