Povijest se ponavlja (nekoliko puta) kada je u pitanju Košarkaški klub Kvarner. Prije dvadeset godina, u ovo doba, predsjednik Darko Smolić, Croatia Line, otišao je u inozemstvo, dopredsjednik Željko Orešković podnio ostavku, trener Joško Tus bio je na brisanom prostoru. Amerikanac je pobjegao, Aramis Naglić i Ivan Kapov bili su slobodni jer im nisu podmirene obveze iz ugovora niti su mjesecima vidjeli plaće… Ništa od proslave pola stoljeća KK Kvarner, još manje od obilježavanja 70 godina igranja košarke u gradu na Rječini. Tužna slika Trsata.

Dvadeset godina kasnije. Predsjednik Duško Miočić zahvalio se na povjerenju zbog sukoba interesa (ima menadžersku agenciju s Juricom Vranješom), na papiru je v.d. predsjednika Robert Škifić, bivši predsjednik uprave brodogradilišta »Viktor Lenac«. Vukao je sve konce, financijske i ostale, dok je bio moćan, dok su »kooperanti« pomagali košarci… Naravno, prvi su pobjegli s broda koji tone, a sada je na mrtvom vezu. Ljubav iz interesa. Voljeli su košarku, ali još više – Škifića.

Onaj stari Kvarner, 70. godišnjak, ugašen je pod teretom dugova prije sedam godina. Kvarner 2010 (fuzija Jadrana i Torpeda) je na istom putu nasukavanja o hridi licermjestva. Pobjegli su »Škifićevi ljudi«! Nakon što smo posljednjih nekoliko godina živjeli u iluziji da je upravo košarkaški klub Kvarner primjer koji treba slijediti. S malo novaca, puno strasti i entuzijazma, rada i ljubavi prema sportu činili su čuda. Prošle sezone trener Marijan Mance doveo je momčad, drugi put, do Final Foura Kupa Hrvatske, stigao do poufinala prvenstva Hrvatske, među četiri Lige za prvaka, i naletio na – Cedevitu. Ne na ovu koju su u ponedjeljak namučili (78:85) na Zametu, jer sada je bila sama voda – druga momčad. Jedna pobjeda u šest kola slika su stanja na Trsatu koji se sada zove Zamet… Nema ni tajnice, Martine, preselila u Zagreb… Neće biti ni trenera kada u prosincu Mance bude vodio U-18 reprezentaciju Hrvatske. Jer, njegov asistent, Teddy Delač, nema licence (klub nema novaca…) pa može biti samo službeni predstavni kluba. Veljačić će biti kapetan i trener…

Trebala je biti sezona potpune afirmacije riječke košarke, bolje rečeno potvrda ispravnosti puta skromnosti kojim je krenuo Kvarner. Trebalo je… Otišli su Marinelli, Marić, Baković, Špralja… Amerikanac je pobjegao, kao i prije dvadeset godina. Jer, novac je trebalo uložiti u svoje igrače. Novac, koji novac? U tome i jest problem. Što mislite zbog čega je doslovce »puknuo« Štemberger i udario svog prijatelja, trenera Mancea? Zbog financijske prevare. Vratio se Andrej Štimac, trebao je pomoći igrajući petnaest minuta, preforsirao se i otišla je zadnja loža.

U godini dana od sjaja do bijede… Prvi signal bio je odustajanje od ABA lige. Poziv je odbijen iako je ulaz bio besplatan. Kako sastaviti momčad za ozbiljno natjecanje. Sada Mance ima na raspolaganju šest zdravih igrača… Ako se moglo prihvatiti opravdanje odustajanja od ABA lige, ne treba pratiti korak duži od noge, ući u financijske dubioze od kojih se dugo ne bi oporavili, kada je klub odustao i od Alpe Adria lige bilo je jasno da je upaljeno crveno svjetlo. Marijan Mance nije plaću dobio od – srpnja. Igrači? Tko će ga znati. Drže se skupa, na platnom popisu stipendiranja je, navodno, osam igrača. Štimac i Veljačić u prvoj kategoriji, ostali na nekoliko tisuća kuna…

Lani je Kvarner bio među četiri najbolja kluba u Hrvatskoj, imali su planove i viziju. Preko noći su ostali na mrtvom vezu, nemaju novaca ni za rezalište u Viktoru Lencu, gdje ih novi gazda ne želi primiti niti na razgovor, a kamoli pomoći…

Sve je isto kao i prije dvadeset godina, samo se tada klub zvao Croatia Line. Prokletstvo godina jubileja. Prije devedeet godina svi su učili od Riječana, prije sedam desetljeća Kvarner je bio neslužbeni prvak Jugoslavije (izvan konkurencije), nekad je Trsat bio i »svetište« kraljice igara, ljudi su po stropovima visjeli kao grozdovi, po šest tisuća ljudi… Ništa nismo naučili. Umro je još jedan Kvarner… Nikoga nije briga. To je najtužnije. Ali nisu jedini riječki sportski kolektiv na aparatima…