Oproštaoj od legende

Ovo je sjećanje na Dinka Mustapića, posljednjeg Mohikanca amaterskog sporta u Rijeci

Zlatko Horvat

Dinko Mustapić sa svojim košarkašicama Mlake/Foto Arhiva NL

Dinko Mustapić sa svojim košarkašicama Mlake/Foto Arhiva NL

U košarkaškom smislu Dinko Mustapić bio je doajen. Nedostajat će mi naše »analize«, kako je on to znao reći. Otišao je prerano, a pogotovo mi je žao što je sada bio u jednoj stabilnoj fazi. Bio je košarkaški Eliot Ness... - kaže Aramis Naglić



RIJEKA Postoje pozivi za koje bismo najradije da se nisu dogodili, poruke koje ostavljaju muk i bol. Za brojne košarkašice i košarkaše, ali prije svega ljude koji su kročili na parket dvorane Osnovne škole Podmurvice i zaigrali kod Dinka Mustapića, poslijepodne i večer tog prvoga dana svibnja nosili su samo nevjericu.


– Ma, to nije istina. Reci da to nije istina.


Baš kao što je to znao reći sam Dinko Mustapić. Za mnoge samo Musa, a za njegove igračice – Trener.




Najvažniji segment rada je jedno zajedništvo kroz sport zvan košarka – isticao je Dinko Mustapić, kojeg ćemo pamtiti kao osebujnog čovjeka, koji je na klupi bio izuzetno temperamentan


Dinko Mustapić rođen je 20. veljače 1951. godine u Rijeci. Dijete Podmurvica i čovjek s Korza, obožavao je košarku. Imao je samo 22 godine kada je osnovao Mlaku, kasnije Mlakasport, košarkaški klub na koji je bio iznimno ponosan. Tri godine kasnije u klub je uključena i ženska sekcija, a s košarkašicama je ostvario i najveće uspjehe. Ekipa osnovne škole je dvaput bila viceprvak Hrvatske, 1994. i 1995. godine, dok je 1997. bila treća u Hrvatskoj. U sezoni 1994./1995. mlakarice su igrale i u Prvoj ligi.


– Najvažniji segment rada je jedno zajedništvo kroz sport zvan košarka – isticao je Dinko Mustapić, kojeg ćemo pamtiti kao osebujnog čovjeka, koji je na klupi bio izuzetno temperamentan.


– Dugo se znamo. Bio je specifičan, poseban tip. Imali smo poveznice i čuli bismo se svakih 15-20 dana, posljednji put prije nekoliko dana. Znali smo raspravljati o životu, košarci. Bio je izuzetno inteligentna osoba, u košarkaškom smislu doajen. Nedostajat će mi naše »analize«, kako je on to znao reći. Otišao je prerano, a pogotovo mi je žao što je sada bio u jednoj stabilnoj fazi. Bio je košarkaški Eliot Ness… Još je sve to svježe, ali nedostajat će mi ti razgovori, neće ga biti na Korzu, kod Pommeryja – kaže Aramis Naglić, još jedna riječka košarkaška legenda.


Petorka


Ivana Milinović, Marija Mance, Tea Trdoslavić, Ivana Velčić i Sandra Dabić su petorka odrasla uz Trenera, kako su ga zvale.


– Počela sam trenirati 1991. godine i najstarija sam od aktivnih veteranki – kaže Marija Mance. – Mi smo među posljednjim generacijama koje su svugdje putovale, bile smo na turnirima u Švedskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji… Puno je tu uspomena. No, bilo je sve manje novaca i sjećam se da je Trener preispitivao što napraviti. Bilo mu je užasno teško prekinuti s natjecanjem, nakon toliko godina. Ali, nije bilo drugog izlaza, jer nitko nije drugi mario za klub koji uskoro ima 47. rođendan. Mi smo mu savjetovale da ostanemo rekreativno trenirati. I jesmo, za naš gušt – kaže Marija Mance, supruga Marijana Mancea, koja se okušala i kao trenerica u školi košarke Mlakasporta.


S Musom je uvijek bilo zabavno. I puno smijeha.


