RIJEKA Njegova odbojka s Draganom Kićanovićem iz Liegea 1977. godine u finalu Europskoga prvenstva protiv Sovjetskog saveza ostat će za sva vremena, ne samo zato što je bila špica »Sportskog pregleda«. Zbilo se to na putu do njegovog trećeg naslova prvaka Europe s reprezentacijom Jugoslavije. Godinu dana kasnije na Filipinima će postati svjetski prvak, a 1980. i olimpijski pobjednik.

Zoran Slavnić, član FIBA Kuće slavnih i jedan od 50 najboljih igrača u izboru FIBA-e 1991. godine, prve je reprezentativne trofeje osvojio pod vodstvom Mirka Novosela.

– Cijelog života su me pitali tko mi je bio najbolji trener. Moj odgovor je uvijek bio – Mirko Novosel. Onda bi me novinari pitali: »Zar Ranko Žeravica i Aleksandar Nikolić ne znaju više?« Onda ih ja pitam: Kako je glasilo vaše pitanje? Tko je bolji ili tko najviše zna… Za mene, kada netko ostavi dubok trag, onda je on taj. Zašto je Novosel najbolji? On je prvi trener koji je pronašao formulu kako dobiti Ruse.

Njegova taktika, filozofija i ideje odudaraju od Žeravice i Nikolića, koji su fantastični treneri. Ali, on je to smislio i zato je genij. Mi smo i u Ljubljani 1970. izgubili od Rusa, čak i tada, ali dobili smo Amerikance pa smo zato bili prvi. Prije toga omjer je bio 1-11, a moja je generacija imala 11-1 potiv Rusa. Zato je Novosel najbolji, »eureka«… Igrao je košarku, u Lokomotivi. Nije bio fizički jak, zato nije napravio karijeru, ali bio je najpametniji i vođa. To je bio i kao trener – kaže Zoran Moka Slavnić, koji je nedavno proslavio 71. rođendan.

Hrvatska reprezentacija je već deset godina fantastična, ali nikako da pogodite adekvatnog izbornika. Možda se i varam, ali nikako se nije dogodio pravi trener u pravom trenutku

Nadimak Moka dobio je po torti. Bio je lucidan i nepredvidiv, a takav je i kao sugovornik.

– Znaš, kada biste birali najboljeg trenera, to ne bi bio Novosel. Vi se još niste pomirili da ne treba gaditi ono što je došlo iz bivše Jugoslavije jer je od tamo došlo sve najbolje. Poslije smo se razdužili, svako je krenuo svojim putem. Neki su bili uspješniji, neki manje uspješniji. U suštini, ostali su Hrvatska i Srbija, ostalo ne postoji, jedino što je Slovenija osvojila jednu medalju.

Kaže Moka da bi za njegova gostovanja u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2 – izgorio studio.

– Iskren sam. Ali i budala može biti iskrena. Samo što ja sebe ne smatram budalom. Neka ljudi procjene. U bivšoj Jugoslaviji pa do danas, tri su najveća bisera od svih sportova. To su Giergia, Ćosić i Šekularac. To se još nije rodilo, a hoće li – ne zna se. Onda ja moram pričati o dvojici s »vaše strane«, o Ćosiću i Giergiji. Ljudi izgleda ne znaju tko je Giergia, što je užas. To je jedina atomska bomba, koja je ikad rođena na ovim prostorima. Jedina. A to kaže čovjek koji ga je čuvao, a to nije Todorić, već Moka Slavnić.

Pino Giergia, karizmatični, ali često neshvaćeni Zadranin, bio je Slavnićev idol.

– Pino je idol za 90 posto igrača niskog rasta. Nije mi mogao biti idol Skansi, koji je bio centar, iako ga cijenim i poštujem. Pino je bio idol tisućama igrača na tom mjestu, mnogi su krenuli igrati košarku samo zbog njega. Prvi put sam ga vidio 1961. godine na sajmu na Europskom prvenstvu u Beogradu. On je jedan neimar, čovjek koji je košarci donio puno više od onoga što je dao na terenu.

