RIJEKA “Pa gdje si, prijatelju, dobro je dok se poznamo dok godine i desetljeća lete tako brzo”, kratki je veseli pozdrav na Kantridi, dok legendarni Željko Kosanović, za tolike prijatelje samo Frnja, dolazi na dogovoreni sastanak u popularnu “Zonu”. Odgovorio je nešto šaljivo u svom stilu, potvrđujući dojam o vječitom veselom zaigranom mladiću iako je sve dalje od osamdesete, približavajući se devedesetoj godini života.

Za njim je “sportska priča iz bajke”, doslovno “roman kakvog može napisati samo život”. Kao dijete je uplovio u sportske vode, u njima je do danas kao doslovni primjer “kapetana duge plovidbe” nogometnim, rukometnim te ponajviše košarkaškim vodama. Odolio je svim strujama ostajući uzdignuta čela na raznim komandnim mostovima kroz tolika silna desetljeća, radosno uzdišući i osmjehujući se na spomen dragih uspomena i tolikih dragih ljudi s kojima je dijelio svoje prirodno stanište, sportski teren od onih karlovačkih dana pa do riječkih kada su se on i brat Simeon Simo, također proslavljeni igrač i trener (uz ostalo uveo je rukometašice Zameta u Prvu jugoslavensku ligu i izborio ostanak), definitivno usidrili na Kvarneru sve do današnjih dana.

Sport ga je očarao neštedimice sa svojim čarima, Željko Kosanović mu je pak darovao cijeloga sebe ostavljajući neizbrisivi trag u riječkoj sportskoj povijesti kao jedan od najslavnijih igrača i funkcionara. Jedan iz plejade njegovih brojnih prijatelja, pokojni Neven Žunić- Meho, dečko s Nafte, kapetan one generacije Kvarnera koja je 1974. godine ostvarila nezaboravni proboj u Prvu jugoslavensku ligu, zadovoljno bi se osmjehnuo kada bi čuo kako njegov dragi Frnja zadovoljno iznosi svoje dojmljive ocjene o sportu.

– To je najveće zadovoljstvo za mene. Sport je daleko najljepša društvena djelatnost kojom se netko može baviti – kaže Željko Kosanović, iznoseći iz srca svoje osjećaje dok mu pred očima filmskom brzinom prolaze prohujala desetljeća. – Prijateljstva, putovanja, svađe, trčanje… Sve to skupa i još puno toga zajedno je nešto genijalno. I da se ponovo rodim, opet bih bio sportaš. Upoznao sam pola Europe, razne ljude, bio sam u Americi, i u Sjevernoj i u Južnoj. Stvarno nešto fantastično, što se ne može ni opisati.

Slavni šjor Frnja je sportski evergreen, jednostavno se ne može odvojiti od sporta. Već dugi niz godina organizira okupljanja veterana košarkaša Kvarnera, susreću se dragi prijatelji na utakmicama i na nezaboravna “treća poluvremena”, prilika je to za šale i ćakule, evociranje uspomena.

– Ti susreti veterana su jedna divota, ali najprije je tu na igralištu itekakvo nadmetanje za to tko će dobiti utakmicu. Tu nema ništa od nekakvih prijateljstava, ali poslije nadmetanja na terenu je prava fešta. U ovoj sadašnjoj momčadi Kvarnera recimo igraju Šućurović, Lulić, Baltić, Srdoč, Pjevalica,… Prije su to bili oni čuveni Miličević, Grabovac, Marijanović, Maslak, Jugo, Pilepić.. Znali smo sve pomesti na raznim nadmetanjima. To su inače sve bili moji bivši igrači, to su genijalni košarkaši. Ali, reda je bilo, šerif sam bio ja. Nije tu bilo one “on je lud, pustite ga” i nečega sličnoga.

Frnja s veteranima Kvarnera, pobjednicima Old Starsa 1994.

Tri sporta

U cijeloj priči danas kao znanstvena fanstastika može zvučati činjenica da se Željko paralelno bavio raznim sportovima još od karlovačkih dana, igranjem nogometa i košarke te potom u riječkim godinama, igrajući rukomet i košarku.

