Pedeset godina – zapravo i nešto dulje – zajedno žive košarka i Lošinj, »kraljica igara« i najveće naselje na hrvatskim otocima. Za nekoliko dana, 21. travnja, pedesetu godišnjicu imat će današnji Košarkaški klub Jadranka, 1976. godine utemeljen kao KK Lošinj.

Svoju »pretpovijest« klub ima u igranju košarke u prostoriji za održavanje priredbi u tadašnjem Domu Jugoslavenske narodne armije – danas je ondje Gradska knjižnica i čitaonica – u tom prostoru igrali su mladi i djeca, a krupan korak naprijed za lošinjsku košarku (i korak unatrag za lošinjsku opskrbu domaćim povrćem, što je sasvim druga tema) dogodio se nakon što je 1969. godine prostor dotadašnjih vrtova na Bočacu izravnan i asfaltiran, ispočetka za parkiranje sve brojnijih automobila, a onda i s postavljenim koševima i ucrtanim košarkaškim igralištem. Neko vrijeme vladao je »zakon jačega«; igralo se kada nije bilo parkiranih automobila, a parkiralo bi se kada se ne bi igralo. U cijeloj je Jugoslaviji popularnost košarke naglo porasla kada je reprezentacija 1970. godine prvi put postala svjetski prvak, pa je tako i na Lošinju košarke bilo sve više, srednjoškolci su postali važan faktor u školskim regionalnim natjecanjima, dobivajući dragocjenu pouku kada bi ljeti na otok, kao turisti, vikendaši, navraćali košarkaši iz većih gradova.

Gostovanje Dražena Petrovića

Odlučujući potez povukao je nastavnik tjelesnog Ante Šolić, doseljenik iz Dalmacije, predloživši mladićima da »dodaju gas« u treninzima i uđu u službeno natjecanje. Već 16. svibnja 1976. godine, KK Lošinj odigrao je prvu službenu utakmicu, izgubivši na gostovanju kod Škrljeva 56:70. Potom, u prvoj domaćoj utakmici, na Bočacu, Lošinjani su pobijedili Crikvenicu 82:45. Trener Šolić imao je u prvoj sezoni na raspolaganju ovaj kadar – Mihajlo Perenčević, Đino Sablić, Dragan Stojanović, Vlado Tomasini, Milijan Marković, Gvozden Pecić, Željko Milković, Marijan Magazin, Zoran Lipić, Predrag Janković, Dario Horvat, Nebojša Rakić, Dragiša Rakić, Darin Lekić, Hrvoje Ivanišević, Josip Purić i Marko Skokandić. Tezi da sport izgrađuje dugotrajne prijateljske, pa i poslovne kontakte, upućeniji u lošinjske prilike lako će pronaći uporište u ovom popisu.

Arhiva kluba

U prvoj sezoni istočne skupine Zonske lige, Lošinj je na kraju imao jednak broj bodova kao i Škrljevo, pa je odigrana majstorica, u kojoj je pobijedio Lošinj, kao i u završnoj utakmici, protiv pobjednika zapadne skupine, Labina. U drugoj sezoni, ali sada u višem rangu, ponovo odličan rezultat; ponovo dioba prva dva mjesta, no sada poraz u majstorici, od Poreča. Natjecateljska košarka na otvorenom tih je godina počela nestajati i taman u to vrijeme, u jesen 1978. godine, otvorena je novoizgrađena sportska dvorana poviše igrališta na Bočacu, objekt koji i danas služi lošinjskim košarkašima i drugim sportskim klubovima. Na prigodnom turniru, gostovala je zagrebačka Cibona, tada hvatajući zalet za svoje najveće uspjehe – nekoliko godina kasnije povezali su dva naslova europskih prvaka. Od 1979. do 1984. godine, u Malom Lošinju odigravani su turniri za ciklus Jadrobasket – Trofej Dona, pa su ovdje navraćali Cibona, Zadar, Jugoplastika, mlada reprezentacija Jugoslavije, u kojoj je bio i Dražen Petrović, i posebno atraktivne američke sveučilišne selekcije.

Gilberto Vidulić prisjeća se da se košarkaške lopte ulovio nakon što je Jugoslavija 1970. postala svjetski prvak, a najprije je igrao sa susjedom Damirom Magazinom na nizbrdici ispred kuće.