Imajući tu sreću, a u mnogim trenucima i nesreću što sam ga čuvao, jer sam shvatio tko je on. I pritom nisam lažno skroman. Ja sam »petarda«, a on je atomska bomba. Uspoređivali su što smo osvojili, ali nije to važno. Procijeniti jednog sportaša i dati mu vrijednost leži u jednoj činjenici. Onaj tko ti prikaže sve ljepote tog sporta, taj je najbolji. A tko je to činio bolje od Pina, Ćosića i Šekularca? Ćosić je najveći »rampadžija« poslije Billa Russella na svijetu ikada do sada. Zato je lako bilo igrati s Krešom, kada znaš da iza tebe stoji gromada i svima dijeli blokade.

Giergiji se zahvaljujem cijelog života što sam ga vidio jer bih otišao u neki drugi sport, iako mi ni drugi sportovi nisu išli loše. Kakva je to sreća u životu igrati protiv idola… I tko može procjenjivati je li netko genijalac. Taj mora puno znati da bi to vidio. Malo je takvih. Ja sam nastavio golgotu niskih igrača. Imali su jednu pouku, nije im bilo dosta. Poslije sam se kod Žeravice morao dokazivati kao lud. I nisam se dokazao dok nije došao Novosel. Ja sam s Novoselovim dolaskom postao to što jesam.

A jesam li ja to Novoselu vratio, druga je priča. Moje ime počinje s Novoselom. S njim se čujem i danas, šaljemo si poruke. Nazove me, a ja mu kažem »Nemoj, ti si u mirovini. Nazovi me na viber«. Ali on to ne zna, ha, ha. Čujem se još s Tvrdićem, Plečašem, Šolmanom, Skansijem, a najviše, svaki drugi dan, s Paškvalinom. On je moj novi drug od prije pet, šest godina.

I DANAS U KONTAKTU – Slavnić i Mirko Novosel, u pozadini pokojni Milorad Bibić Mosor

Krešo i Michael

Krešo je bio ispred svog vremena, baš kao i Pino, Mokin veliki prijatelj.

– Krešo je broj jedan. Ali vi u Hrvatskoj jednostavno ne možete progutati da oni koji su igrali za Jugoslaviju nisu danas neprijatelji Hrvatske. U Splitu ne znaju tko su Tvrdić, Skansi ili Šolman. Ne znaju! Djeca to ne mogu saznati. Gledam neki dan deset golova Deverića, lijevog krila Dinama, na Sportklubu. Koga to briga ovdje? Ali, mene je briga, ja to volim. A kod vas ne žele prihvatiti te velikane jer je bilo pod Jugoslavijom. Ima i Hrvatska uspjeha, ima svoje sportske legende, ali ovo je jače, dvostruko jače.

Zašto Ćosić? On je bio toliko važan, da smo ga čuvali za polufinala i finala. Znali smo što možemo očekivati. Kreativnost desetka, tehnika desetka, ruka desetka, nesebičnost desetka. Najbolji bloker, najbolji skakač. Ima li kraja? Zašto je Michael Jordan najbolji igrač svih vremena? Jer je uzeo loptu pod svojim košem i zakucao na drugoj strani. Njegovo veličanstvo Jordan. Ali to je isto radio i Ćosić. Uzme loptu, prođe cijeli teren i zakuca. Tu nema prevare. Jedino što mu zamjeram što mi je rekao, kada sam ga pitao za NBA, da neću proći. Tada sam možda zanemario što je malo ljubomoran. Krivo mi je što to nisam učinio jer ne bih imao što izgubiti.