– To je bilo ovako, počeo sam igrati rukomet. Bio sam odmah dobar igrač, imao sam jak šut. Na selu sam, naime, kosio, sjekao drva, bacao kamena s ramena. Uglavnom, imao sam jak udarac, a tehniku sam imao od košarke i odmah sam bio zvijezda. Moj brat Simeon Simo je igrao košarku, ali onako. Kada je počeo igrati rukomet, bio je dobar. I onda me je stalno davio te sam zbog njega morao igrati rukomet. Tako bih ja recimo u subotu u sedam sati igrao košarku, a u nedjelju u deset ujutro rukomet. I to je trajalo godinama.

Termini utakmica se srećom po Željka Kosanovića nisu poklapali, ali se znalo dogoditi da utakmice budu”na knap” pa da se recimo s rukometnog juri na košarkaški teren. Uz to je trebalo i sačuvati nužnu svježinu da bi se i na drugoj utakmici dalo doprinos uspjehu.

– Iskreno rečeno, ja se nisam nikada trošio previše. Što je trebalo odtrenirati, to sam odradio. Živio sam sportski te mi sve to igranje nije nikada bilo problem. Imao sam fantastičnu fizičku spremu. Recimo, u ta vremena ja sam bio srednjoškolski prvak u krosu na izvoru Rječine, ovdje na stadionu Kantride sam najdalje bacao disk i slično. Jednostavno sam bio predodređen za sport. Inače, ponavljam, u igri sam se znao čuvati. Nikada nisam išao u “rat”, u one fizičke kontakte jer se tamo gubi snaga.

Vječito sam bježao u kontre, nitko me nije mogao stići. To je jednostavno bio stil igre koji sam ja izmislio, brat Simeon i oni drugi su mi bacali kontre. A u obrani ono “nešto mrštiš”… Što se pak poklapanja termina tiče, košarka je uvijek bila subotom, a rukomet nedjeljom a inače sam jedno dva puta igrao jedno za drugim. Rukomet sam igrao ranije poslijepodne, a onda košarku navečer. Onaj trener iz košarke “me htio ubiti”, pitao me gdje sam bio, a ja sam vrdao i izvrdavao. Uglavnom, trkački sam mogao strašno izdržati, a nikada nisam bio igrač u rukometu koji je faulirao ili kojega su faulirali pa sam dugo trajao. Imao sam dugu karijeru.

Poslije duge igračke karijere počela je ona funkcionerska, u biti stavljanje temelja jednog nezaboravnog razdoblja košarkaša Kvarnera u čemu je on odigrao itekakvu ulogu. Sve je započelo kada je blistava generacija juniora Kvarnera osvojila naslov prvaka Jugolavije početkom sedamdesetih, tiho najavljujući buduće velike dane.

– To smo sve napravili Milo Rapajić kao trener i ja kao “Katica za sve”, a uprava je bila koja je bila. Milo je bio rob, stalno je radio i to odlično. On je volio biti trener, ja to nisam volio, no pomagao sam mu u svemu i postali smo juniorski prvaci. Sve smo zgazili u Zadru na državnom juniorskom prvenstvu. U polufinalu smo tukli Zadra s 20, a u finalu Beograd s 15 koševa razlike. Bili su uz ostale Miličević, Grabovac, Morel, Vukušić, Mladenović, Knežević i drugi. I onda smo od tih igrača stvorili kasniju prvoligašku ekipu. I tada sam za naše prve godine u Prvoj ligi doveo za “playmakera” Krivokuću iz Karlovca. Izvanredan igrač.

Tiha uvertira

Ta je akvizicija, međutim, bila samo tiha uvertira za transfer koji je u riječkim sportskim krugovima odjeknuo kao bomba čiji eho odzvanja do danas, angažman proslavljenog trofejnog igrača iz zagrebačke Lokomotive Nikole Plećaša. Dovođenje nezaboravnog “Svetog Nikole” je vjerojatno i do dan danas najbombastičniji transfer u povijesti riječke košarke, poklopilo se to baš u slično vrijeme te sredine sedamdesetih kada je nogomet za Rijeku došao igrati Joško Skoblar, a Dejan Dabović vaterpolo za Primorje. Kosanović je bio vinovnik te akvizicije iz snova, dovođenja Plećaša.

– Oko toga sam napravio sve. Skužio sam neke stvari, Plećaš nije išao na Olimpijske igre u Montreal 1976. godine i to radi reklamiranja čaja “Franck”. Plećaš je u Zagrebu bio iznimno popularan, to je bilo čudo, a Mirko Novosel i ostali tamo su jedva čekali da ga se riješe. Došlo je tako do sukoba, a ja sam to skužio. Pozvao sam ga i pitao “Nikola, mogu li ja doći kod tebe” i on mi je odgovorio neka dođem. Došao sam u Zagreb i sjeli smo u kavanu hotela Palace. Pitao sam ga da li bi došao kod nas i on je rekao da bi došao.