– Gledali smo starije kako igraju, približavali se, ali nikako nismo mogli doći na red za igranje, eventualno u podne kada je drugima bilo prevruće. Odisej Kurelić je u Lošinju išao u Pomorsku školu, vidio je nas djecu – mene, Sanjina Šolića, Alfreda Nikolića, Damira Magazina i druge – kako igramo i podučavao nas, a u školi nam je nastavnik tjelesnog bio Božidar Karanči. Išli smo po prvenstvima, bili smo treći na regionalnom prvenstvu osnovnih škola, a ja sam bio najbolji igrač i strijelac. Prišao nam je Pero Jelić i pozvao Sanjina i mene u Pulu. Otišli smo u srednju školu u Pulu i tamo igrali, prve godine sve je bilo fantastično, a onda je stalo, razočarao sam se i vratio u Lošinj, a Sanjin je ostao. Kao juniori, igrali smo izvan konkurencije u ligi s Lošinjem, došli smo igrati na Bočac i ‘rasturili’ ih, svašta su nam vikali, haha… Igrao sam beka-šutera, a nakon povratka u Lošinj, na krilu. Sjećam se jedne utakmice s Porečom, igrali smo u 11 sati, na poluvremenu smo vodili s 32 razlike i već se počela prazniti dvorana, a trener je uveo djecu u igru. Međutim, u pet minuta prednost je pala na samo deset poena, vratili smo se u igru mi iskusni i na kraju jedva pobijedili u trećem produžetku. Tada se nakon utakmica odlazilo u Udicu, gdje su nas svi čekali, a nas nije bilo…, prisjeća se Vidulić, koji kao poseban doživljaj pamti to što je dvaput igrao protiv Dražena Petrovića na lošinjskim turnirima, ali i jedan dolazak ljubljanske Olimpije na pripreme.

– Naravno, dobili su nas s 20-30 razlike, ali meni je išlo dobro, imao sam 28 poena, a još nije postojala trica. Njihov trener bio je Lazar Lečić, igrali su Jelovac, Vilfan, Polanec, Hauptman i drugi, Lečić me zvao na probu, a ja sam to naivno odbio. Nekoliko godina kasnije, kada sam ‘tukao ruzinu’ na brodu, bilo mi je žao«, prisjetio se Vidulić, koji je proveo radni vijek kao pomorac.

Arhiva kluba

Rezultatska nestabilnost

Pomlađeni i školarcima koji su 1983. godine osvojili prvo mjesto na prvenstvu osnovnih škola Hrvatske, Lošinjani su stekli i držali mjesto u Hrvatskoj ligi Zapad, a u sezoni 1986/87. bili su prvi na ljestvici, stekavši mjesto u kvalifikacijama za viši rang, jedinstvenu Hrvatsku ligu, izgubivši od Solina. U to je doba klub dobio sponzorski naziv Jadranka, koji je zadržan do danas, uz sve promjene koje je ta tvrtka otad prošla u vlasničkom pogledu. U sezoni 1987/88., drugo mjesto u Hrvatskoj ligi Zapad, uz jednak broj bodova kao i prvak, Pionir iz Poreča. Tadašnji list tvrtke Jadranka navodi sastav – Marijan Magazin, Sanjin Šolić, Dubravko Kušeta, Nino Tomičić, Srđan Banac, Nedjeljko Mesić, Dragan Stojanović, Igor Dumenčić, Ivan Žeželj, Dragan Lovrić, Gilberto Vidulić, Moris Ercegović, Dragan Bunjevac i trener Željko Milković. Predsjednik kluba bio je Vladimir Antolović, tajnik Lucijan Krožila, a tehnički rukovodilac Ante Šolić, koji je tada izjavio:

– Klub ima svoju fizionomiju, vodimo brigu da su igrači momci na svome mjestu, da uče, studiraju ili rade, a većini je osiguran posao u našem kolektivu. U rad je uključeno dvadesetak igrača, a vježba se i s mlađim kategorijama, juniorima i kadetima, ali još jednom naglašavam, trebalo bi na tom planu učiniti više.