Godine 1979. Moka je dobio pismo tadašnjeg predsjednika Šibenke Ivana Medića, koji ga je zvao za igrača i trenera novog prvoligaša. Prihvatio je ponudu i u Šibeniku, reći će, proveo dvije najljepše godine u igračkoj karijeri. Ujedno je dao priliku jednom golobradom kadetu od 14 i pol godina.

– Otišao sam na silu iz Španjolske jer sam mislio da ću tamo ostati cijelog života. Nije mi krivo. Zahvaljujem se Mediću, bio je fantastičan predsjednik, bili smo jako dobri prijatelji. Kada sam došao u Šibenik, znao sam da je u kadetima mlađi brat Ace Petrovića, koji je već bio u Ciboni. Dražen čak nije bio ni junior. Rekao sam mojem pomoćniku Vejzoviću, s kojim sam zajedno počeo igrati u »Zvezdi«, da ga dovede trenirati s nama. Vidio sam jednog zaljubljenika, manijaka, koji ima jako veliku želju uspjeti, biti najbolji.

Sličan je slučaj s Novakom Đokovićem, koji je s pet godina držao reket u ruci i govorio da će biti prvak svijeta. To me iznenadilo jer kod mladih to baš nije čest slučaj. U moje vrijeme da, ali kasnije sve manje i manje. Imaju mladi druge preokupacije. Ne želim zvučati grubo, ali Krešo, Toni, Dino i Bojan Bogdanović su puno veći talenti od Dražena. Neću spominjati Pina, jer je najveći… Dražen je bio košarkaški »ubojica«, mogao je ubacivati 50 koševa. On je napredovao – dnevno. To se i danas može usporediti kroz dvije snimke.

Učio sam ga, kopirao je moju tehniku. Dao sam tu jedan doprinos, ali postao bi on igrač s bilo kojim trenerom. Njegova majka Biserka kaže: Tko zna što bi bilo da vi niste došli… Zahvalio sam se na komplimentu. Zadovoljan sam što sam mu s 14 i pol godina u Zagrebu dao šansu čuvati svojeg rođenog brata. Fakat sam nešto doprinio, ali ne davati mu šansu, već učeći ga bukvalno nečemu što će mu ostati za cijeli život. Isto vrijedi za Rađu, Kukoča i Đorđevića.

Ja ne smatram da sam stvorio Dražena, ali da su pojedini treneri imali veliki utjecaj i doprinos da neki postanu veliki, iza toga stojim. Kada smo kod Šibenika, imao sam puno veće planove nego što itko može zamisliti. Želio sam napraviti nešto slično kao što je napravila Metaloplastika u rukometu, bili su trostruki prvaci Europe. Međutim, nisu to prepoznali i shvatili što trebaju napraviti. Otišao sam treće sezone praktički na silu, kada sam vidio da nemaju ambicije jer je to ono što me držalo.

ŠPANJOLSKI DANI – Dvoboj s Juanom Antoniom Corbalanom

Kao da sada gledam Grabovca, njega se odmah sjetim, pa centra Maslaka. Drago mi je bilo igrati u Rijeci, jedino što smo morali dolaziti avionom. Na Krku je uvijek puhalo pa smo se bojali. Riječani, fini ljudi, ne “lože” se puno, iako ja to volim

Finta

U sezoni 1985.-1986. vodio je Jugoplastiku, Kukoč i Rađa tada još nisu bili punoljetni. Naravno, utjecao je i na njihov razvoj.

– Govorili su to stidljivo, da ne bi uvrijedili Božu Maljkovića, koji je došao na moje mjesto zahvaljujući – meni. S njima nije bilo teško raditi, bili su talentirani. Svakome sam pokazao jednu fintu, koju su koristili u cijeloj karijeru, uključujući NBA. Na tome ću stati. Drago mi je ako pamte, pogotovo Josip Bilić Biba, kakvi su bili prije mog dolaska i poslije odlaska. Da ne bi bilo zabune, tu selekciju je izvršio Krešimir Ćosić, a ja sam shvatio koliko je dobra. Zvali su nas Mokin dječji vrtić, ali taj vrtić sam naslijedio od njega.