Isto tako sam ga upitao hoće li još igrati za Lokomotivu, a on je rekao da neće. Naravno, raspitao sam se koliko pita,a on je rekao tadašnjih 30 milijuna. Odgovorio sam mu “gotovo, dogovoreno je”. Dogovori su trajali pet minuta. Nakon toga je došao u Rijeku i onda se dogodilo ono naše čudo, a zašto je ono kasnije otišao od nas, to znaju samo moj tajnik i predsjednik kluba, koji mu nisu dali novce na vrijeme, a mi smo na njemu trostruko zaradili.

Poslije svega se dogodila epizoda “Nikola Plećaš II”, kada je ta slavna zvijezda vraćena u Rijeku da bi igrala za Kvarner u ondašnjoj Prvoj B ligi.

– To sam napravio kako bih oslabio zagrebački Monting za koji je Plečaš tada igrao. Rekao sam tako našem treneru Rebi Čorkoviću kako nam Nikola ne treba, ali da ga uzmemo kako bismo oslabili Monting te smo ga zato uzeli, inače nam uopće nije trebao. Vratili smo se u Prvu ligu, no onda je došlo do nekih nesporazuma s njim.

Frnja, Nikola Plećaš i Milan Miličević/Foto I. TOMIĆ

Iza toga je ostala do danas prepričavana sintagma o “Groznicama košarkaških subotnjih večeri” na Trsatu, epizodama kada je ona stara Dvorana mladosti koja je mogla primiti više gledatelja budući da nije imala stolice nego klupe, bila često rasprodana puno prije početka utakmice.

– Ono s njim je bilo nešto čudesno. Racimo, kada bih dogovarao neku utakmicu u Italiji, oni bi me odmah pitali hoće li doći Plećaš. Stalno su se raspitivali kada će on prijeći u Italiju, a ja bih im odgovarao “za godinu dana”. A od nas je otišao jer nije na vrijeme primio neku posljednju ratu. Gradio je kuću u Peroju koju su mu kasnije srušili pa je potom napravio novu. Pitao me tada da li može dobiti novac unaprijed, a ja sam mu rekao da ne može. To su sve zeznuli inače naš tadašnji tajnik Plešković i potpredsjednik kluba Marelić koji su tramakali s ulaznicama.

Recimo, bilo bi prodano 4000 karata, a oni bi prijavili 2000. Gdje je novac nestao ja ne znam jer sam mislio da su svi pošteni kao ja. Mjesec dana smo se Plećaš i ja natezali, rekao sam mu neka ne ide u Valjevo, da je “to selo, a da je on ovdje u Europi, da je tu car”. No, on je inzistirao, a ja sam mu rekao da mu prijelaz neće biti odobren i normalno nije dobio prijelaz. Pauzirao je godinu dana, dvije godine je igrao za Monting i onda sam ga uzeo ovdje. Igrao je godinu i pol dana, potom je prestao. Kasnije sam ga uzeo za trenera no kada smo kod toga, ti vrhunski igrači nikada ne mogu biti treneri. Recimo, Pino Giergia nikada nije mogao biti dobar trener. To je zato što oni misle da svi igrači moraju biti kao što su bili oni, a to ne može biti. Jedini od tih slavnih koji je to shvatio je Krešo Ćosić, nitko drugi. Ni Rato Tvrdić ni Ivo Daneu nisu bili dobri treneri, jedino je Pero Skansi bio dobar trener.

Pino i Krešo

Kvarner je prije odlaska u Dvoranu mladosti u svojoj bazi na otvorenom asfaltnom igralištu na Nafti priređivao spektakularne susrete, jako dobro posjećene, odlazio je često i na inozemna gostovanja. Niz je tu atraktivnih imena, uz spominjanog Plećaša dovoljno je spomenuti zvijezde sjaja jednog Pina Giergije, a pogotovo Krešimira Ćosića.

– Već svi zaboravljaju da je na Nafti igrala reprezentacija Kube, braća Herrera, Calderon i ostali, prebili su nas. Znali su doći Amerikanci, ona McGregorova ekipa. U ta doba sam imao široki krug poznanstava vani. U Trstu mi je veza bio pokojni Attilio Frizzanti, zadužen za sport na RAI-ju. Znao je gdje god se u Italiji održava neki turnir, sve je znao i onda bi me pitao da li bismo išli tamo.