Kroz devedesete godine, vladala je rezultatska nestabilnost, a počela je i duboka kriza hrvatske košarke, koja se odražavala i u krajnje diskutabilnim odlukama Saveza, poput one o zabrani igranja košarkašima starijima od 22 godine u B-1 ligi od 1997/98. U tim devedesetima, Jadranka je imala i plasmane u gornji i u donji dio, imala je i jednu propuštenu sezonu, a vrijedan domet bilo je peto mjesto na prvenstvu srednjih škola Hrvatske – u toj momčadi bili su Edi Sučić, Žarko Kremenović, Dejan Jakovljević i Mario Budinić, igrači koji su potom godinama imali važnu ulogu u seniorskoj garnituri.

Rad s djecom

Naš je sugovornik i Antonio Tariba, član kluba od 1999. godine do danas. Za košarku se zagrijao kao dijete, gledajući Olimpijske igre 1992., pa je od jutra do mraka igrao na otvorenim terenima Bočaca i ŠUP-a (Škola učenika u privredi, odnosno igralište Odgojnog doma – op.a.). Kao daroviti kadet, okušao se u Zadru, gdje je išao u srednju školu, igrao je za klubove sa zadarskog područja i na sebe skrenuo pozornost kao precizan »tricaš«.

– Nikada nisam bio najbrži, ali sam stalno bio na igralištu i šutirao, šutirao, šutirao. Sjećam se jakih utakmica s Kraljevicom, s Kantridom, Karlovcem… Bili smo domaćinska ekipa, a mislim da u ovome nikada nismo bili samo zbog rezultata, već više zbog prijatelja. Imam i druge prijatelje, ali najviše je njih iz košarke. Amaterski sport je svetinja, hobi nakon posla, bijeg od svih problema, govori nam Antonio Tariba koji se posljednjih godina uključio u rad s mladima u klubu.

– Pozvali su me jer je počelo dolaziti puno djece i trebao je trener. Dobro sam razmislio jer to ipak uzima dosta vremena. Lijepo je i zahtjevno. U svojim generacijama mi to nismo prošli, a oni sada imaju toliko utakmica da im zavidim kako žive svoju košarkašku mladost. Razlike u odnosu na ranije? Mlađe kategorije sada imaju puno utakmica i zato se gubi značaj, pa im to ne znači koliko nama. Do petnaeste godine, mi smo malo igrali i onda bismo stvarno htjeli dati sve od sebe u tih nekoliko utakmica. Seniorska liga sada je slabija. Problem je u tome što ne uspijevamo održati djecu u košarci do seniora i ne vraćaju se u matične klubove kada odu na fakultet. Nekad su dolazili u četvrtak s faksa, odradili jedan trening i igrali utakmicu. I najvažnije, ako niste ekipa, pravi prijatelji, nećete ništa napraviti. I kada si manje kvalitetan, možeš dobiti utakmicu na koheziju, zaključuje Tariba.

U sezonama 2004/05. i 2005/06., sada u A-2 ligi Zapad, Jadranka je pod vodstvom trenera Ivana Žeželja imala važnu ulogu, a osim bodovno, bila je među vodećim momčadima lige, ako ne i na samom vrhu, prema broju gledatelja na domaćim utakmicama. U tom razdoblju stasali su Dario Mužić, Goran Herenda, Antonio Tariba, Želimir Kovačević i drugi. Potkraj drugog desetljeća ovoga stoljeća, rezultati su bili slabiji, zaključno sa sezonom 2019/20., prekinutom zbog proglašenja epidemije koronavirusa, u kojoj je Jadranka bila na dnu ljestvice. U sljedećih pet godina seniorske momčadi nije bilo, ali je zato mnogo učinjeno u okupljanju i uključenju u natjecanje različitih mlađih kategorija. Od ove sezone, koja će završiti za nekoliko dana, Lošinjani su ponovo uveli seniorsku momčad, sada pod vodstvom Želimira Kovačevića, a zlatni jubilej kluba proslavit će i turnirom s poznatim momčadima, krajem ovoga ljeta.

Novi seniori

Od ove sezone, koja će završiti za nekoliko dana, Lošinjani su ponovo uveli seniorsku momčad, sada pod vodstvom Želimira Kovačevića