– Živopisno je vozio, po sredini ceste. Zato nas je policija zaustavila, nakon što su vozili iza nas. Dinko je otvorio prozor i pitao zašto su nas zaustavili jer ćemo zakasniti na utakmicu. Pitali su ga zašto ide lijevo-desno po cesti. Odgovorio im je da izbjegava nalete bure… I pustili su nas. Jednom smo igrali u Gospiću za vrijeme Domovinskog rata. Krenuli smo natrag, po snijegu, a sve je bilo zamračeno. Krivo je skrenuo jer je ralica snijegom zatrpala tablu na skretanju i završili smo u – Korenici. Zaustavio nas je vojnik u punoj ratnoj spremi. »Hej, Jordane, kako do Rijeke?«, pitao ga je Trener… Takvih je dogodovština bilo milijun. Osim toga, u kombiju nas je slagao po težini, da bi imao balans u vožnji – dodaje Marija Mance.


Tvrdoglav, isključiv, ali i pošten. Takav je bio Musa. I volio je pobjeđivati, više od ičega. Na košarkaškom, teniskom terenu ili malonogometnom terenu.


– Pratio nas je kroz život, brinuo se o školi, sve proživljavao s nama, naš razvoj. Postale smo osobe kakve jesmo zahvaljujući njemu. Nije u pitanju samo sport. On je gradio sve segmente, prije svega međuljudske odnose. Zato smo dobre prijateljice, složne kao ekipa, bez obzira na to gdje smo – kaže Tea Trdoslavić, koja je ispričala dogodovštinu s jednog povratka iz Dubrovnika. – Izašla sam sa suigračicom kupiti sendviče u Korčuli za cijelu ekipu. Došle smo do mola, a brod je već krenuo. Trener je trčao do kapetana, zaustavili su brod, a nas su barkom prevezli do broda i ukrcali ljestvama uz pljesak s palube.


Išlo se trajektom i do Porozine, bila su to ljetna druženja koja su stvarala prijateljice za cijeli život. Ili prijatelje.


– Bio je nevjerojatno flegmatičan i snalažljiv. Znao je povući poteze koje nitko ne bi napravio. Švercao nas je po brodu – kaže Sandra Dabić, koja je došla u Mlakasport prije skoro 25 godina. – To mi je bio nabolji potez u to doba i potez koji mi je promijenio život, učinio ga ljepšim i sretnijim. Mlakasport nije bio običan klub, bio je drugačiji zahvaljujući jednom, posebnom i neponovljivom čovjeku, našem Dinku. Sve što sam naučila od njega ne stane u sve bilježnice svijeta, a izdvojit ću jednu stvar – važnost prijateljstva. Jednom mi je rekao: »Dabić, meni su prijatelji sve, ne znam što bih bez njih. To je obitelj koju sama biraš«. Kroz sve te utakmice i putovanja, smijeh i suze, postali smo odrasli ljudi koji su postali pravi prijatelji. Nikada ga nećemo zaboraviti. Ostat će nam zauvijek u srcu.


Tehnika


Kao igrač više je volio šutirati nego dodati loptu, ali kao trener uživao je u asistencijama.


– Volio je potez. Pravilna tehnika uvijek mu je bila važnija od rezultata – kaže Ivana Velčić-Pribanić. – Nije bio samo trener, najvažnije mu je bilo prenijeti životne vrijednosti, koje je utkao u kontekst sportske sredine. Ostavio je veliki pečat na svaku od nas i na tome smo mu zahvalne. Ponosno je isticao da mu je drago vidjeti transformaciju igračica u žene i majke.


Miočić: Trener i životni učitelj

– Musa je od kvartovskog kluba napravio brand u riječkoj košarci, ali i šire. Bio nam je trener i životni učitelj, odgojio nas je. Poučavao nas je kako se trebamo ponašati, kako se brinuti o opremi. Uspio je od nas napraviti bolje ljude i stvorio je vječna prijateljstva. To mu je najveći doseg i zasluga i po time ćemo ga se sjećati – kaže odvjetnik Duško Miočić, nekadašnji Mustapićev »pulen«.