Slavko Trninić je dao ostavku nakon drugog kola. Nazvao sam ga i rekao mi je da je dao ostavku. Nikad ne bih došao na mjesto nekoga koga sam poznavao. Poželio mi je sreću… On je prije svega bio odličan kondicijski trener, bio je sa Žeravicom u Moskvi 1980. godine. Prakički me sa svojim vježbama spasio operacije prepona. Inače danas ne bih imao olimpijsko zlato. Kada je postao trener Jugoplastike, ja sam se šokirao. Znao sam ga kao kondicijskog trenera…

U tom istom Splitu trebale su biti odigrane kvalifikacije za Olimpijske igre, ali zbog pandemije koronavirusa prebačene su za iduću godinu.

– Hrvatska reprezentacija je već deset godina fantastična, ali nikako da pogodite adekvatnog izbornika. Da Acu Petrovića nije ubila vlastita narcisoidnost, on bi bio idealan, kao što je bio idealan Skansi, osim, naravno, Novosela. Očekivao sam puno od Pepsija Božića, ali nije dobio veliku šansu. Repeša je, recimo, bio respektabilan. To je moje mišljenje.

Kada bih ih gledao, uvijek sam mislio, »Uh, što bih ja s njima napravio«. Možda se i varam, ali nikako se nije dogodio pravi trener u pravom trenutku. Koliko je tu igrača prošlo, koliko je tu nesretnih poraza. Ne znam što se događa iznutra pa više od toga ne mogu reći. Ali, ako jedan Mirko Novosel nije savjetnik… Svi zajedno nisu kao on. Njemu radi mozak, a kada ljudi iz košarke ne iskoriste taj kapacitet, onda nemamo što pričati.

U posljednje vrijeme kruži priča o hrvatskim klubovima, koji bi istupili iz ABA lige i okrenuli se FIBA natjecanjima.

– Pogrešno. ABA liga je odlična liga za razigravanje mladih. Da se tu smanji broj stranaca, koji zatvaraju mjesta talentiranim igračima. Pratim malo, imali ste talentirane klince, Hezonju, Žižića… Oni kao da više ne postoje. Sigurno je neki postotak do njih, ne samo do trenera. Ili nemaju taj DNK, taj mentalni sklop, koji te odvaja od prosječnih, ali zna se da Hrvatska ima talentirane igrače. A što se tiče košarkaških radnika, to me plaši jer sam siguran da ih nema. Nema više Bibe, nema više onih koji su stvarali po klubovima.

Pa da jedan trostruki prvak Europe igra ABA 2 ligu… Pa što radite u Splitu, nesretnici? Jedan Zadar se deset godina zaredom bori da ostane u ligi… Neću govoriti o Rijeci, koja je imala respektabilan klub. Košarkaški radnici su katastrofa. Bez sportskog pedigrea. To se događa u svim klubovima u tranziciji. Prije smo imali 12 momčadi u Jugoslaviji, a sada ih imamo 80. Sada si misle da su prva liga, ali nije to tako.

Moka dobro pamti nastupe u Dvorani mladosti na Trsatu, koja je u to vrijeme bila pretijesna.

– Kao da sada gledam Grabovca, njega se odmah sjetim, pa centra Maslaka. Drago mi je bilo igrati u Rijeci, jedino što smo morali dolaziti avionom. Na Krku je uvijek puhalo pa smo se bojali. Riječani, fini ljudi, ne »lože« se puno, iako ja to volim. Iz Rijeke – sve najljepše.

Jedan od njegovih velikih košarkaških prijatelja je i Željko Frnja Kosanović. Upoznali su se na Nafti, na susretu Kupa, kada je Moka imao 19 godina. Frnja ga je provocirao, »što želiš ti, mali«, ali Moka se nije dao. »Sad ćeš vidjeti«…

– Dugo se znamo, sretni smo kada se vidimo. Divan čovjek, sportski fanatik. Obožava košarku, a ja to volim. Naravno, s takvima je lako steći povjerenje.