Pristao bih i onda bi on sve dogovorio. Što se tiče dolazaka Talijana, Tršćani, Venezia i Treviso, ovi bliži, oni bi došli uvijek. Što se Kreše Ćosića tiče, bilo je to kada se igrao turnir u Rijeci, igrali smo mi, Amerikanac McGregor s Trstom i Lokomotiva s Nikolom Plećašem. Za pojačanje sam pozvao Pina Giergiju i u polufinalu smo tukli Tršćane, dok je Lokomotiva tukla Amerikance. Za finale je Nafta bila puna. Tada sam ugledao tu Krešu Ćosića te sam pitao Giergiju što on tu radi. Nije znao, a ja sam otišoa do njega pitati ga da li bi igrao za nas. Kada je rekao da nema papuče, odvratio sam da ćemo to riješiti odmah dodajući mu već da igraju Pino i Valčić. On se skinuo i onda je to bio jedan takav show.

Recimo, tada je bilo dozvoljeno skidanje lopte s table i on je Nikoli jedno četiri puta zaredom skinuo tako loptu. Plećaš je izašao iz igre vičući “Onaj me Kiklop j…”. E moj Nikola. Show neviđeni, rasturili smo Lokomotivu 20 koševa razlike. Poslije utakmice sam samo rekao Kreši “Baš ti hvala”. Išli smo poslije na večeru s njim, Pinom i još nekima. Na upit što će jesti, rekao je “pticu u letu”. Znate što je uzeo? Pola litre mlijeka i pola kile trešanja. Pao sam s nogu i rekao konobaru neka nabavi trešnje kako god zna i konobar ih je nabavio. Tražio je i za sutra neki auto da ga vode u Umag, poslao sam mu jednog taksistu s Mercedesom koji je skinuo prednji sic. Ma, genijalno sve skupa.

I danas Željko Kosanović, koliko mu “noge junačke” dozvoljavaju, ode pogledati košarku. Ima tu pritom niz kritičkih opaski.

– Na utakmicama sam manje- više stalno. Međutim, na Kvarner u posljednje vrijeme nisam išao, sada ću početi ići. Bio sam svojevremeno na jednom derbiju u Kraljevici kada su domaćini igrali s jednom riječkom ekipom i pozvali su me, kada ono 40 razlike za moje. Velim ja njima, “što je ovo bio derbi”… Kazao sam im samo “ovi moji ne valjaju, ali vi…”.

Išao sam i dva puta pogledati Škrljevo, ali znate li kakva je to košarka u odnosu na ono prije. Mogu tu sjediti prvo poluvrijeme, ali za drugo odem u kafić, nemaš što gledati. Tu su neki stranci, poluigrači. Košarka je u Hrvatskoj jako pala. Međutim, riba smrdi od glave. Za mnoge stvari i propast hrvatske košarke odgovorni su čelnici klubova, raznorazni predsjednici, menadžeri. Recimo, kada su kod mene u Kvarner došli oni iz “Riječkog sajma”, oni su trgovali s igračima kao sa stokom, dovodili su neke poluigrače, a naše su prodavali i uopropastili su riječku košarku. Mi smo pak tada imali Baždarića, Mancea, Štimca, Kusa, odličnu momčad. Svi su otišli jer su predsjednik i ovi drugi nešto tramakali, zarađivali su neku lovu. Mance mi je recimo kazao koliko su uzeli za njega.

Druga strana medalje ocjene o hrvatskoj košarci je lijepa činjenica da hrvatski košarkaši uspješno igraju u NBA ligi. I na to Kosanović ima slikovitu primjedbu.

– Činjenica je da dečki igraju u NBA ligi. To netko treba znati organizirati. Slikovito rečeno, ne mogu hrvatsku košarku voditi igrači od 215 do 217 centimetara, ma dajte. Uvijek su genijalci bili oni niski. U ovom slučaju je one iz NBA samo trebalo pridobiti da igraju za Hrvatsku. Igrača ima, samo to treba znati organizirati. Srbi to organiziraju tri puta bolje od nas. Svakako bi se moglo opet do uspjeha, kakvih sve igrača ima, strava. Ima talenta, ali nam nedostaje organizacije i to jako puno organizacije. Osim toga, onda svaki od tih rukovoditelja vuče na svoju stranu. Svi su pametni, a nikada da se slože – poručuje Željko Frnja Kosanović.