Priznat će da je Dinko znao biti isključiv, tvrdoglav, imao je i jednu mangupsku žicu. Znali su se zatvarati ventili, a suparnicima govoriti da nema vode…


– Bio je izuzetan motivator. Najveće derbije imali smo sa Zametom, Bulevardom i Brajdom. Mi smo tada davali sto posto od sebe, pogotovo kod nas na Alcatrazu, vanjskom igralištu iznad kuglane na Mlaci. U jednom od tih silnih derbija s Bulevardom, trebao je šutirati slobodna bacanja. Zoljo Matijašić ga je počeo provocirati. Musa je ostavio loptu i počeo trčati za njim, jurio ga je od Bulevarda do Kontinentala i ulovio… Ima tu još anegdota. Jednom je 11 ili 12 napada zaredom pucao trice i sve promašio. A kada su mu raskrvarili nos, utrpao je komad Novog lista u nos samo da ne bi morao izaći s terena.


Zeko, Šandro i Musa. Triptih prerano otišlih velikana malih sredina.


– To su ljudi koji vječno ostaju u našim mislima.

U dobra spominjanja otišao je posljednji Mohikanac amaterskog sporta, koji je sa svojim veteranima, koji su se okupljali srijedom na hakli sve do pandemije, tako rado odlazio na treće poluvrijeme. Na toliko puta spominjanu analizu.


– Volio je društvo, pjesmu i dobru zezanciju – kaže Ivana Milinović. – Musa je bio definitivno poseban i jedinstven lik. Ponekad sam se čudila njegovim postupcima, ponekad bismo se i porječkali, ali bio nam je više od trenera. Treći roditelj, prijatelj. Usadio nam je puno više od ljubavi prema košarci. Ostavio mi je još nešto. Moje prijateljice! Znam da je bio kako ponosan na to, na nas. I dok je nas, igrat će se košarka s puno ljubavi i živjet će njegovo ime.


Posljednju utakmicu odigrao je lani u Rabu. Trebalo je to biti samo počasno podbacivanje, ali ponijelo ga je nakon operacija oba kuka nakon kojih je ponovno mogao normalno hodati. Posložio je život, koji je dijelio s Jasnom. Trebao je uživati u mirovini, društvu bivše košarkašice, vožnji biciklom, čak i proljetnom kupanju u Brelima, ali tog 1. svibnja u dalmatinskom Lovreću prestalo je kucati veliko srce čovjeka poznatog po crvenoj trenerci, crvenoj vespi i ljubavi prema košarci.


– Dinko je bio pravi prijatelj – kaže Arsen Stipinović, još jedan iz plejade bivših Mustapićevih igrača. – Kada bismo bili zajedno, uvijek je govorio da razgovor treba biti kvalitetan. Ako se nismo vidjeli nekoliko dana, trebalo je podnijeti izvješće. Imali smo četvorku za turneju do Dalmacije. Dinko, Vlado Mudražija, kapetan Josip Vicelja i ja. Jednom nas je već iznad Urinja uhvatila snježna mećava. Rekao je, »ma proći ćemo, uvijek je tu snježna mećava«… Kupali bismo se u moru kada se nitko nije kupao, usred zime, a otočani bi nas čudno gledali. No, imao je poseban odnos sa svojim igračicama, bio im je sve. Prijatelj, otac… I zato su ga voljele.


Ćoza: Uvijek bi pronašao izlaz iz gabule

– Živjeli smo u istoj zgradi, Musa, Arsen, Duško i ja. Svi smo bili košarkaši, a nismo bili jedini. Musa i ja bismo, dok smo bili mladi, krenuli s njegovom »Jawom« i košakaškom loptom išli do igrališta i haklali cijelo poslijepodne, dok se vidjelo. Bio je i čovjek koji bi uvijek pronašao izlaz iz gabule. Jednom smo išli na Krk na turnir, mosta još nije bilo, a za trajekt – kolona. On je bez pardona prestigao kolonu i pojasnio da idemo na turnir. Stigli smo na vrijeme… – kaže Šime Ćoza.