Velikani

I danas, kada se pojavi, Moka Slavnić izaziva respekt.

– Ulazim u zagrebačku Esplanadu, a ljudi kao da su vidjeli duha. Mene je iznenadilo što su se oni iznenadili da sam došao na promociju knjige Mirka Novosela. Zar to nije normalno? Na predstavljanju knjige u Puli, što je organizirao pokojni Slobodan Jovanović »Đole«, u malom anfiteratru, pred 500 ljudi, rekao sam da »kada vam kažu da se nismo voljeli, tada vas lažu. I to je sve što ću vam reći«.

Njegova igračka karijera bila je impresivna. Mali veliki košarkaš.

– Sretan sam kako je sve ispalo, zadovoljan sam tretmanom koji sam imao. Bilo je pozitivnih i negativnih stvari. Pozitivna je »Kalimero«, 90 posto ljudi je moje visine, nije teško biti idol. Kada me netko iznervira, kažem mu »odj…, razgovaram samo s olimpijskim pobjednicima«. Kakva je to sreća igrati s velikanima poput Kiće, Praje, Mirze, Ćoše, Šolmana, Plečaša… Cijenjen, poštovan, s trenerima sam bio dobar, skoro sa svima. Ne znam postoji li žal, ali to je bila surova realnost.

Naime, kada sam igrao u »Zvezdi«, nismo imali novaca za stranca. Sigurno bismo stigli do finala Lige prvaka. Dvaput smo bili u polufinalu s Dragišom Vučičevićem, visokim 202 centimetra, a igrao je centra. Po tom smo pitanju bili nesretnici. Imali smo repektabilan sastav, moja malenkost, Simonović, Kapičić, ta trojka »ubija«. Ali nedostajali su nam četvorka i petica. Možda bih bio prvak Europe, ali reprezentacija je bila lijek za sve neuspjehe u klubu. To nas je održavalo, jedva smo čekali dolazak u reprezentaciju. Ona je bila ključ uspjeha naše generacije. Prag tolerancije među nama bio je visok, a to je formula za cijeli život.

Vratili smo se na početak i odbojku s Kićanovićem.

– Nažalost, Moskva je trebala donijeti glavomet. Jedanaest sekundi prije kraja Meneghin je ozlijedio Kićanovića. Ćosić je imao loptu sa strane, a to je druga stvar koju mu zamjeram. Želio sam sam odigrati glavomet, ali nije mi dao loptu. Bilo bi previše, odbojka i glavomet, sve bi se to pamtilo po Moki Slavniću, ha, ha… Glavomet, to bi bilo strašno, ali želja mi je ostala neispunjena.

Danas živi mirnim, obiteljskim životom.

– Nisam još izgubio nadu, jer ona umire posljednja, da će me netko zvati. Ali ne bih više sjedio na klupi. Supruga i ja smo organizirani, ponekad nam nedostaje vremena sve što želimo. Ali luđački pratim sve, tenis, odbojka, vaterpolo, nogomet, formula, u toku sam.

Đoković? On je perjanica našeg sporta, izuzetno pozitivna ličnost. Ostao je neki sportski duh u meni, možda me to i čini naizgled manje starim. Živim jedan život koji ne bi promijenilo ništa da sam puno bogatiji ili siromašniji. Današnja košarka? Pojedine stvari mi se sviđaju. Srbija je jaka, ima dosta dobrih igrača, ali nema tu više tog šmeka, atrakcije. Svako vrijeme nosi svoje. OFK Beograd su zvali romantičari, ali to više ne postoji. Cijelog života igrao sam da bih zadovoljio publiku, ali da to bude rezultatski uspješno. A to je malo teško.